Prije mnogo desetljeća nisam baš točno razumio zašto u testu za vozački ispit stoji pitanje: - Volite li proljeće? Isto tako nejasno mi je bilo zašto moramo odgovoriti DA. Buđenje prirode koje možemo usporediti s rađanjem, zelenilo, toplina i sunce, dulji dani i tako dalje stvarno nam daju jednu novu energiju, polet i snagu. Osim toga, prošloga proljeća smo supruga i ja otišli u zasluženu mirovinu. I to bih nazvao rađanjem novoga i nepoznatoga u našim životima. Ispijanje jutarnje kave, odlazak u knjižnicu i šetnje bez žurbe postaju dio svakodnevice. Ali kako to često biva, nikada nije baš sve idealno. Prihodi su nam se prepolovili pa je valjalo razmisliti kako srezati troškove.
- Prestat ću pušiti i izlaziti s prijateljima, odlučio sam teret besparice preuzeti na svoja leđa.
- Ne dolazi u obzir, ja te volim baš takvoga kakav jesi, odbacila je žena moj prijedlog.
- Ići ću nositi letke i pomagati zidarima, rekao sam glasom koji ne trpi odbijanje.
Moja životna suputnica je neko vrijeme razmišljala pa mahnula glavom lijevo-desno i naposljetku rekla:
- Šteta je da se toliko žrtvuješ, a nisi navikao. Ja ću otići u Austriju čuvati djecu, to mi je i tako struka.
Prijedlog mi se činio razumnim. Pio sam kavu, zapalio novu cigaretu i rekao:
- U pravu si, tako bi nam bilo lakše. Da zaradiš nekoliko stotina eura mjesečno za duhan i moje izlaske živjeli bismo kao kraljevi.
Dirnuta mojim riječima nježno me zagrlila i poljubila u obraz. Nekoliko dana kasnije zapisala mi je svoj PIN na papirić , predala karticu tekućega računa i kupila kartu za put. Uzeo sam u ruke putne torbe i otpratio je na kolodvor.
- Ne koristi karticu ako nije neophodno, upozorila me ulazeći u autobus.
- Ne brini, pazit ću na troškove kao na oko u glavi, utješio sam je.
Mahao sam dok autobus nije zamakao iza ugla pa iz džepa izvukao papirić s PIN-om i otišao do bankomata.
