Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Lomača


  Priča           Miha           30.04.2009.         2421 pogleda
Lomača

(posvećeno riječima: Onda ću spaliti tvoje rukopise)

Uz dan kad je NDH proglasila rasne zakone i tako omogućila progon ljudi i spaljivanje knjiga, koje je do spaljivanja ljudi dovelo.

Postojali su jednom oni koji su mogli listove jesenje pročitati.
Zapise drevne, koje drveće u svoje listove urezuje, znali su odgonetnuti.
Spoznaje, koje korijenje, uronjeno u tajne nestalog vremena, iz dubina zemlje, kao znakove samo nekima razumljive, kroz stabla, do lišća šalje.

Znakovi na lišću su ponekad toliko jasni da se učini kako ih svako pozorno oko pročitati može, a onda na drugom listu nestanu i trag im se zagubi, i samo oni kojima je dano, onima iz jedne spaljene priče, bilo je moguće trag pronaći i znakove pročitati. Niti drveće može listovima znakove zabraniti, niti ih ono čitati umije, a ipak ih u jesen rasipa, kao knjige napisane, pa u vremenima izgubljene. A oni koji su, prije nego ih je ruka tamna vatri predala, iz brojnih listova stranice slagali, i na pragu da knjigu sakupe bili, svoje umijeće nisu drugima odali. Ne da nisu htjeli. Nisu stigli. Nisu imali kome sakupljeno znanje predati. Spalila ih je ruka bijela, bijela, a tamnih pokreta, vođena umom koji bijesom kipi. I kad se miris mora, s mirisom borova pomiješa, još uvijek se može u tom dodiru, dašak paljevine nazrijeti.

Jesu li jauknuli pod plamenom? Jesu li tajne riječi izrekli? Jesu li proklinjali, ili su tihi u plamenu nestali?

Kad bi i vikali i u vatri grcali glasno, ne bi ih tko čuti imao. Niti bi riječi čarobne, i tajne na vatri priznate, imao tko uhom čuti i razumom razumjeti. Bezumna paljevina niti vidi, niti čuje, niti razumije, tek vatru i oganj plamteći i vrelinu izgorjelih života ,osjetiti može. Jesu li ruke, koje vatru upališe, uspjeli opeći, ili su se klonili dodira s rukama tamnim i radije u dimu svoj život završili?

A kako bi te ruke i opeći mogli?
Ta nisu oni takvim plamenom izgorjeli. Nisu ni takvim životom živjeli. Niti su kome naudili, niti bi to umjeli, a ipak ih se odlučilo u ognju spaliti. A možda su toliko jaki i snažni bili, ili su toliko narasli, da za njih mjesta više nije bilo? Možda su smetali? Možda su na nešto podsjećali? Ili su jednostavno nepotrebni postali?

U sjećanjima su plavi ostali. Jesu li zbog sjećanja plavi, ili ih je vatra, taj kraj određen za one koji u ognju vjeru traže i život iz sebe njime izgone, pretvorila u sjećanja plava, kao daljine koje se sanjarenjem vide, a u stvarnosti oporo mirišu, i žudnjom rađaju? Jesu li im listovi sakupljeni stigli odati tajne koje su davno nestale i povukle se ovog svijeta, u dubine, u mrak?
Jesu li bježale, te tajne daleke, pred osvajačima, pred ognjem rušilačkim i rukama tamnim? Jesu li se sakrile negdje pred bezumljem, pred bijesom i zlom u crno zavijenim? Ili su neizrečene riječi samo tlapnja bile i kad su s njima nestale, niti je praznina nastala, niti je vrijeme svoj tok poremetilo?

A i zašto bi vrijeme pred vatrom ustuknulo? Pa zar paljevina i ognja malo ima? Zar su rijetki oni koji na lomače bacaju? Kad bi zbog takvih vrijeme zastajalo, još bi na nekoj postaji kočije čekali, u daljini bi gorjeli gradovi, sela, ljudi spaljeni, ideje ognjem zatirane, a u nosnicama bi miris spaljenog mesa još svima lebdio, dok bi razum zgažen, u blatu, nova kopita čekao. Nisu paljevine mogle ništa zatrti. Preživjele bi napisane riječi i ognjevita vremena i užarene poglede mržnje.

Oni koji su znakove na lišću znali čitati, nisu oganj mržnje preživjeli.
Nije ih ni trebalo spaliti. Već su od namjere pomrli. Od takvog su tkanja satkani. Samo im tijela vatra preuzela, i u visine podignula.
Ali nikako nije uzaludan trud, tih ruku, od zla i vatre potamnjelih.
Odnio je oganj tih lomača ne samo tintu kojima su bili ispisani, odnio je i dio onog što svake ruke na dar dobivaju. I bliže, primaknuo je oganj, ruke prema kandžama, prema zašiljenim šapama, prema crnim noćnim sakupljanjima na međama, na raskrižjima neoznačenim, na kojima ostavljaju ljudi svoja zla, svoje nepotrebne terete, onim nevoljnicima koji na takvim mjestima svoje prošlosti pronalaze,

Na raskrižjima zlih putova, koji ne vode ni prema moru, ni prema planinama, koji ne vode do riječnih dolina, niti znaju kako se do šuma dolazi, na takvim raskrižjima ruke, ognju bliske, nalaze svoje družice i druge ruke vatrom označene.

Tu svoj jad u čemer slivaju i zaista prestaje biti važno jesu li i koliko su ognjeva zlih rasplamsale. Jesu li lomače bile krvave, ili plave, jesu li palile te ruke povazdan, ili se tek ponekad upustile u rabote crne. Ne traže žrtve mnoge, ta raskrižja, na kojima ruke prestaju rukama biti. Tek naum im je dovoljan. Jednako ta raskrižja besciljna, prigrljuju sve ruke, kojima su lomače bliske i odvode ih na putove koji ne znaju, do voćnjaka i vinograda, do polja pšeničnih i obala riječnih, pronaći smjer. Odvode raskršća te ruke, koje se rukama više ne zovu, koje su alat postale, kojima se lako novac zarađuje, koje tuđa imanja na krugovima i zelenim stolovima uzimaju, odvode ih tamo gdje im lomače njihovu budućnost osvjetljavaju. Pa kroz vatre zapaljene svoje živote ostvaruju, i u ognju koji tuđim tijelima gori, svjetlost za putove svog života pronalaze.

Kakvim cestama na tim svojim lutanjima koračaju? Kakve daljine u takvim noćnim putovanjima naslućuju? Koliko im svijetle lomače prošlosti dok ih vode u budućnost? Dok ih vode po stazama mračnim, po stazama tuđim, po poljima, koja uzaludno orače očekuju, a smo im oni, koji tuđim lomačama gore, na međe dolaze?

I kad bi mogli jačim plamenom planuti, oni koji su spaljeni usred svojih potraga, oni bi jače zasjali, i putove crne osvijetlili i korake u sigurnost ceste doveli. Samo nema tog plamena koji svijetlost daje, a gori tuđim tijelima. Nisu lomače vatre koje svjetlost daju, to je oganj koji zatire vidike, pa ma tko ga i ma zbog kojeg razloga zapalio.

Oduvijek su se raskrižja znakovima obilježavala. Jer vatre su se u lomače mogle izroditi. Zbog onih putnika koji zalutali, noću, svojim stazama hode, pa bi i oni, vođeni znacima raskrižja između dana i tmice (kako bi rekao Mak), znali prepoznati da nisu s ljudskih putova skrenuli. Ti bi znakovi putove, od tamnih smjerova odvojili, kako bi ljudi, za razliku od onih koji su to prestali biti, drugim cestama koračali.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

adama
9.5.2009. 8:36
Bravo, Miha. Izvrsna priča. Žalosti me jedino što ovakve riječi teško nalaze put do ljudskih srca, uglavnom se od njih odbijaju. Zašto?
marko
30.4.2009. 16:57
Pa zar se nisu spaljivale knjige devedesetih. Pa zar do jučer nismo imali ulicu aurora rasnih zakona -Budaka.


Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: