Proljeće je započelo kišom... - pjevaju, a onda se rascvjetalo u srcima Virovitičana i svoje mjesto našlo u toplim ljetnim obrisima grada. Paleta boja na nebu oslikava radost postojanja. Sjene dana dotiču parkove zelene i prezelene od ljepote srca što netremice kucaju šetnicama i ulicama šarenim od reklama poput šarene, prpošne glazbe.
Povijest je ucrtana u granama stoljetnih platana skrivajući bezglasno zdanje prekrasnog dvorca kao utočište naših sanja i povratka u neka davna vremena.
Kao kap vode na dlanu ljeska se bazen kojemu, kažu, nije tu mjesto. Ali on jest tu kako bi svako ljeto dočekao bosonoge djevojčice, nestašne dječake i osvježio njihove vesele kliktaje.
Na drugoj strani je Palača Pejačević - odjevena u novo ruho, i naša crkva uspravna, ponosita, gorda kao svjetionik na pučini.
Kuće, naokolo veće, manje, žute, crvene - pisala bi školska djeca na zadanu temu.
Da, ali kuće ipak, nisu Virovitica. Virovitica jesu ljudi. Ljudi koje susrećemo na ulici, naši susjedi, sugrađani. I uvijek nam se čini: toga čovjeka odnekuda znam... da, u tome je ljepota Virovitice: u osmjehu nepoznatog čovjeka, u stisku ruke poznanika, zagrljaju prijatelja.
A takvi doista jesu Virovitičani - topli poput ljeta s početka "priče".
A kakvu Viroviticu ja želim? Onakvu kakva ona zapravo i jeste -lijepa s ovim i još boljim ljudima, djecom kojoj želimo budućnost kakva joj dolikuje (ne želim spominjati riječi kao što su ekonomija, gospodarstvo, nezaposlenost, kriza) pa kad prošeću šetnicom da zastanu, pogledaju prolaznika u oči i poklone mu osmijeh. Želim Viroviticu u kojoj će ljudi doista imati razloga za poklanjati drugima osmijehe. Znam da nema čarobnog štapića kojim bi posložila sve nedostatke i probleme o kojima se priča na, često, bezglasnim sastancima, ali znam da postoje čarobne riječi koje smo naučili od naših roditelja i koje su jače od svih velikih, teških često i nejasnih i besmislenih riječi. Te čarobne riječi čuvajmo za buduće generacije u škrinjicama naših srca i izobilja ih darujemo.
Mali princ, kojega smo mogli gledati i u našem dragom Kazalištu, je rekao da se samo srcem dobro vidi. Mi smo svjesni toga. Zato naš grad i gledamo upravo srcem. Srcem ga gradimo, srcem ga uljepšavamo, srcem ga čuvamo.
Kad s proljeća procvjetaju maćuhice po "proplancima" naših parkova, kad prolaznik zastane diviti se njihovim snenim pogledima od ljepote, i to je naš grad. I takav grad želim - da djeca zastanu i veselim koracima dotrče do fontane, da se raduju bijelom golubu koji sleti po sjemenku, cvrkutu vrapčića iz bogato rascvjetale krošnje.
A onda odglumimo da smo veliki i da moramo razmišljati o cestama, krovovima, fasadama...
Odglumimo, jer dobro znamo da smo ipak svi djeca u duši, samo su nam malo narasla ramena, i eto, zato smo shvatili da smo odrasli; dakle s dječjom euforijom, s dječjim srcem napravimo velike stvari da se ne posramimo svoje djece kada nas pitaju - a što si ti učinio za naš grad?
Kad padne noć i upale se svjetla, kad zasjaju zvijezde na virovitičkom nebu i kad umire se sjene, pogledajmo naš grad i priznajmo sebi iskreno - nije li to najljepši grad koji nam se u životu dogodio, Ili najdraži?
Drogonagrađeni rad na natječaju Hrvatskog novinarskog društva na temu Kakvu Viroviticu želim. Obrazloženje komisije: Prikaz Virovitice i Virovitičana, svjesnost problema, prohvaćanje i ljubav. Želja da bude bolje, i uvjerenje da može biti i bolje; mjestimično i pomalo idealizirano. Vrlo pozitivan stav i tekst u cjelini.
