Ježevi su zdepasti sisavci od 10 do 45 centimetara, težine do najviše 2 kilograma, na čijim leđima rastu bodlje. One opreznim životinjama služe kao obrambeni štit dok tumaraju tlom, fucaju u lišću i traže hranu. Jedan ovakav simpatičan momak davne je 1957. godine inspirirao i književnika Branka Ćopića koji je, zahvaljujući maloj šiljatoj crnoj njušci, napisao jednu od najpoznatijih rimovanih slikovnica naših prostora. Ova kratka pričica o ježu koji ne misli da je trava drugdje zelenija i četirima šumskim predatorima (lisica, vuk, medvjed i divlja svinja) koji se čudom čude Ježurkinoj ljubavi prema vlastitom domu (koliko on god skroman i neugledan bio) svojom alegorijom u maniri basne godinama daje materijal za razmišljanje brojnim malim i velikim čitateljima, a prošloga petka (17. travnja) svoje sjeme zahvalnosti prema vlastitom domu posijala je i u Kazalištu Virovitica, gdje je održana premijera istoimene lutkarske predstave za djecu (koju smo radosno pogledali i mi nešto veći).
U predstavi, koju je režirao Vanja Gvozdić, lutkama su „zagospodarili“ dinamični i energični Silvijo Švast, Iva Slavić, Monika Duvnjak i Vanja Gvozdić (inače u alternaciji s Mateom Pšihistalom). Predstava kontinuirano prati originalan tekst, uz dodatak upoznavanja glumaca na samom početku. Ono što možda ne bi bilo loše, s obzirom na to da su sva sjedala u kazalištu popunila djeca i njihovi roditelji (da se razumijemo, to je prekrasno za vidjeti i doživjeti!), jest kakav vođeni početak u kojemu bi se jasnije „postavila pravila“ da bi djeca lakše pratila i da bi se njihova koncentracija (potaknuta uzbuđenjem zbog svjetala, zvukova i promjena na sceni) usmjerila ka sadržaju. Uslijed dječjega oduševljenja, glumci često bivaju nadglasani pa se povremeno izgubi komadić-dva samoga umjetničkoga djela, što je šteta. Možda bi se tomu moglo doskočiti i mikrofonima, koji ne bi umanjili dojam.
A kada već govorimo o tonu, glazbu za predstavu skladao je profesor Vedran Gorjup, prilagodivši melodiju sceni i obrnuto. Oduševljenje mlade publike izazvala su i svjetla (za koja je zaslužan Domagoj Garaj), a zanimljivu (statičnu) scenografiju u obliku otvarajuće zemljane kugle stvarali su Vanja Gvozdić i Krešimir Tomac, koji je zaslužan i za oblikovanje lutaka i rekvizita (iako bi nama starijima, koji ne odustajemo od dječjih predstava, a slabije vidimo iz zadnjih redova, izuzetno godilo da su te lijepe lutke bile malo veće).
Ova predstava, koju možemo smatrati i klasičnim komadom u svijetu dječjega kazališta, učinila je ono što je trebala (nećemo biti cicije pa ćemo ostaviti postrani poneko pogrešno naglašavanje riječi ili, za nas odrasle, pomalo morbidno humorizirane „odlaske“ četiriju gore navedenih predatora): povezala je djecu i roditelje, različite generacije, različite svjetove u jednoj važnoj poruci. Dječica će ju možda doživjeti edukativno (važno je cijeniti svoj dom kakav god on bio), odrasli će joj možda pristupiti kroz prizmu preračunavanja preskupih kvadrata nekretnina, ali u konačnici će se i jedni i drugi složiti s bezvremenskom rečenicom Ježurke Ježića koji vjeruje da ljubav proizlazi iz osjećaja, ne iz oka, tvrdeći: „Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag.“ A poželimo li biti krajnje emotivni, reći ćemo da taj dom nisu cigle, već osobe koje ga čine. Svi roditelji i sva djeca svoj su dom vidjela upravo u tom kazalištu točno pored sebe, gledajući u velika svjetla na sceni, a držeći se svoje sigurnosti u krilu ili ruci majke, oca, bake… To je kazalište.
