Banner
DHMZ: Djelomice sunčano, u Dalmaciji lokalno kiša
Hrvatski sabor u srijedu o Zakonu o inkluzivnom dodatku
Grmoja: Vlada pokazuje nebrigu za ulaganja u navodnjavanje
Virovitica: Gradsko vijeće usvojilo proračun težak 29,8 milijuna eura
Od četvrtka promjena vremena, obilne kiše i snijeg
Sabor: Više sredstava za stipendije studenata slabijeg socio-ekonomskog statusa
Glasovac i Raukar Gamulin: Nemamo riješeno zbrinjavanje žrtava nasilja u obitelji

  Ljubo Ruben Weiss

Ljubo Weiss u knjizi mr. Dragana Peraka: Geh fort und drehe nicht um (Idi dalje, ne okreći se)

  Ljubo Ruben Weiss           19.12.2012.         2683 pogleda
Ljubo Weiss u knjizi mr. Dragana Peraka: Geh fort und drehe nicht um (Idi dalje, ne okreći se)

Više put sam pomišljao da u jednoj knjizi saberem svoja sjećanja na bečko razdoblje svog života, no svakodnevni i aktualni  društveni, politički i kulturni događaji u Hrvatskoj, i šire,, potiču me da ih komentiram u svojim zapisima, zatim objavim, i jednostavno za sjećanja nema vremena. Stoga me je obradovala knjiga prijatelja iz bečkog perioda izdana ove godine, na radost knjigoljubaca - bečkih građana našeg porijekla, ali i Austrijanaca, vjerujem, svih posjetitelja moje knjižare-antikvarijata, koji je doživljen kao dio zavičaja izbjeglih i prognanih u tuđinu, kao posljedica rata 1991.-1995.

Mog prijatelja Dragana Peraka, rodom iz Mrkonjić-Grada, i mene, i još mnoge, danas neki pogrdno zovu pobjeguljama i spočitavaju nam nedostatak domoljublja, a da uglavnom vrlo malo znaju što se u tom Beču, i drugim bečima, događalo i kakve su nam sudbine bile namijenjene. Stoga, hvaleći Draganovu knjigu, koja me je u cjelini dirnula, prevodim dio koji se odnosi eto, na naše prijateljstvo i ozračje koje je vladalo oko knjižare i u knjižari.

Naravno, ima tu i malo pretjerivanja, zanosa pa i patosa, ali Dragan je pronicljivo i vjerodostojno, svojim subjektivnim okom zapazio i sigurnim perom zapisao uistinu što se zbivalo u toj „oazi mira", veleposlanstvu koje je imalo vanteritorijalni  status - nije bilo ni hrvatsko, ni srpsko, ni bosansko, ni slovensko tlo, bilo je mjesto gdje se govorilo različitim, ali u biti istim južnoslavenskim jezikom - jezikom  pacifista i ljubavi, jezikom u kojem nije bilo mjesta za riječi mržnje i netolerancije. Ponosan sam što sam bio  13-tak godina gospodar te, uvjetno rečeno, andrićevske  zemlje, s ljudima kojima se rat gadio iz dna duše, jer smo bili svjesni da naše kratke i mukotrpne živote ne valja dati za političke ideje grandomana, nekih Velikih Srbija niti Velikih Hrvatski,  niti jednu VELIKU ideju koja se na kraju balade pretvori u grku sudbinu odnosno Pirovu pobjedu.  Svjesni također, da nakon vremena mržnje doći će vrijeme ljubavi, a nakon vremena ljubavi, opet vrijeme mržnje.

 Podnaslov Perakove knjige, za sada samo na njemačkom jeziku, glasi: „Život izbjeglica  i prognanih  iz Bosne i Hercegovine", izdana je u Wiener Neustadtu, izdavač je „Verein Alltag". Poglavlje u kojem su i  rečenice koje slijede naslovljeno je: „Gorki plodovi Daytona i posljedice za izbjeglice i prognanike u Bosni i Hercegovini - odvojeni ili zajedno u multietničkoj Bosni."

„Godine 1993. sudjelovao sam na prezentaciji časopisa-almanaha ( radilo se o „Wiener Slawistischer Almanach, Lingvistische Reihe, herausgegeben Tilman Reuthler, Bosnisch-Kroastisch-Serbisch, InternationaleTagung: Aktuelle Fragen der Sprache  der Bosniaken,  Kroaten,  Serben,  und Montenegriner, Wien, 27 - 28, September 2012.). Diskusija publike bila je živahna.  Neki, primjera radi, tvrdili su izričito da se u Sarajevu  oduvijek  govori hrvatski, , drugi da se u Banja Luci  (danas Republika Srpska)  govori samo turski,  i tako se diskusija kretala neko vrijeme.  Kratko prije nego je moderator najavio kraj priredbe javio se za riječ  Ljubomir Ruben Weiss. Kod toga valja znati  da je Ljubomir  Weiss  vrlo nadaren, inteligentan i izrazito dobro obrazovan spisatelj i knjižar, Židov iz Hrvatske. koji je do prije nekoliko godina živio u Beču i osnovao knjižaru „Weiss" u Schloesselgasse, u 8. kotaru.

Na početku svog pledoajea primijetio je  da za ovu priredbu nije angažiran tumač niti prevoditelj,  što njega čudi  nakon što se ispostavilo da su  da su bosanski, srpski i hrvatski  različiti jezici.  Sijedi gospodin obratio se publici  i pitao prisutne: „U kojem smo se mi jeziku upravo dva sata svađali? Da li je to bio  srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik?" To je ujedno i bio kraj rasprave.

Ljubomir Ruben Weiss, zvan Ljubo, bio je za nas važna osoba, i živi dokaz  da među egzilantima u Beču  postoje  „normalni" ljudi, kojima je bilo svejedno od kuda dolaze i kamo idu. Literatura i znanost prožimali su ovog  prekrasnog čovjeka. Od početka rata organizirao je,  po mom sjećanju, tridesetak  literarnih večeri bosanskih, hrvatskih i srpskih

SERBICA, SLOVENICA. U izlogu mogle su se vidjeti knjige na njemačkom i engleskom kao i lutke s  bosanskim narodnim nošnjama, šalice za kavu (džezve) i tradicionalna bosanska pokrivala za glavu, fesovi. To me jako podsjećalo na zavičaj.

U knjižaru, koju sam nazivao i „hramom knjige", bilo je ugodno. U pozadini moglo se čuti glazbu -  srpske ljubavne pjesme,  bosanske balade ili  hrvatsku pop - muziku. Na sve je Ljubo mislio. Također, šareni tepih posebno me je radovao. Ništa nije zaboravio, i svi su bili dobrodošli.

Kako je moj Kuturni centar (ustanova pod vodstvom Christine von Kohl, novinarke porijeklom iz Danske, poznavateljici prilika u ex-Jugoslaviji,  osnovana sa zadatkom da se brine o  izbjeglicama iz BiH, njihovoj integraciji u austrijsko društvo, ali i o  kulturi izbjeglica, izdavač časopisa „Balkan" itd., napomena Lj.R.W-a)  godine 2003.  bio smješten u istoj ulici, praktički samo deset metara udaljen od Ljubine knjižare, proboravio sam mnoge pauze kod njega, posuđivao knjige i vraćao ih.  Nebrojeno puta uzimao bih knjige „na kredit" odnosno platio bih ih kada bi ponovo imao  novaca. Sve je bilo moguće kod njega. U jednom razgovoru  s njim  citirao mi je napamet Jean Amery: „"Nema „novog zavičaja", zavičaj je zemlja djetinjstva i mladosti. Ako to izgubimo, ostajemo izgubljeni..."

Kratko nakon toga, vratio se iz zdravstvenih razloga u Hrvatsku, ne u Zagreb, svojoj ženi, s kojom je bio oženjen  na početku rata. Njegov brak završio je razvodom, i vratio se u  roditeljsku kuću u Virovitici.  Izgubio sam kroz moju nestalu knjižaru praktički moj drugi zavičaj.  I na kraju, pišući o nama dvojici, mogu još samo poručiti:

 „Ljubo, tvojim povratkom,  zauvijek je nestao dio mene. I ti ne fališ samo meni. Živio mi!"

Negdje na margini knjige stoji kako je zabranjeno objavljivati  je u drugim medijima, prevoditi je kompletnu ili u dijelovima, bez odobrenja autora, ali siguran sam da će mi Dragan oprostiti što ga nisam pitao za dozvolu za prevođenje i objavljivanje ovog kratkog zapisa. Živimo u vremenu kada nas zasipaju nove, nažalost, ružne vijesti, negdje u daljini opet ječe bubnjevi rata,. kriza je posvemašnja.Opet bi neki puške i „kalašnjikove" u ruke, kao devedesetih, misleći da nešto opet moraju braniti, ne shvaćajući da su zapravo napadnuti od neukosti, gramzivosti interesnih grupa, nekulture i netolerancije,  promašenih politika i političara, strančarenja u kojem je stranka sve, a kritičko mišljenje pojedinca, ništa, onih koji bi opet profitirali na nacionalnim mitovima i koji nikada neće shvatiti da iz rata ne izlaze samo slavljeni  generali, već duhovno i fizički sakati ljudi koji nemaju ni za trakice i iglice za mjerenje šećera u krvi, i  koji nikome više ne trebaju, zaboravljeni od zahuktalih gomila.

Srećom, ljudi materijalno osiromašeni,  ali „svoji i  s krunom dobra imena, trebaju za svagda. Hvala Draganu Peraku na toj poruci!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

vlad
21.12.2012. 7:41
Hvala Ljubo.
1984-1985 sam bio vojnik u Valjevu, direktor nase skole je poslao po mom ocu par knjiga. Mislim da je jedan od autora bio i Pekic (knjiga je bila velika: "Kako upokojiti vampira". Procitao sam ali nisam razumio; sada razumijem. Zlo 2. Svjetskog rata se vlratilo nama u Balkan.
Kapetan na Divcibarama je plakao: Da sam to razumio hvala Ljubo i tvom Velikom Narodu.....
vlad
21.12.2012. 6:11
Kao poznavalac Knjizare raduje me ovaj clanak i danas cu ga komentirati...
Nano-59
20.12.2012. 23:17
Neki su u svom odlasku stigli do Beča,Minhena, Londona ili dalje, a ja do Virovitice, hvala bogu, dovoljno daleko da mogu čuti šumove Vrbasa dok teče, ma kako tiho to bilo.
još nešto ne slagati se nekim Ljubinim tekstom ne znači biti i zlobnik, često mislim drugačije od njega ali imao sam zadovoljstvo upoznati gospodina Ljubu i doista smatram da on to i je.
Ljubo R. Weiss
20.12.2012. 23:12
@maky, Sulejman, MMMM...
Veseli me knjiga Dragana Peraka, ali i vaša razmišljanja.Volim Net, ali u pogledu knjige sam još staromodan: elektronska knjiga ne daje taj magični osjećaj koji donosi čitanje slova, riječi, rečenica... listanje knjiga. Što se tiče pisanja i objavljivanja, objavljujem svugdje gdje postoji interes za mojim radovima odnosno tesktovima! Zavidnika i zločestih ljudi je bilo i bit će, treba raditi etički i moralno vjerodostojno, ne osvrtati se na zlobne komentare, ići dalje - čitatelji primjećuju što vrijedi, a što je poza i glumatanje! Sve dobro!
MMMM
20.12.2012. 21:13
Baš mi je nekako "toplo" čitati ovaj tekst. Može se vidjeti malo druge kulture, a i nekako shvatiš da svaka tvoja radnja utječe na ljude oko tebe, neprimjetno. Sigurno je lijepo nešto saznati o sebi iz tuđeg pogleda. Pogotovo ako se to još nalazi u knjizi, skoro zaboravljenom nam umjetničkom izražaju. Mislim da Vam ipak bolje odgovara na virovitica.net-u, zar ne?
Sulejman veliki
20.12.2012. 9:25
Čestitam Ljubo. Lijepo je pročitati da u svijetu cijene naše ljude. Svojim pacifističkim djelovanjem ostavili ste trag, neizbrisiv otisak na karti na ljubavi i mira što su, oni kojima je to tada trebalo primijetili i zapamtili.
I dobro doša nazad na Virovitica.net.
Maky, ne treba se obazirati na čiraše. Oni će i sada naći neku zamjerku, omalovažit će Ljubin angažman. znanje i posao.
maky_horzic
20.12.2012. 9:05
A valjda je nekim zlobnicima sada jasno kakvo je Ljubo biće, hehe, baš je super ovo, ima da im čirevi prorade od količine lijepih riječi o našem Ljubi.
Živio ti nama Ljubo.


Još iz kategorije Ljubo Ruben Weiss