Danas sam uzeo jednu zastavu i zapalio je na sredini dvorišta. Bilo je i kockica na njoj, crvenih i bijelih, sve je otišlo u dim...Bio je to moj prosvjed, osobni prosvjed. I psovao sam:"Jebeš takvu državu..!" Te se sjetio vica:
„Da li je grijeh navijati za Dinamo?"
„Nije grijeh, ali je sramota..!"
Da, još jednom: „Jebeš takvu državu koja trpi kabadahiju Zdravka Mamića, koja trpi čovjeka koji posramljuje svakog navijača „Dinama", svakog Zagrepčana kojem je do sporta i ugleda ovog grada, svakog razumnog patriotu!"
Nisam spalio hrvatsku zastavu, spalio sam simbolički malu zastavicu „Dinama", spalio sam zastavicu svog omiljenog kluba za koji navijam od svoje šeste godine. Sjećate li se možda: Irović, Šikić, Crnković, Šantek,Matoš, Marković, Perušić, Lipušinović, Knez, Jerković, i Pašić.. Tu su negdje bili i Čonč, Belin, Braun, Lamza... I kažem ponovo:"Jebeš državu koja trpi kabadahiju Zdravka Mamića..!" Izvlačim i dalekosežne zaključke: „Država koja nema mehanizam da zaustavi jednog osiljenog čovjeka, na granici psihičke uračunljivosti, čovjeka koji je posvojio jedan tradicionalni, purgerski klub, koji znači i mojem naraštaju i mnogima poslije mojeg, koji vrhunac svog nasilja iskazuje psovanjem majke treneru - ma koji trener bio, koji malo-malo izvodi show za novinare - i javnost - kao da ta javnost nema prečih briga i boljih zabava, nije više sam po sebi problem.
Nema zornijeg pokazatelja ove naše hrvatske tragedije od slučaja Zdravka Mamića. Prije deset godina zajahati klub, mijenjati trenere u prosjeku svakih 7-8 mjeseci, bestidno trgovati igračima, registrirati ekonomski pogon s enormnim prihodima kao udrugu građana, vrijeđati nekoliko godina plave navijače, BBB-ovce, izvlačiti novac izravno iz zagrebačke kase, posredno, putem reklama velikih firmi, dirigirati događajima u Hrvatskom nogometnom savezu, biti i izbornik i trener, i majka, i otac, i kralj, i car, i Bog... da BOG u jednom društvu koje bi trebalo biti demokratsko i uljuđeno, koje stremi evropskim stečevinama, sve to tolerirati, sve to prenositi u javnost, sve to ravnodušno ili s potmulim gnjevom tolerirati, znak je, najočitiji znak da je hrvatsko društvo u gangreni, da zapravo ne funkcionira pravna država, da nema pravde, nema morala, nema časti, nema autoriteta, nema kulture niti snage da se riješi balasta koji nije samo sportski. Dapače, najmanje je sportski...
Koji kurac radi ministar Fuchs,koji kurac rade inspekcije, koje muško đubre smrdi, a da ga nitko ne uklanja...? I to govno ne samo da stoluje ispod tribina stadiona, to govno koje psuje majku Vahi i koje bi jebalo majku igračima, ulazi u HNK, i falsificira povijest mog Dinama, taj kabadahija i janjičar, ta karikatura gramzivosti i primitivizma ulazi i u Katedralu na Kaptolu, taj se ruga i Bogu i vragu, njega primaju velikodostojnici Crkveni za jedan poklonjeni dres i tko zna što još? U svečanoj loži HNK, koji nije mjesto za takve kič-priredbe, kumuju i jedan Bebić, predsjednik Sabora, jedan Šeks, podpredsjednik Sabora, jedan Fuchs, ministar...Kaos koji vlada u i oko Dinama zamalo da je jednak onome koji vlada s lijeve i desne strane Markove crkve, kao kaos koji vlada u vođenju Zagreba... Mene više Zdravko Mamić ne brine, mene brine mentalni sklop ljudi oko njega, mene brine jedan Barišić, predsjednik skupštine Kluba, za kog mi kažu da je pristojan čovjek, mene brinu svi oni u skupštini Dinama koji trpe jednog Zdravka Mamića, dio medija koji i dalje ozbiljno shvaća čovjeka kojeg ne shvaćaju ozbiljno od Trešnjevke do Dubrave, od Čakovca do Dubrovnika i Osijeka¨! I ne samo što nije kažnjen za mnoge ispade do sada, on je i napredovao - nakon zadnje skupštine Dinama, on je IZVRŠNI PREDSJEDNIK Dinama, on je preslik i bahatog Sanadera, primitivno-populističkog Keruma, trkača na duge pruge i blefera Milana Bandića, bega ličkog Milinovića, lije pravne Šeksa, ali i nemojte se čuditi, preslik majstorice poricanja stvarnosti Jadranke Kosor! U ponašanju Mamića osjeća se rukopis HDZ-a, stranke koja desetljećima svoju moć crpi na nepoštenim pretvorbama i privatizacijama, jeftinim manipulacijama koje skupo koštaju radnike i narod, na krađama i crnim fondovima, sličnim onih nogometnih klubova, na staljinističkim metodama pokoravanja drugačije mislećih! Jer, vlada nije prvo tu da vodi samo zemlju u provaliju zvanu ekonomska bijeda, otvara evropska vrata kao vrata raja (iako nas tamo čeka rad, znoj i čemer neprovedenih reformi), vlada je tu da radi red i tamo gdje ga nitko ne može uspostaviti - u sportu, u Dinamu! Ali, vlada ne može ni prvo, zašto bi mogla ovo drugo?
I jebeš tu vladu koja zastaje u Maksimiru, pred vratima kabadahije nesposobna, nemoćna, nezainteresirana, uplašena vikom i bukom koja se stvara samo kada se trešti u krčmama kamenjara ili kada se pleše ono nijemo, ali krvoločno kolo kao u antologijskom filmu Krste Papića „Lisice", kada onaj komunistički moćnik jebe lijepu ženu (glumi Jagoda Kaloper), jer on to može, on ima neprikosnovenu moć... Ovaj moderni moćnik jebao bi majke igračima? I Vahi...I ima pravo Vaha: „Da je kralj nad kraljevima, ne smije to, NE SMIJE.." Stao je uz igrače, kao svaki čestit trener, pokušao je zaustaviti kabadahiju. Ali, Vaha to ne može sam, i umjesto da u bolnicu na pregled ode kabadahija, liječničku pomoć mora potražiti Vaha... Hej, jebeš državu gdje se to događa!!! I gdje se već javljaju kandidati za trenersko mjesto, umjesto da kažu, NE, solidarni smo, stojimo uz Vahu...Pitam javno: „Može li predsjednik Josipović stati uz Vahu.."? Opasan je to teren, ali mišljenja sam da bi trebao.
U Maksimiru mjesta i za Mamića i za Vahu nema! Vaha je ostao na vi s Mamićem... i za to mu skidam kapu.
U prošlu nedjelju je, pišu i javljaju mediji Vaha bio na Rebru, na konferenciji za tisak pokazuje nalaze... U predinfarktnom stanju primljen je na pretrage, a dan kasnije izašao je pred novinare sa svojom istinom. Oko njega menadžer mu Jozipović i čak tri odvjetnika. Majstor da borbe s travnjaka prebaci u sudske dvorane, Mamić gura Vahu pred sud.
Vaha:
„Neki su me upozoravali da bi se ovo moglo dogoditi, ali nisam im vjerovao. Bili su u pravu...Mamić, koji je bio vidljivo nervozan, pitao me: "Mogu li im j... majku".
Vaha je unatoč svemu ostao na klupi još jedno poluvrijeme, igrači su drugo poluvrijeme igrali „za šefa", ne „za gazdu", i pobijedili!
Eto, tako se Vaha držao, tako zbori Vaha. A mi, a ja?
Mi već gledamo drugog trenera, igrat će se finale kupa, lopta se i dalje kotrlja...Istina, sada se Vaha, malo predomišlja, ne vraća službeni mobitel, pa službeni auto, na bolovanju je i - osjeća se još trenerom Dinama? Onaj tko je dao otkaz - sam, ili ga dobio - nije isto, novčana odšteta, i to ne mala, je u pitanju!
PRIJEDLOG: Pod hitno privatizirati Dinamo, u roku od jučer! Nema stadiona kakav spada, i trava nije kao što je bila, navijača ima tek nekoliko stotina, publike ni za lijek, povjerenika sve je manje, postao je građanski klub, a vodi ga primitivna seljačina izronila iz neke Mrduše Donje...Od slavnog Dinama ostalo je još samo ime i - kabadahija... Neka si kupi igračku, ako ima para, ali mi, navijači, ćemo dati zadnju kunu da Dinamo njemu ne dođe u ruke. Ova retorika ne može biti primjer mladeži, kočijaški je to jezik kojem nema mjesta u normalnoj hrvatskoj obitelji i javnom prostoru.
I što još imam za reći?
Je, malo sam pretjerao, u ovom tekstu psujem državu, spominjao sam i kumove Mamića - Bebića, Šeksa, Fuchsa, okomio se i na predsjednicu vlade Jadranku Kosor. Spalio sam i Dinamovu zastavu, zapravo zastavicu. Zbog svega mi je žao i zbog čega se ispričavam, za to nema opravdanja, no u ovim momentima pisanja ja sam kao pjetlić, povećanog adrenalina, svi možete zamisliti da sam i ja samo čovjek, emotivac, meni je na srcu Dinamo, na srcu mi je kao i Purda... svi njegovi suborci. Dinamo je moja svetinja, volim ga od svoje šeste godine. Ispričavam se zbog nekih oštrih riječi u tekstu, pa ljudi smo...Pogriješio sam, obećavam da ću se ubuduće kloniti ovakvih emotivnih reagiranja...
Sada mi oprostite, žao mi je, naglašavam, moram uzeti jednu čokoladu, znate, čokolade me smiruju.
