Više put sam pomišljao da u jednoj knjizi saberem svoja sjećanja na bečko razdoblje svog života, no svakodnevni i aktualni društveni, politički i kulturni događaji u Hrvatskoj, i šire,, potiču me da ih komentiram u svojim zapisima, zatim objavim, i jednostavno za sjećanja nema vremena. Stoga me je obradovala knjiga prijatelja iz bečkog perioda izdana ove godine, na radost knjigoljubaca - bečkih građana našeg porijekla, ali i Austrijanaca, vjerujem, svih posjetitelja moje knjižare-antikvarijata, koji je doživljen kao dio zavičaja izbjeglih i prognanih u tuđinu, kao posljedica rata 1991.-1995.
Mog prijatelja Dragana Peraka, rodom iz Mrkonjić-Grada, i mene, i još mnoge, danas neki pogrdno zovu pobjeguljama i spočitavaju nam nedostatak domoljublja, a da uglavnom vrlo malo znaju što se u tom Beču, i drugim bečima, događalo i kakve su nam sudbine bile namijenjene. Stoga, hvaleći Draganovu knjigu, koja me je u cjelini dirnula, prevodim dio koji se odnosi eto, na naše prijateljstvo i ozračje koje je vladalo oko knjižare i u knjižari.
Naravno, ima tu i malo pretjerivanja, zanosa pa i patosa, ali Dragan je pronicljivo i vjerodostojno, svojim subjektivnim okom zapazio i sigurnim perom zapisao uistinu što se zbivalo u toj „oazi mira", veleposlanstvu koje je imalo vanteritorijalni status - nije bilo ni hrvatsko, ni srpsko, ni bosansko, ni slovensko tlo, bilo je mjesto gdje se govorilo različitim, ali u biti istim južnoslavenskim jezikom - jezikom pacifista i ljubavi, jezikom u kojem nije bilo mjesta za riječi mržnje i netolerancije. Ponosan sam što sam bio 13-tak godina gospodar te, uvjetno rečeno, andrićevske zemlje, s ljudima kojima se rat gadio iz dna duše, jer smo bili svjesni da naše kratke i mukotrpne živote ne valja dati za političke ideje grandomana, nekih Velikih Srbija niti Velikih Hrvatski, niti jednu VELIKU ideju koja se na kraju balade pretvori u grku sudbinu odnosno Pirovu pobjedu. Svjesni također, da nakon vremena mržnje doći će vrijeme ljubavi, a nakon vremena ljubavi, opet vrijeme mržnje.
Podnaslov Perakove knjige, za sada samo na njemačkom jeziku, glasi: „Život izbjeglica i prognanih iz Bosne i Hercegovine", izdana je u Wiener Neustadtu, izdavač je „Verein Alltag". Poglavlje u kojem su i rečenice koje slijede naslovljeno je: „Gorki plodovi Daytona i posljedice za izbjeglice i prognanike u Bosni i Hercegovini - odvojeni ili zajedno u multietničkoj Bosni."
„Godine 1993. sudjelovao sam na prezentaciji časopisa-almanaha ( radilo se o „Wiener Slawistischer Almanach, Lingvistische Reihe, herausgegeben Tilman Reuthler, Bosnisch-Kroastisch-Serbisch, InternationaleTagung: Aktuelle Fragen der Sprache der Bosniaken, Kroaten, Serben, und Montenegriner, Wien, 27 - 28, September 2012.). Diskusija publike bila je živahna. Neki, primjera radi, tvrdili su izričito da se u Sarajevu oduvijek govori hrvatski, , drugi da se u Banja Luci (danas Republika Srpska) govori samo turski, i tako se diskusija kretala neko vrijeme. Kratko prije nego je moderator najavio kraj priredbe javio se za riječ Ljubomir Ruben Weiss. Kod toga valja znati da je Ljubomir Weiss vrlo nadaren, inteligentan i izrazito dobro obrazovan spisatelj i knjižar, Židov iz Hrvatske. koji je do prije nekoliko godina živio u Beču i osnovao knjižaru „Weiss" u Schloesselgasse, u 8. kotaru.
Na početku svog pledoajea primijetio je da za ovu priredbu nije angažiran tumač niti prevoditelj, što njega čudi nakon što se ispostavilo da su da su bosanski, srpski i hrvatski različiti jezici. Sijedi gospodin obratio se publici i pitao prisutne: „U kojem smo se mi jeziku upravo dva sata svađali? Da li je to bio srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik?" To je ujedno i bio kraj rasprave.
Ljubomir Ruben Weiss, zvan Ljubo, bio je za nas važna osoba, i živi dokaz da među egzilantima u Beču postoje „normalni" ljudi, kojima je bilo svejedno od kuda dolaze i kamo idu. Literatura i znanost prožimali su ovog prekrasnog čovjeka. Od početka rata organizirao je, po mom sjećanju, tridesetak literarnih večeri bosanskih, hrvatskih i srpskih
SERBICA, SLOVENICA. U izlogu mogle su se vidjeti knjige na njemačkom i engleskom kao i lutke s bosanskim narodnim nošnjama, šalice za kavu (džezve) i tradicionalna bosanska pokrivala za glavu, fesovi. To me jako podsjećalo na zavičaj.
U knjižaru, koju sam nazivao i „hramom knjige", bilo je ugodno. U pozadini moglo se čuti glazbu - srpske ljubavne pjesme, bosanske balade ili hrvatsku pop - muziku. Na sve je Ljubo mislio. Također, šareni tepih posebno me je radovao. Ništa nije zaboravio, i svi su bili dobrodošli.
Kako je moj Kuturni centar (ustanova pod vodstvom Christine von Kohl, novinarke porijeklom iz Danske, poznavateljici prilika u ex-Jugoslaviji, osnovana sa zadatkom da se brine o izbjeglicama iz BiH, njihovoj integraciji u austrijsko društvo, ali i o kulturi izbjeglica, izdavač časopisa „Balkan" itd., napomena Lj.R.W-a) godine 2003. bio smješten u istoj ulici, praktički samo deset metara udaljen od Ljubine knjižare, proboravio sam mnoge pauze kod njega, posuđivao knjige i vraćao ih. Nebrojeno puta uzimao bih knjige „na kredit" odnosno platio bih ih kada bi ponovo imao novaca. Sve je bilo moguće kod njega. U jednom razgovoru s njim citirao mi je napamet Jean Amery: „"Nema „novog zavičaja", zavičaj je zemlja djetinjstva i mladosti. Ako to izgubimo, ostajemo izgubljeni..."
Kratko nakon toga, vratio se iz zdravstvenih razloga u Hrvatsku, ne u Zagreb, svojoj ženi, s kojom je bio oženjen na početku rata. Njegov brak završio je razvodom, i vratio se u roditeljsku kuću u Virovitici. Izgubio sam kroz moju nestalu knjižaru praktički moj drugi zavičaj. I na kraju, pišući o nama dvojici, mogu još samo poručiti:
„Ljubo, tvojim povratkom, zauvijek je nestao dio mene. I ti ne fališ samo meni. Živio mi!"
Negdje na margini knjige stoji kako je zabranjeno objavljivati je u drugim medijima, prevoditi je kompletnu ili u dijelovima, bez odobrenja autora, ali siguran sam da će mi Dragan oprostiti što ga nisam pitao za dozvolu za prevođenje i objavljivanje ovog kratkog zapisa. Živimo u vremenu kada nas zasipaju nove, nažalost, ružne vijesti, negdje u daljini opet ječe bubnjevi rata,. kriza je posvemašnja.Opet bi neki puške i „kalašnjikove" u ruke, kao devedesetih, misleći da nešto opet moraju braniti, ne shvaćajući da su zapravo napadnuti od neukosti, gramzivosti interesnih grupa, nekulture i netolerancije, promašenih politika i političara, strančarenja u kojem je stranka sve, a kritičko mišljenje pojedinca, ništa, onih koji bi opet profitirali na nacionalnim mitovima i koji nikada neće shvatiti da iz rata ne izlaze samo slavljeni generali, već duhovno i fizički sakati ljudi koji nemaju ni za trakice i iglice za mjerenje šećera u krvi, i koji nikome više ne trebaju, zaboravljeni od zahuktalih gomila.
Srećom, ljudi materijalno osiromašeni, ali „svoji i s krunom dobra imena, trebaju za svagda. Hvala Draganu Peraku na toj poruci!
