Banner
Sabor u petak o izmjeni Zakona o članarinama u turističkim zajednicama
Demografski plus najveći na Jadranu i sjeveru Hrvatske
Fuchs: Ne razmišlja se o zatvaranju škola i sveučilišta
Umro najstariji stanovnik Irana u dobi od 138 godina
Mogu li prva cjepiva protiv koronavirusa stvoriti imunitet krda? Stručnjaci dvoje
Istraživanje: Do 2050. 4 milijarde ljudi imat će prekomjernu tjelesnu težinu
Krajem listopada ovršeno 247 tisuća potrošača s dugom od 17,4 mlrd kn

  Priča

Lubenica

  Marija Deželak/ Preveo sa slovenskog Silvo Hlastec           23.10.2020.         513 pogleda
Lubenica

Jeste li ikad u životu imali nešto što vam se svidjelo, što ste voljeli, ali kasnije, iz vama poznatih razloga, dogodilo se da vam više nije bilo stalo do toga, jednostavno rečeno, više nije pasalo!? Lubenica - voće u obliku zelene bundeve, slatke, sočne, crvene jezgre sa sjemenkama, nekada moje omiljene ljetne poslastice, izgubilo je svoje značenje. Zbog događaja, iskustva, osjećaja koji mi je duboko zašao u dušu i tamo ostao. S gorkim sjećanjem na nju, nekada tako božanski okus, pretvoren u nešto gorko, neželjeno, strano. U nečemu što nema ni ime ni sliku, samo je osjećaj praznine ono što u sebi nosi snagu ove priče. Priče o nekom davnom, izgubljenom vremenu.

Bili smo prvi susjedi, kojim slučajem gotovo povezani, a naše međusobne veze postale su još tjesnije isprepletene tijekom godina kad smo osnivali obitelji i imali djecu. Dijelili smo savjete o poljoprivredi, družili se tijekom proslave osobnih praznika i u dobroj vjeri da život ide u dobrom smjeru, prihvatili ono što je sa sobom donijelo. Dobro i manje dobro.

Vijest da je mladi gospodar ozbiljno bolestan utjecala je na sve nas. Započelo je prometnom nesrećom i smrtnim padom u kojem je, osim što je slomio kosti, oštetio i unutarnje organe. Po povratku iz bolnice puno se promijenio. Ljubazan i smiren, ali zatvoren u sebe i šutljiv čovjek, još se više udaljio od ljudi i, ako je to zaista bilo potrebno, prozborio s kime riječ. Nije osjećao potrebu, želju, volju i radost u poslu, obitelji, djeci. Ne više. Iz daljine sam nekoliko puta vidjela njegov pogled kako zuri u svemir, negdje daleko, u nepoznato. Njegova supruga mi se povjerila da joj je jako stalo do njega.

"Odlazi redovito liječniku, ali nikad mi ništa ne kaže", rekla mi je s tugom u očima jedne nedjelje popodne kad je malo došla u posjetu s djecom. Tek tada je imala vremena. Voljela sam ju, bila mi je prijateljica, iskrena veza s djetinjstvom i dijelili smo mnogo trenutaka zajedno. Čak i nakon vjenčanja, ostali smo u prijateljskim kontaktima - dobri susjedi, kako je i ispravno. Isto je bilo i s našom djecom koja su se voljela družiti jedni s drugima.

Bolest je brzo napredovala i uskoro nije mogao hodati na posao. Čak je i kod kuće jedva radio išta drugo. Slutili smo da nije daleko vrijeme kad će morati u bolnicu. U rano proljetno jutro, kad je priroda kiptjela od želje za životom, Hitna pomoć odvela ga je od kuće.

Te godine vrijeme nam je bilo posebno naklonjeno. Sijali smo po suhom i toplom vremenu i požurili sa prvom kosidbom. Dani su prolazili u radosnom iščekivanju vrućeg ljeta i nadolazećih praznika. Susjeda i ja redovito smo razmjenjivale vijesti, ali nažalost njezine su postajale sve više zabrinjavajuće.

Jedne večeri, vozila se biciklom, bez daha. "Nazvali su me iz bolnice, postaje je sve gore", požurila je s riječima iz kojih sam shvatila nevolju i brigu što ju sve čeka.

"Imam godišnji odmor, sutra vas mogu odvesti u Ljubljanu da se ne biste morali voziti vlakom!" Ponudila sam joj svoj prijedlog riječima utjehe. To bih barem mogla učiniti. Dogovorili smo se da idemo rano ujutro kad još neće biti tako vruće i da će možda moći ponovno razgovarati s njegovim liječnikom.

To su događaji i uspomene koje nikada ne zaboravimo, unatoč vremenu koje između toga prolazi. Tijekom godina gurnemo ih u zaborav, povučemo ih iz vida, ali kad slučajno dođu do izražaja , oni su živi i čisti u svojim slikama kao jučer.

Vožnja je brzo prošla, unatoč kolonama kamiona i prijeđenim kilometrima. Parkirala sam u blizini bolnice pa smo ubrzo stigli na odredište ispod zelenih krošnji drveća. Ani, kako je i danas zovem, znala je kamo trebamo ići, koji je ulaz bio pravi, pa nismo nikoga morali pitati za upute. U tišini smo hodali dugim praznim hodnikom do dizala, a zatim do drugog kata. Posvuda tišina! Ogromna tišina. Samo se nju "čulo". Tihi pogledi sestara, koje su nas ljubazno pozdravile, bili su s poštovanjem i topli, osjećajni. Bilo je u njima nekakvog tihog pijeteta, kao zahvalnosti svakom danu posebno, koji provode sa svojim pacijentima i bolničarima u zajedničkoj nadi za oporavak. "Zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu!" A ta jedna, jedina i jedina želja trebala se osjetiti svugdje gdje su mi oči tog dana zurile.

Prostorija u kojoj je ležao, zajedno s još dvije stradale osobe, bila je hladna, zamračena roletama i jedva smo se usudili zakoračiti kroz vrata. Kako nekoga ne bi probudili, probudite ga iz snova, odvratite od razmišljanja ...

Kad smo došli do kreveta, polako je okrenuo glavu. Očima je zurio u ženu, pa u mene, pa opet u nju, a onda je polako okrenuo lice na drugu stranu - tamo do prozorske daske, na kojoj je bila velika okrugla zelena kugla. Lubenica! Netko ju je tamo stavio, vjerojatno kakav posjetitelj, pomislila sam.

"Možda bi ju volio pojesti?" - upita ga supruga tiho držeći ga za iscrpljenu ruku. Lagano je kimnuo i ponovno se zagledao kroz prozor. Otišla sam do sestre i zamolila ju za nož. Kad ga je donijela, sve smo ga tri pokušale podići u polusjedeći položaj. Glasno je zastenjao od bolova, iako smo ga dodirivali sasvim lagano i trudili se biti što nježniji. "Dobija jake lijekove, dajemo mu koliko može, ali oni mu gotovo više ništa ne pomažu", povjerila nam je tihim glasom sestra i izašla iz sobe.

Lubenicu sam prepolovila, bila je taman zrela. Stavila sam veći komad na tanjur i izrezala ga na manje, očistila sjemenke i sjela na rub kreveta da mu ponudim zalogaj. Trebalo mu je neko vrijeme da otvori usta. Mali komad slatkog, sočnog voća beskrajno dugo je mljeo među zubima. Zastao je i opet nastavio. Zatim još jedan, manji i sljedeći koji više nije mogao podnijeti. Rukom je pokazao da je dovoljno da ih više neće jesti. To je sve.

"Ne znate koliko ga je ponekad volio jesti, i kad si je sam pripremio.", rekla mi je Ana sa suzama u očima. Ponekad, ponekad, prije ... Nikad neće biti kao prije, pomislila sam i suze su mi potekle i na oči.

Osvrnula sam se po ostalim krevetima da vidim želi li još netko osvježenje. I nije bilo odgovora. Oba su pacijenta ležala potpuno mirno, zatvorenih očiju, a njihovo se disanje još uvijek nije čulo. Samo mir, tišina, prividna vedrina povezana s osjećajem praznine, tuge, boli. Oprostili smo se stiskom ruke, strahom u očima i prolaznom slutnjom u srcu. Bez riječi.

Ukopali smo ga tog mjeseca, vrućeg ljetnog dana kad je sunce sjalo visoko na nebu. Imao je samo četrdeset dvije godine kad je njegovo srce zauvijek stalo. Još uvijek mogu čuti riječi govornika kako odzvanjaju iz mikrofona: "Negdje je u tebi bilo bolova, ali mahnuo si rukom govoreći: mogu, jači sam, ali nije bilo tako."

Ani je ostala sama sa svoje troje djece. Mučila se kroz život, trudeći se najbolje za svaki dan. Nije išlo lako, ali je išlo.

Kad se prije nekoliko godina preselila na neko drugo mjesto i stvorila sebi novi život, nedostajala mi je. Ali ostali smo u kontaktu i kad me posjeti, lijepo je. Razgovor započinje i uspomene oživljavaju ...

A lubenica ?! I dalje ju jedem, još uvijek volim sočnost ovog zeleno-crvenog voća. Ali ne kao nekada. Daleko od toga. Više ne osjećam onu stvarnu želju da sa užitkom zagrizem njezino slatko vodenasto meso. Kao da mi nešto brani, nešto što me podsjeća ... podsjeća me.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.