Loša dijagnoza, nepropisna terapija

Nema tog poljupca koji bi oprao tvoje usne sa mojih. Nisam ju ljubio. Za to barem ne moraš brinuti. Jer nikada ne bi došlo do takvog poljupca kao onog zimskog dana kada sam te prislonio na staklo izloga punog šarenih lampica. Nijedna nije svjetlila poput tvojih zjenica. I nije mi smetalo što sam se osjećao kao neka reklama za Coca-Colu kad je počeo padati snijeg. Bilo je tako prokleto sladunjavo, i nažalost neponovljivo. A ti si me onda mudrice slagala s nekom nebulozom da dobiješ osip od snijega pa si se zavukla u moju jaknu.

Pročitao sam negdje, da ako se nešto događa samo u našim glavama, ne mora značiti da nije stvarno. I duboko uzdahnuo jer sam napokon našao pokriće za sve moje paranoje, depresije, šizofrenije i ostale zabave povrijeđene duše. Naravno da Šilji, onog jutra kad smo išli po njegov auto kod mehaničara, i kada me pitao da li sam odvalio za tobom, nisam to priznao. Jer tada te ionako više nisam želio. A samo ja i žena iz kemijske čistionice znamo koliko sam puta donosio krvavu posteljinu na pranje. Izgrizao sam si nokte do krvi u tim noćima.
Ena mi je laskala, onako kako samo žene koje imaju neke prikrivene namjere to znaju. I svjestan svega od početka sam joj to i dopuštao. Bila je tad više nego podobna da ju iskoristim za sve one emocije koje su u mene kipjele, koje si mi ostavila u naslijeđe. Ponekad je valjda u životu potreban taj neki emotivni ventil koji te na ništa ne obvezuje, a pomaže ti da sve doziraš na više strana kako ne bi pregorio. Valjda kao kada ti u stanu svaka utičnica ima svoj osigurač.

Ona nije spominjala moje mane. Jer nikad valjda nije toliko ni željela znati o meni da dublje zagrebe pa i to loše proguta. A ti svaku moju manu pronašla. Nisam se ni trudio da ih prikrivam, možda sam se samo trudio da ih ne priznam. A oslobođenost mana koje mi je ona donijela, barem oslobođenost svjesnosti o njihovom postojanju je bio odmor. Znam, još jedna neodrživa utopija. Nije tvoj grijeh što si mi znala reći ono što te smeta. Glupost je moja što nisam bio dovoljno pronicljiv pa da povežem i ono sve ostalo.

U nekoj analizi mojih poteza, zabilježit ću to loše pomicanje lovca. Bilo bi puno korisnije da je maknuta kula i da se oslobodio put kraljici. Ovako mi samo ostane da se zadovoljim sa pijunom koji nikada neće stići do kraja ploče da tu kraljicu vrati.
Sad kad ovo sve ponovo čitam, bilo bi puno bolje da sam pisao o tome kako su me mučile probavne smetnje nakon svega pojedenog tijekom ovih blagdana, barem me tada žena u čistionici opet ne bi vidjela.