Ljubo R. Weiss: Vodič kroz mladost, za mlade i stare

I tako, kolumne Sandre Pocrnić Mlakar eto, upoznajem tek u pisanoj formi tj. objavljenoj knjizi, a ne u vremenu kada ih je od 22. 08.2005. do 3. 01. 2007. objavljivala na Virovitica.netu. Ali, mislim da nisam previše izgubio jer, kao tradicionalist u pogledu medija, ovako sakupljene pokazuju upravo ono što je najvažnije –preglednost, suptilnu kvalitetu!

Sandra Pocrnić Mlakar ispisala je od gotovo 270 stranica knjige (ostatak su uvodna riječ urednika i predgovor) i kada biste me pitali za njenu biografiju, ostao bih iznenađen pitanjem – naime, ono što zovemo curiculum vitae ne nalazi se na jednom mjestu u knjizi nego je razasuto u njenim tekstovima, vrlo često autobiografskog karaktera. Kažu mi da je trenutno zaposlena kao urednica u izdavačkoj kući «Profil « u Zagrebu. Na poleđini knjige oglasili su se njen muž Mirko Vid Mlakar ( očigledno taj Dalmoš kao neka vrsta pandama autorici, htio ne htio suator je ovih zapisa, Vladimir Kolesarić koji je ispisao ozbiljan predgovor, Renato Baretić mentor autorici osamdesetih u Večernjaku i Miljenko Jergović koji je imao prilike surađivati s autoricom u jednom zagrebačkim novinama naziva Beatta. Svi oni, zajedno s autoricom, (novinarkom svojevremeno aktivnom u više od sedam uredništava), podastrijeli su nam toliko štiva i ponešto mišljenja da nije jednostavno kroz sve to proći i zaključiti o čemu se tu zapravo radi.

Ali, ne zato što bi nešto bilo neprohodno nego suprotno – kroz sve ovo prolazi se jednostavno, glatko, a ne ostaje se ni gladan ni žedan. Bogata je to trpeza delicija, književno-publicističkih delicija koje nisu samo za mlade iz Virovitice da bi se lakše snalazili u hrvatskoj metropoli, nego trpeza nakon koje se sjetnim vremeplovom putuje do destinacija - naših virovitičkih mladosti. Jer, onaj tko nije bio u Gradskom kazalištu na predstavama za «školsku omladinu» tj. učenice i učenike Gimnazije, doživio tu atmosferu koja je zamalo najmanje kazališna predstava, koji nije osjetio damare u tijelu sjedeći kraj simpatije iz razreda u polumraku i pokušao je nježno uhvatiti za ruku, a ona bi je kao izmicala, e taj nema pojma što je to – kazališna predstava i hepening uz nju. A on uključuje i detalj kada glumac iza zavjese pokušava smiriti – uzavrelu mladost u dvorani! I naravno da se duugooo, duugooo pljeskalo i s nestrpljenjem očekivalo – slijedeću predstavu! Zbog glumaca ali i partnerice u redovima stolaca koji su najčešće – nesnosno škripali na svaki pokret u njima! I stoga posvjedočujem tvrdnji autorice Pocrnić: «Kazalište nema svatko, a takvo kazalište nema nitko! Jer, «virovitički se glumci ne razgolićuju, ne krvare i ne čine proste stvari na pozornici.. Ali, oni govore, tuguju, živciraju se ili nas nasmijavaju. Znaju što čine, starija je njihova mudrost!»

Autorica i ne htijući, oslikava u svojim FIČERIMA (da, i tu se na slažem s uvodničarom da se radi o esejima jer tekstovi Pocrničke su PRETOPLI da bi bili eseji!), oslikava mentalitet Virovitičana- Slavonaca kontrastirajući ga – dalmatinskom i zagrebačkom! I opet potvrđujem «da naši Slavonci nisu toliko hvalisavi i glasni, niti se guraju niti ih se daleko čuje, nego su skromni i samozatajni i više nego što bi trebalo». Naravno, izuzeci potvrđuju pravilo (zapažanja) koja su slikovita i uvjerljiva, upravo na detalju autorica kroz cijelu knjigu gradi svoju arhitekturu toplih, poučnih i sjetnih priča, najčešće hvaleći i voleći, i slabosti i kvalitete ljudi koje sreće, upoznaje ili jednostavno s njima – divani! I većini njih se divi zamalo poput šiparice, gledajući i Matka PEIĆA i Milku BABOVIĆ i Zvonimira MAJDAKA i Branislava GLUMCA i Julijanu MATANOVIĆ… kao uspješne umjetnike koji zaslužuju pohvalu, a ne kritiku.

I u fičerima sakupljenim u knjigu koje je autorica pisala volonterski na Virovitica.netu više od godinu dana (u knjizi ih je 52!!) uzalud ćete tražiti zločestu kritiku ovoga ili onoga. Ima sjete, ima i tuge, ima i lokal-patriotizma, ali nema – netolerancije, nacionalizma i to je sve zajedno, po mom skromnom mišljenju, najveća odlika ovog štiva. Naime, u vrijeme sveopće gungule, vrijeme KRIKA I BIJESA i posvemašnjeg pada žurnalističko-publicističke kvalitete gdje su KRV, TUĐA NESREĆA i NERAZUMIJEVANJE NEHRVATSKOG postale teme broj jedan, dva i tri našeg svakodnevnog novinarstva, ova knjiga svjedoči –o voljenju i o tome da ima još nade! I stoga je neobično da se autorica pita zašto nema više negativnih reakcija na njene tekstove. I moje čuđenje: A ZAŠTO BI IH I BILO KADA se piše sa srcem, pozitivno! Da, tastatura kompjutera gospođe Pocrnić Mlakar upravo tako piše - kao nekada olovka sa srcem!

I kada bi radili neke paralele po tematici, stilu i mediju, ovo što je ispisala Sandra Pocrnić Mlakar manje je slično Frama Fuu a više – našem najvrsnijem analitičaru svakodnevice zadnjih pedesetak godina, Igoru Mandiću! S jednom razlikom – gospođa Pocrnić će uvidjeti neke prednosti Neta, a Igor Mandić, ostajući dosljedan svojoj kritičnosti, klonit će se ovog modernog medija ostajući vjeran starim, klasičnim medijima posebno knjizi. A istina je negdje u sredini, kao što to obično biva kada su u pitanju novotarije s jedne strane (A Net, i pored već dugog staža, to jest!) i s druge strane, klasično izražavanje u klasičnim medijima, blisko matoševskim analitikama. No, i tu autorica nalazi mjeru pa upozorava na prednosti (moguće seksualno prosvjećivanje, neograničenost u prostoru) ali i nedostatke Neta (pedofili koji vrebaju na svoje žrtve!!), primjećujući svu bijedu našeg – obrazovnog sustava gdje znatan dio prosvjetnih radnika nije – «umrežen».

A ta svakodnevica sagledana je s veselije strane – i frizure, i bicikl, i sport i sportaši, i šoping, i mediji… i mnogo drugoga što nas okružuje i u čemu pokušavamo naći zadovoljstvo.

Ima podosta nostalgičnog u zapisima Sandre Mlakar Pocrnić – od prisjećanja na školovanje, na likove Virovitice koji su obilježili autoričinu (pa i moju) mladost, na tulumarenja u vinogradima oko Virovitice, berbe pa do proslava Božića, Novih godina, sve do privatnih proslava kada se okupljalo veće porodično i ino društvo. Zanimljivi su i napisi o hrani koja je oduvijek Slavoncima (i ne samo Slavoncima) jedna od glavnih preokupacija. I tu se da vidjeti utjecaj Igora Mandića koji je ovu temu u nas među prvima otvorio i stvorio običaj da se piše i razgovara o - kulturi oblapornosti. Koliko je samo simbolike u detalju da se krojačici odnosi veliki damastni stolnjaka za 12 osoba kako bi se prerezao na dva dijela!!? Jer, tko će danas u stanu, pa i u kući, okupiti 12 osoba na sijelu, druženju, kako bi se to već zvalo?

Jezično, autorica nam je bliska, pogotovo Virovitičanima kojima je u uhu još onaj neobični lokalni govor, ikavica, poznat po nazivu «mikeški». Zanimljivo je da egzistira u starijih Virov tičana, a podosta neistražen i zanemaren. I dok mnogi krajevi u Hrvatskoj njeguju te stare govore ovaj kao da je osuđen na izumiranje, zajedno s najstarijim Virovitičanima. Hoće li ga spasiti dva vrsna zabavljača na Radio Virovitici, i još poneko, velko je pitanje!?

I pri kraju: Hrvatska nije Zagreb, ali nije ni Virovitica. Hrvatska je negdje između, za mene kritičnoga, ni na nebu ni na zemlji. I u toj kritici autorica je blaga jer je istinska ljubav slijepa, ne oholi se, sve prašta… Čak i kada nađe neku crnu hrvatsku ili tipičnu virovitičko-zagrebačku temu, obradi je ležerno, kao da te negativnosti nisu zabrinjavajuće i kao da se događaju nekom – izvan Hrvatske (primjerice: Razmnožavanje nije za svakoga, Hramovi potrošnje!)

Stoga ovo štivo valja preporučiti, pohvalu zaslužuje urednik Virovitica neta i novinar Goran Gazdek, jer su ipak pokazali zajedno ( i s čitateljima njenih zapisa) da se može (i treba) protiv struje. Hrvatskoj treba više protesta, bunta, konstruktivnih ideja i kritičkih istraživanja, a manje građanske poslušnosti i – straha! Naime, ovo je mozaik hrvatske realnosti jednog razdoblja, svjedočanstvo iznevjerenih nada u kojem ima i nekih poruka koje nisu lepršave i optimističke. Jer, vjerojatno ni autorica, ni urednik Gazdek, a ni potpisnik ovih redova, nisu očekivali da će naši voljeni gradovi, dolazeći u ruke moćnicima, presporo se razvijati i da će vlastiti džep tzv. hrvatskih tajkuna biti bliži i važniji nego dobrobit Virovitice, Zagreba…I da će nam utjeha biti neka «stara dobra vremena», koja objektivno, to i nisu bila. Ali, da smo nekada i u mnogo čemu bili bliži Beču nego što smo danas, jesmo!

Ma koliko ta spoznaja, do koje nas je Sandra Pocrnić Mlakar i nehotice dovela, rekli bi, bila malo nezgodna i gorka, i koju autorica neće priznati, ona je nezaobilazna. No, autoricu Virovitica nije razočarala, a i ne može, kao što ne može onaj ili ona, koje se bezgranično voli.

(Virovitica, 30.04.2008.)