Napokon sam, u svojim dvadesetima, dorasla glazbenim razgovorima s mamom. Dugo sam, moram priznati, bila veliki fan legende o propalim koncertima Vatre u Vanadisu, uporno vizualizirala troje ljudi na koncertu Azre u vojarni i ažurnije nego u školi zapisivala činjenice i važna imena iz te i sličnih priča. I znam, to su bila vremena, nisu to samo priče, to su kultne priče i to je nešto čega ćemo se svi sjećati - ako ne kroz vlastite, onda kroz tuđe doživljaje. Zahvaljujući tim memoarima ja danas znam da popunjavam riznicu svojih. Iz velegrada se vraćam u Viroviticu slušati svoje najdraže izvođače, dojavim mami pa ih ona gugla, prepričavam pa slušam nove fragmente prošlosti i ponosno ih uklapam u svoje.
Danas joj pišem da dolazim kući, koncert je.
- Tko svira? - Očekivano pitanje.
Skeptično pišem: Lu Jakelić.
- S televizije?
- Iz Đurđevca, zaključujem.
Lu je svoje virovitičke memoare popunila i prije nego što sam ja ispisala prvu stranicu. Virovitica nikada nije bila daleko od Đurđevca, a nije, čini se, toliko daleko ni od Zagreba u kojem je Lucija iz kvarta izgradila svoje Lu. Pjevačicu i kantautoricu Lu koja se u četvrtak 9. lipnja u Viroviticu vraća na velika vrata i s gitarom. U sklopu projekta Jer svirati se mora 2 udruga ViKA - Virovitička Kulturna Alternativa ugostit će je u Horn Pubu.
* Lu i Virovitica… poznajete se od prije, jel tako?
- Virovitica i ja se znamo od rođenja, doslovno! Zapravo sam rođena u Virovitici, tata mi je iz Virovitice i dugo smo posjećivali baku u Vašem gradu. Kad sam bila srednjoškolka, tu smo izlazili i sjećam se kako sam s uzbuđenjem kod vas dolazila na svirke Dina Jelusića u onaj kafić X (smijeh). Jedna od simpatija mi je bila i današnji kolega Marin Jurić Čivro, tako da sam ja s vama povezana puno više nego što znate, hehe! Veselim se nastupiti jer je to prvi koncert na toj strani i jedva čekam.
* Afirmirala si se, smijem reći, sama. Skupila drage ljude oko sebe, s njima snimila prvi album u kućici u prirodi, usput odradila A stranu, TLZP, Zvijezde pjevaju i eto te -bujaš, radiš i uspijevaš. Kako?
- Puno radim. Nema tu nikakvog čarobnog napitka, jer da ima, svi bismo bili to što sanjamo. Prije pozornica, televizija i svega što publika vidi, tu je puno rada na sebi i trenutaka tik pred odustajanje. To se odustajanje naravno, kod mene nikada nije pokazalo kao opcija, ali da je teško i zahtjevno - jest. Treba samo biti ustrajan i fokusirati se na one stvarne, privatne trenutke, gdje mnogo učiš i kako kažeš, skupljaš drage ljude oko sebe. To je ono bitno.
* Ima li tvoja diploma veze s tim bujanjem? Komunikolozi su komunikolozi..
- Diploma kao papir ne, ali pet godina u kojima sam se osamostalila na više razina da. Dolaskom iz Đurđevca u Zagreb, stjecanjem iskustava i ljudi oko sebe, a konkretno komunikologijom - iskustvom kako se izraziti. U glazbi je važno biti elokventan i učinkovit kada se medijski prezentiraš, a pritom i biti svoj i opušten. To je vještina koja se vježba iznova, a meni je fakultet tu pomogao.
* Vjerujem da i sama prezentnost u spomenutim i sličnim televizijskim emisijama sama gradi imidž, a ti si svoj negdje izgradila i na društvenim mrežama. Na njima si prisutna, aktualna, svoja i otvorena. Koliko si to svoje prisustvo prilagodila svojoj “popularnosti” i koliko je to prisustvo utjecalo na “popularnost”?
- Sve više sam svjesna kako sam ja zaista proizašla iz “naroda”, odnosno zajednice. Nemam klasičan medijski background da me je netko otkrio i pogurao u sve. Ja sam počela objavljivati glazbu na internetu i mrežama, a uz to i pisala na svoj način. Možda sam u nekim trenucima bila i pre otvorena, ali to mi je ipak donijelo prije svega - publiku i ljude koji me razumiju, što je puno važnije od “popularnosti” na sceni. Kada makneš evente i intervjue, u danima kada mi je teško i kada ni ja ne znam što dalje, oni budu tu i uvijek me poguraju. Menadžment mi je dalje potreban u poslovnom smislu i bookiranju, ali na mrežama ga mislim, nikada neću trebati, jer mreže meni nisu posao - to je direktna, meni normalna povezanost sa svojim pratiteljima.
* Sad kad sam već otvorila temu emisija, nedavno smo ugostili i tvog nedavnog partnera u jednoj od njih, Marija Kovača. Kako si se snašla u ulozi glazbene učiteljice kazališnom redatelju (znam, samo jedna od njegovih “titula”)? Možemo li očekivati neku tvoju glazbu u kazalištu u budućnosti?
- To je potpuno druga vrsta glazbene odgovornosti jer se nisam mogla osloniti samo na sebe, već sam trebala u kratko vrijeme biti metodična, psihološka i glazbena potpora. Svakako sam puno naučila, a Mario je bio super partner jer je upijao kao spužva i slušao me vrlo otvoreno. Puno sam naučila i povratno od njega, jer iako je humorističan, vrlo je talentiran i nježan u pristupu. Bili smo realni glazbeno, koliko je išlo je išlo. Više smo mi privatno dobili iz vlastite komunikacije, nego od showa, i to je ok! Vrlo rado bih radila glazbu za kazalište ili film, no to je u Hrvatskoj zasebna priča.
* Jedna si od, usudila bih se reći, danas rijetkih koji tekstove svojih pjesama sami pišu. Štoviše, ti ih pišeš i za druge. Je li to odluka ili priroda? Ja bih ih čitala i u, recimo, zbirci poezije. Da joj se nastavim nadati? Dobrodošla si kod nas na književne večeri, samo kažem..
- Hvala ti na tome, zaista. To je jedan od snova s kako kažu “bucket” liste, da napišem knjigu poezije. Ma, to pisanje je oduvijek u meni… puno bolje se mogu izraziti tintom nego na glas. Nije mi uvijek jednostavno nešto izgovoriti ili otpjevati, a slova kao da mi daju glasan moment tišine gdje sve “smijem” i “znam” reći. Vjerujem i da ne pjevam, bila bih spisateljica.
* Daješ glas u crtićima… živiš san svakog mlađeg ili starijeg klinca. Ništa te neću konkretno pitati jer me previše strah da ću pokvariti. Pričaj mi molim te..
- Hehe, ma to ti je posao kao i svaki drugi, s time da si tu slobodan biti blesav i još za to dobivati honorar (smijeh). Svašta sam bila, od žabe, konja, majmuna do princeze. Ipak, kao i svaki posao, to zahtjeva vještinu, rad i mogućnost koju možda nema svatko, tako da sam privilegirana istovremeno biti blesava i talentirana za to!
* Na kraju ispita nas uvijek dočekaju problemski zadaci pa tako i ja, po uzoru na dobre stare ispite iz matematike -kakva ti je naša glazbena “scena” danas. U kojem si ti dijelu te scene? Na prosceniju ili u zapozorju? Imaš li predodžbu koje te generacije “obožavaju”?
- Nemam pojma. Znam onu klasiku, što više radim i to bude dobro, skuplja se ekipa kojoj smetam. S druge strane, što dulje ja uspijem biti snažna i opstati kao svoja, bez da me itko oblikuje i mijenja - to je oko mene više onih koje to privlači i koji mi natrag daju snage i svjetla. Rekla bih da nisam dio estrade, a glazbene scene svakako. Mislim da je kod mene izazov kao recimo, što je nekada bilo s Urbanom. Ne znaju gdje bi me smjestili - slušaju me i klinci i vršnjaci i roditelji i umirovljenici. Dobivam poruke i pisma o njihovim životnim pričama i reakcijama na svoju glazbu i ponekad ne znam gdje bih ja sve njih smjestila. Industrija uvijek želi centrirati publiku na jednu vrstu, ali ja mislim da, koliko god mi je put teži i sporiji, ipak dobivam puno od tog - jer je tu uvijek netko tko me sluša i vidi, bez obzira na to tko je.
* Živiš samo od glazbe? Mene to odmah asocira na Miru Gavrana u književnom svijetu… Je li tvrdnja s početka točna i tjera li te ta činjenica možda nekada i na pothvate koji nisu “u tvom habitusu”?
- Živim samo od svoje autorske glazbe, uz poneki izlet u crtić ili kreativni projekt. I to je već veliki uspjeh i da - može se. To je vrh sante. A ispod je svega, ali - žrtva daje žetvu!
* Hoćemo u Virovitici slušati “Sve o čemu si šutjela” ili premijerno “Šesto čulo”?
- Na koncertu slušate i prvi i drugi album. Neki muku muče s listom, a ja osim što nisam stigla odsvirati prvi album, eno na već sam napravila i drugi. Zato…svirati se mora! Vidimo se dragi ljudi!
