Mali i Pele bili su sitni džeparoši. Odrastali su u siromaštvu, u nastambi sklepanoj od blata, tamo gdje je završavala ulica i kućni brojevi. Dvije sestre, bolesna majka i otac alkoholičar. Odjeću, koju bismo sestra i ja prerasle, mama je redovno odonosila k njima, ponekad smo im dali i nešto novaca, ili povrća i voća iz bašte. Nenaučeni na red i disciplinu, razumjeli su jedino zakon ulice. Biti brži, domišljatiji, spretniji. Djelatnici centra za socijalnu skrb, bili su njihovi česti posjetitelji. Kad bi im priskrbili nešto hrane i odjeće, Mali i Pele odlazili bi u školu, al' ne zadugo.Bijeg iz škole, bijeg od siromaštva i neimaštine, bio je njihov život.
Ponekad bi ih susjedi pustili u kuću, dozvolili da sjednu na pod, i gledaju nogometne utakmice. E, tada su Mali i Pele bili u nekom drugom svijetu. Nakon odgledane utakmice satima bi prepričavali kako je netko nekome dodao loptu, netko nabacio, i onaj, posljednji u nizu, dao gol. Jedino o čemu su, sa vršnjacima, i onima koji su ih prihvatili, mogli razgovarati sa razumijevanjem, bio je nogomet. Ono, o čemu su razgovarali samo njih dvojica, bilo je kako nabaviti nogometnu loptu, ili bar neku što bi bila nalik nogometnoj. Novaca niotkud, a ono do čega su došli džeparenjem, i ako ih nitko nije primijetio niti prijavio, potrošili su na sitnice koje im roditelji nisu mogli priuštiti. Poneka čokoladica, žvakaća guma, vrećica bombona.
Jednog od rijetkih dana kad je njihov otac bio trijezan, opet su navratili stari poznanici, djelatnici centra za socijalnu skrb i policajac. Al, ovaj je puta njihov rječnik bio nešto drugačiji. Mali i Pele prijavljeni su kao kradljivci novčanika.
- Mali! Pele! Jeste li čovjeku ukrali novčanik? - ozbiljno će njihov otac.
- Nismo! - odgovaraju uglas.
- Eto, vidite, djeca kažu da nisu - okreće se otac prema posjetiteljima.
- Al, susjeda Jelinček vidjela je kako novčanik bacate u oluk njezine kuće. I dalje tvrdite da nije istina? - upita policajac
- Stara laže! - ohrabri se Pele
- Da, stara laže... - nešto tiše potvrđuje Mali
Meškoljenje i tihi glas Maloga, bili su više nego dovoljan povod policajcu da istraži oluk kuće susjede Jelinček. Odnekud je otac osumnjičenih donio ljestve, naslonio ih na oluk, i svesrdno pružio pomoć policajcu, tako što je pomicao ljestve lijevo - desno. Otac, u jednom trenu odvjetnik, koji izričito navodi da su njegova djeca nevina, za kratko se vrijeme preobražava u policijskog pomoćnika. Gotovo groteskna scena.
Pola sata - sat, trajalo je pretraživanje oluka, kad je policajac, nakon što mu je, po tko zna koji puta, pala kapa, i otkotrljala se do nogu znatiželjnika i aktera, bijesno progovorio:
- Stara Jelinčekica je najobičnija lažljivica, da vam svima sunce milo! A i vi, Želimire , ne morate nas zvati za svaku glupost, imamo mi i pametnijeg posla! - gotovo optužujući odbrusi socijalnom radniku..
Jesu li Mali i Pele savladali neki od zakona ulice, nikada se nije saznalo. Pa ni onda kad su ih vidjeli da se nabacuju loptom po prašnjavom dvorištu.
Prije nekoliko godina, tijekom posjete bolesnoj teti u obližnjim toplicama, ugledala sam poznato lice.
- Pele, pa je l si to ti? - bila sam sigurna da vidim poznato lice, ostarjelo još u najranijoj mladosti
Ništa mi nije odgovorio. Je l' me nije čuo, ili nije mogao odgovoriti? Teško se kretao, a visoko podignuto desno rame i iskrivljeno držanje obje ruke, ukazivalo je na posljedice moždanog udara. Nisam ga zamijenila ni sa kim, sigurna sam. Dežurna sestra u noćnoj smjeni imala je tu večer jedinog pacijenta u dnevnom boravku toplica. Dozvolila mu je da gleda utakmicu.
