Unutarstranački potresi u dvije najveće hrvatske parlamentarne stranke uvijek su zahvalna medijska tema. Kakve će to imati posljedice na sveukupni politički život? – prvo je pitanje koje se postavlja u takvim prilikama. Ali ovdje idemo korak dalje: Kakve li uopće dobrobiti od političkih stranaka – pa time i štete od njihovog političkog raspada?
Mene ovo pitanje muči već godinama, ali ta osobna dilema postoji samo u trenucima kada mi padne mrak na oči. No, u vremenu kada mi je sve bistro, jasno vidim da koristi nema nikakve pa je time i pitanje navedene štete potpuno zanemarivo. Dapače, sa stanovišta biračkog tijela, političke stranke, u biti, ne postoje, niti je ikada itko u ovoj državi glasovao za neku stranku.
Naravno da se ovo ne smije reći na maturskom ispitu iz povijesti, ali nama koji smo pisali tu povijest svojim biračkim glasovima nitko ne mora pričat kako je to bilo. A bilo je ovako.
Na prvim višestranačkim izborima glasovalo se ZA Franju Tuđmana ili PROTIV Franje Tuđmana. Ako si bio ZA, glasovao si za HDZ, ako si bio protiv glasovao si za neku drugu stranku čiji je nosilac liste ostavio najbolji dojam na tebe. Tako je ostalo do danas.
Tuđman i dalje nosi 25. posto sigurnih glasova za HDZ, ostalih pet posto (i nešto kusur) dobiva (ili gubi) aktualni predsjednik kojega će birači usporediti sa ostalim čelnicima drugih stranaka.
Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović… samo su pobjednici ili gubitnici u političkoj utrci u kojoj se ganja onaj odlučujući ostatak biračkih glasova koji se veže na zagarantirani postotak s jedne i druge strane.
A za tu pobjedu nije potrebna stranka nego karizma – urođena osobnost političkog kandidata u kojoj kritični postotak birača prepoznaje vlastitog lidera kojemu vjeruju. Oni su autonomna politička tijela koji nose uspjeh za sebe i druge. Stranka je u tom slučaju samo lista na kojoj piše njihovo ime i usko je povezana sa osobnošću svoga čelnika.
Čemu onda uopće stranka?
Mnogi, pa i sami lideri stranaka, odgovoriti će na ovo pitanje školski: Ona je potrebna radi stranačke infrastrukture i unutarnje stranačke organizacije koja lideru stranke daje potrebnu političku potporu.
O tome, naravno, nema nikakvog spora. Ali samo je pitanje: Tko to plaća?
Ukoliko račun potpisuje privatni kapital, onda nema nikakvih problema. U tom slučaju, neka svako sebi stvara pozadinsku bazu kakvu želi. No kada je u pitanju državni novac, stvari treba postaviti drugačije.
Politika je ozbiljan posao i, ako ćemo biti ozbiljni, u tom pogledu postaviti ćemo i ozbiljno pitanje:
Postoji li bolja politička baza koja nositeljima vlasti, državnim i lokalnim dužnosnicima, može dati kvalitetniju političku i stručno tehničku potporu od domaćih sveučilišta?
Ako razumijemo prirodu profesije, svakome je jasno da je esencija domaće izvrsnosti upravo na spomenutom mjestu. Nije li onda svakojoj političkoj stranci daleko pametnije formirati stručne savjetničke timove (odbore) upravo iz te sveučilišne mreže te državnim novcem umjesto stranačkih blagajni pojačati sveučilišne – sukladno participaciji konkretnog sveučilišta u logističkom stručno-savjetničkom timu pojedine parlamentarne stranke?
Ako je tako (a ne vidim razloga ne vjerovati u to), čemu onda trošiti državni novac na financiranje stranačke infrastrukture i unutarnje organizacije onih stranaka koji su ušli u sabor?
Osim što je nepotrebno, ono je i štetno po razvoj političkog pluralizma jer parlamentarne stranke time postaju privilegirane na političkom tržištu, koje bi trebalo osigurati jednake uvijete u političkoj utakmici svima koji se žele baviti ovim poslom.
Zato pustimo stranke neka se prirodno rađaju i umiru, bez ikakve vezanosti za njihovu izmišljenu povijesnu ulogu. Takve fikcije nikome ne donose dobro. Uostalom, uspješnim gradonačelnicima i uspješnim županima, koji imaju široku potporu birača, i sama stranka s vremenom postaje velika smetnja. Zbog toga mislim da su potresi u strankama veoma dobri, jer nakon svakog takvog izađe neko novo ime – lider koji barem ulije novu nadu.
Za predvidljivu i uspavanu hrvatsku političku scenu, više nego korisno. Kamo sreće da se ponavlja što češće. Jednom se mora i posrećiti.
