Sjećate li se Neda Ludda, čija je ekipa, pred više od 200 godina u Engleskoj, u želji da zaustavi proces „divlje“industrijalizacije, uništila nemali broj strojeva, tvornica i skladišta. Reakcija na masovna otpuštanja obespravljenih radnika nije možda bila učtiva, ali je pokrenula mnoga pitanja u, kako nas je učio Marx, proizvodnim odnosima. Pored rigoroznih represivnih mjera, pa čak i zapriječene smrtne kazne za pobunu, vlasnici tvornica su se malo zbrecali.
U našem su se, pak, ludizmu, nakon devedesetih, tvornice samouništile, strojevi samoprodali, a samoupravljači samootpustili. Kako bi u svekolikom ushićenju nakon ubojstva „komunizma“ mogli snishodljivo debelim guskama mazati vratove.
Današnji ubrzani razvoj digitalizacije i online život pokrenut koronizacijom u mnogo čemu podsjeća na doba Neda Ludda. Zamijenili lijepo očešljane i našminkane dame na šalterima zračnih luka aparatima za samočekiranje, frizere uređajima za samočešljanje, kaserke digitalnim samoočitavanjem kasa, kolportere samoplaćanjem računa za struju i još štošta.
Zašto, pita me službenica u banci, i vi ne plaćate račune našom aplikacijom? Ovako bespotrebno trošite vrijeme i novac.
Gospođo, ne mogah odšutjeti – kada svi to budemo radili vi nećete ovdje sjediti.
Uskoro će nas roboti operirati i voziti nas do placa.
Takav je razvoj valjda neminovan, no debeli bi gusani morali, na izazov, odgovoriti socijalnim mjerama. Mrvicama kapitalne zarade, kroz veći porez, nahraniti i sitniju živinu. Da previše ne cvrkuće. Ili bi ih „socijalna“ država morala na to prisiliti. Jer, tko može garantirati da se u protivnom povijest neće, u nekom novom kreativnom obliku, ponoviti?
Kapital nema milosti. Gledam neki dan našeg starijeg sugrađana kojemu, na jednoj od deset blagajni, traže karticu i pin, neke kupone i umirovljenički broj, samo zato što se na toj blagajni ne prima keš. A on drži u ruci dvije rajčice i pola vekne crnoga.
Uhvatio se red, čovjeku neugodno, a mlada pripravnica ne odustaje. Ili to ili nema gableca. Naš junak htjede sve ostaviti i izaći kad neka božja ruka, iza njega, gurne crvenu „visu“ pod nos blagajnici.
Čovjek se zahvaljuje i promrljam - a, zgazilo me vrijeme!
A vrijeme ko vrijeme. Gazi i prolazi. I čeka. Da se jednoga dana pojavi netko tko će se, otvorivši nogom vrata salona i obratiti sali riječima:
My name is Ludd. Ned Ludd.
