U Loznicu, grad u zapadnoj Srbiji podno planine Gučevo u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom, dođosmo uoči Petrovdana, gdje se 11. srpnja, večer prije crkvenog i narodnog praznika posvećenog Svetim apostolima Petru i Pavlu, kod Crkve Pokrova Presvete Bogorodice izgrađene 1873. godine u srpsko-bizantijskom stilu, tradicionalno pale lile, mlade kore divlje trešnje ili breze omotane na grane lijeske. Događaj se naziva lilanje i jedinstveni je običaj Loznice i Podrinja: paljenje lila simbolizira vremena kada su kristoborni carevi progonili i mučili kršćane, palivši ih natopljene smolom i vezane uz drvene stupove pa bi te žive buktinje osvjetljavale ulice i trgove. To je danas središnja ljetna kulturno-zabavna manifestacija za sve uzraste, prilikom koje Lozničanima u goste dolazi rodbina i prijatelji, pogotovu oni iz krajeva u kojima taj običaj ne postoji.
Lozničkim lilama najviše se oduvijek raduju najmlađi: djeca iz svih naselja okupe se tada oko vatre zapaljene na određenom mjestu, a njihovi roditelji i po par mjeseci ranije odlaze po lile u šumu, vjerujući da skidanje mlade kore ne ostavlja posljedice na stabla trešanja i breza. Neki bi znali napraviti i po nekoliko tisuća lila, pa ih darivati rodbini i prijateljima koji to ne bi dospjeli učiniti sami. Za one koji nemaju vremena do šuma ili nisu vični sami nešto napraviti, ili im rodbina i prijatelji ne daruju ostaju štandovi na ulicama i trgovima, pijaca i kućni prag spretnih poduzetnika. Ponuda je velika, nalazimo ih na svakom kutku.
Paljenje vatre pred kršćanski običaj, karakterističan za sve europske narode, jer se u tom dijeli godine tako obilježavao ljetni solsticij, period najduljih dana u godini. Paljenje vatri imalo je magijsku funkciju, prvo da zaštiti ljude, stoku i usjeve od svih mogućih zlih uroka, uzroka i pojava. U srpskom narodu postoje različiti običaji paljenja vatre u razna doba godine, a badnjak i petrovske lile predstavljaju svjetlost evanđelja. U posljednjih petnaestak godina u Loznici se na lilanju okupi jako puno djece i roditelja, tako da je na lijep i svečan način sačuvan običaj kao jedan od zaštitnih znakova podrinjskoga kraja.
Lilanje je u mnogim krajevima Srbije zaboravljeno, no na desnoj obali Drine ne samo da je preživio, nego su dosjetljivi Lozničani 2018. godine uz njega vezali pomno osmišljeni Međunarodni muzičko-scenski festival Lila Lo, kojim se afirmira stvaralaštvo mladih. Neobični naziv festivala i domišljati vizuali osvajaju na prvu, a organizatorima ostavlja slobodu i nepregledne kreativne mogućnosti u osmišljavanju programskih sadržaja te brendiranju same manifestacije i cijeloga Podrinja. Tijekom festivalskih dana publika uživa u koncertima, performansima, animacijama, kazališnim i kino-predstavama, izložbama, nastupima kulturno-umjetničkih društava, interaktivnim radionicama, vožnji fijakerima, etno-sajmovima. Posebnost Lila Lo festivala je izrazita zavičajna nota: u njegovoj realizaciji sudjeluju i rođeni Lozničani koji više ne žive u gradu, ali su u karijerama ostvarili zavidne rezultate i uspjehe, pa svojim iskustvima i znanjima nastoje pridonijeti razvoju zavičaja.
Kad kažem dosjetljivi Lozničani zapravo mislim na Lozničanku Snežanu Perić, direktoricu Turističke organizacije Loznice, ženu nevjerojatne energije s bezbroj ideja i volje da od svog grada učini poželjnu destinaciju, a da ni u čemu ne pretjera, da ostane sve decentno, fino i odmjereno kako bi gosti doista uživali u šušuru.
„Festival je pokrenut sa idejom zbližavanja tradicionalnog i modernog, da tradiciju prikažemo na suvremen način i tako je sačuvamo za generacije koje dolaze. Osnovna tema je svijetle lile, koje nam osvjetljava budućnost i budi optimizam. Lile imaju i hedonističko-zabavnu funkciju: ljudi se veseljem udalje od tegobne svakodnevnice i problema i tako obnavljaju potrebnu energiju. Lilari čiste duh i dušu, budeći optimizam i pozitivan stav prema životu. Sam događaj paljenja lila je scenski spektakl, vizualna impresija igre sa plamenom i ritualni običaj iz naše kulturne baštine“, kaže direktorica Perić.
Četvrti put sam u Loznici na lilanju i Lilala Lo festivalu, svake godine i grad i festival drugačije doživim. Ovoga puta prisustvovali smo otvaranju izložbe fotografija „Alžirska Sahara“, umjetničkih fotografa Vladimira Rajkovića i Jovana Ikonomovskog, nastalih početkom 2023. godine na kojem je nastupio ženski kvartet „Uvertira“ sastavljen od četiri profesorice glazbe iz Loznice. U Vukovom domu gledali smo antiratnu predstavu „Draga Keti“ u izvedbi Omladinske scene iz Loznice, u koncertnoj dvorani Kursalona u Banji Koviljači uživali smo u koncertu violinskog virtuoza Stefana Milenkovića, a na središnjem trgu u Loznici u nastupu Zejne Murkić, rođene Lozničanke, prošlogodišnje predstavnice Srbije na Eurosongu (plasirala se u finale) i sjajnog orkestra Crne mambe, dugogodišnjeg pratećeg benda Šabana Bajramovića. A bilo je tu još zanimljivih sadržaja nakon što smo otišli, recimo koncert Parnog Valjka i predstava Lepa Brena Project beogradskog Bitef teatra.
Turistička organizacija Loznice za LilaLo festival je nagrađena nagradom Prizma za novu kvalitetu u turizmu na Beogradskom turističkom i MICE forumu 2022. Iste godine na Međunarodnom festivalu turističkog filma u Zagrebu dobila je specijalnu nagradu u kategoriji etnografija i društvo za film „Lilanje u Loznici“.
ZNAMENITO MJESTO TRŠIĆ: BRAT JE MIO KOJE VJERE BIO
Brat je mio, koje vjere bio’, prva je poruka koja nas dočekuje na ulazu u Znamenito mjesto Tršić, odmah iza informativnih ploča o etno-kompleksu što ga pored spomen-kuće Vuka Stefanovića Karadžića čini još četrdeset objekata narodnog graditeljstva. Malo dalje, nailazimo na sljedeće poruke: ‘Zlo činiti a dobru se nadati, nije moguće’, ‘Ko meće prst među tuđa vrata, otkinuće mu’… i tako redom, na gotovo pet hektara svojevrsnog muzeja na otvorenom, još stotine mudrosti koje je prikupio i pod nazivom ‘Zbirka narodnih umotvorina’ objavio filolog, reformator i pisac prvog rječnika srpskog jezika rođen 1787. upravo ovdje, u Tršiću.
U posvećenom mu etno-kompleksu su Muzej jezika i pisma, Kuća pisaca, Muzej Vukovih sabora, Radionica starih zanata i crkva-brvnara Svetog arhangela Mihajla, ali i Dositejev muzej, Muzej domaće radinosti, ljetna pozornica i suvremeni obrazovni centar u kojem se, kažu nam domaćini, održavaju predavanja, seminari, radionice, izložbe, kongresi i drugi sadržaji kojima se njeguje srpska baština a na kojima sudjeluju akademici, univerzitetski profesori, književnici, umjetnici, studenti i učenici iz svih krajeve Srbije i inozemstva.
Spomen-kuća iz 1933. na mjestu je gdje su mještani još 1897. podigli križ umjesto stare pletare koju su Turci spaljivali deset puta. Pred njezinom kapijom danas se diči Vukov citat: ‘Ja sam se u Srbiji rodio i uzrastao, zato mi se čini da na svijetu nema ljepše zemlje od Srbije, ni ljepšeg mjesta od Tršića.’
Do skromne kuće na vrhu brdašca, kompletno renovirane i restaurirane prije desetak godina, penjemo se uskom kamenom stazicom. Dvije sobice uređene su u duhu seoskog domaćinstva s kraja 19. stoljeća: u trpezariji zemljano ognjište, bakreni kotlić, drvene i glinene posude, kuhinjski pribor, sofra i tronošci, u spavaćoj sobi postelja, peć, drveni sanduk a na zidu gusle i ikona arhangela Mihajla kojeg je porodica slavila kao krsnu slavu; kažu da su ikona, gusle i tronožac zaista pripadali Vuku.
Kroz dom obitelji Stefanović vodi nas Miroslav Terzić, kustos-historičar od 2011. Godišnje ovamo dođe oko 120 hiljada posetilaca. "U vrijeme kada je Vuk Karadžić provodio kulturnu revoluciju odvijala se i nacionalna revolucija; koliko je bitan Karađorđe Petrović za svakog od nas, toliko je i Vuk Karadžić. Karađorđe je čovjek kojeg vezujemo za nacionalne okvire, a Vuk je bio stanovnik čitavog sveta. Vuk je učinio nešto što nigdje ne postoji. Njegova reforma našeg pisma po principu ‘jedno slovo - jedan glas’ prva je takva na svetu i za mnoge narode još uvijek nedostižna. On je bio čovjek koji je proputovao čitavu Evropu, proslavio naš folklor i naše narodne pjesme. U njegovo vrijeme, zahvaljujući njemu, njegovom radu i poznanstvima sa najvećim intelektualcima toga doba, čulo se posvuda za naš narod i našu narodnu kulturu", objašnjava nam Terzić, koji potječe iz Loznice, ali u Tršiću često boravi i mimo radnog vremena.
Vuk Karadžić je u cijeloj Srbiji, a posebice u Podrinju iz kojeg potječe, prava svetinja: nazivaju ga ocem srpske pismenosti i kulture, pa su mu podignuti spomenici u mnogim gradovima, a na stotine tamošnjih škola, ustanova, centara, instituta, ulica i trgova nosi njegovo ime. Od 1964. Kulturno-prosvetna zajednica Srbije dodjeljuje Vukovu nagradu za posebne rezultate ostvarene u stvaralaštvu i širenju srpske kulture, obrazovanja i znanosti; odličan uspjeh iz svih predmeta tijekom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja nagrađuje se tom nagradom, pa nagrađeni đaci s ponosom u svim kasnijim prigodama ističu da su ‘vukovci’. Godine 1987. osnovana je i Vukova zadužbina, koja danas djeluje kroz četrdesetak ogranaka među kojima su oni u Beču, Temišvaru, Ljubljani i Vukovaru. Najstarija i najmasovnija kulturna manifestacija u Srbiji, koja se u Tršiću održava od 1933., zove se Vukov sabor. U središtu sela, na ulazu u etno-kompleks, stoji ‘Mali Vukov dućan’, odnosno tri štanda sa suvenirima i domaćim proizvodima. U Tršiću živi oko tisuću stanovnika, a osnovna školu pohađa stotinjak učenika.
MANASTIR TRONOŠA I ČESMA DEVET JUGOVIĆA
Do srednjovjekovnog manastira Tronoša i Muzeja Vukovog školovanja hodamo stazom nazvanom ‘Vukov put do pismenosti’, koju su osmislili studenti Beogradskog univerziteta, pa na trideset i dva obeliska ispisali Vukov životopis. Na zaravni među obroncima, gdje se tri gorska potoka spajaju u rijeku Tronošu, kapela je posvećena Svetom Pantelejmonu, a u sklopu nje česma Devet Jugovića, najčuvenija zadužbina Nemanjića. Cijeli je kompleks sa širim okruženjem, više od 1.800 hektara zemlje sveukupno, proglašen zaštićenim predjelom izuzetnih odlika pod nazivom Kulturni predio Tršić-Tronoša; uz nevjerojatan splet kulturnih i prirodnih vrijednosti te iznimno bogatstvo materijalnog i nematerijalnog nasljeđa, kraj je poznat po očuvanim šumama te raznovrsnoj flori i fauni, s ukupno 145 zaštićenih divljih vrsta biljnog i životinjskog svijeta.
