Bio je to mali noćni razgovor u Virovitici, na terasi kod bivše robne kuće s nedjelje na ponedjeljak. Grad je u to vrijeme opustio, manje-više nigdje žive duše – teko pokoji biciklist, pokoji noćni šetač, uglavnom tih nekoliko pustinjaka bili su mlađi ljudi. Hodam i u glavi slažem kolumnu o mladima Virovitice, o mladima općenito. I poslije ponoći, zapažam troje mladih, dvije djevojke i dečka kako sjede za stolom.pogledavaju mene i ja pogledavam njih.
I, što ih ne bi pitao nešto na temu o kojoj planiram pisati, mislim. Pet pitanja otprilike, svako odgovara na isto pitanje. Evo, mali noćni razgovor dijelim s vama.
„Pratite li virovitica.net?“ pitam i ne skitam. Od njih troje najbrbljavija je meni najbliža djevojka, uz nju je mlada plavuša, i dečko, te mi otkrivaju da su dvije sestre i brat. Ne pitam ih za godine, ali tu negdje – između 16 i 19…
Da, od njih najbliža meni kaže da čita virovitica.net, istina ne svaki dan, ali čita.
Drugo pitanje: „Kada kažem mlad Virovitice, što vam prvo pada na pamet?!“
DOSADA – kažu svi troje umalo u isti glas. „Dosada? „– ponavljam za njima. I razmišljam: da li je u moje vrijeme bio moguć takav odgovor? Dijelom da, i nama je kao mladima bilo u Virovitici, pogotovo ljeti, dosadno. Opisujem im kako se šetalo navečer, posebno subotom i nedjeljom, što je to bio „virovitički korzo“? Šetalo se od Bingova čoška, baš od mjesta gdje smo sjedili, do Mliječnog restorana, i natrag…dolazilo se oko 19, već oko 22 izlazak je trebao završiti, i trebalo se pojaviti kod kuće… I tako desetak puta… gore -dolje.. U susret su nam dolazile djevojke, obično po dvije, četiri i trebalo je nekako onu koja nam se sviđa izdvojiti iz grupe.. I onda još desetak puta oko Gradskog parka, da bi eventualno simpatiju odvelo se u park..
Mladić se smije, pa potvrdno klima glavom, a djevojke grohotom u smijeh:
JOOJ, PA NIŠTA SE NIJE PROMIJENILO, OSIM…
„Joj, pa ništa se nije promijenilo, osim što nema šetnje. Rade mobiteli, dogovori se SMS porukama…na Facebooku…“
Pitam, i tako i danas desetak puta oko parka, slobode su jednake odnosno ženske konzerve…“
„Ipak, slobode su veće, ima nas raznih…Sugeriram im odgovor i složimo se. „Ima nas raznih, od ženskara do slobodnih žensih…Pričam im o Monte Christu i Konzumu, kako teče noćni život i oni potvrđuju- o da, ima svašta…
Svo tri+oje ima FB profil, dečko sedam prijatelja, plavuša 180… Čude se zbog mojih 450 prijatelja…
„Sve ih znate“, pita jedna?
„Ne, ali kako pišem i objavljujem, svaki zamalo dan netko se javi sa zahtjevom za prijateljstvo, jako puno sam ih odbio…Pogledam profil, osoba mora imati bar 40 zajedničkih prijatelja, i onda je primim. Za virtulalnog prijatelja ili prijateljicu… A ti, kako samo sedam?
„Imao sam i više, ali sam ih dosta obrisao..!“ I složimo se da je bolje imati tri prava prijatelja u životu, nego sto na fejsu…
Novo pitanje: ostajete li u Virovitici, nakon školovanja:
Kažu htjeli bi, ali želja im je Zagreb, ili neki od gradova na Jadranu. „ Ostali bi mi, nema ovdje posla, mora se dalje… Ništa im ne govorim, bojim se da ni u Zagrebu ni na Jadranu uskoro neće biti posla… Ne govorim im da je u prvih šest mjeseci Hrvatsku napustilo čak 15000 mlađih i obrazovanih ljudi, kriza je, i nema znakova izlaska iz krize…
Politika?
„Općenito, ili u Virovitici?!
„Ajmo, Virovitica?“ pitam.
Od troje samo jedno prati politiku, nisu baš razgovorljivi pa postavljam potpitanje:pitam:
„Ocjena za Kiru, gradonačelnika?“
Svi troje su suglasni: „Kiri trojka“!
Kažem: Srednja ocjena, pa i nije tako loše za Kiru!
O ROKOVU?
O Rokovu?
„Dobro je da imamo Rokovo… bit će filmova, fali nam kino u gradu! Inače, program koliko znamo i nije baš poseban, nije za mlade… Slažemo se da je Mladen Grdović koji nastupa 16. kolovoza, za nas starije, fosile, ali kažem da bi meni bolja bila Lidija Bačić…Slažemo se da je dobro da dolaze „Mejaši“, oni će nastupiti večer prije Grdovića… „Meni se Mejaši sviđaju, vedri su, zezatori… eh, njih ću doći poslušati!“
I pri kraju vraćamo se na ozbiljnu temu: „Što mislite, da li se nekada, recimo prije 30 - 40 godina živjelo bolje ili lošije?“
Pitanje ih je ipak iznenadilo, kažu da je to teško pitanje.
Kažem, nema teških pitanja, ima samo onih na koja je teže ili lakše odgovoriti. Pa dodam: „Vjerojatno vam roditelji pričaju o tome, uspoređuju?“
„Da, pričaju, normalno da pričaju… Po njima, izgleda da je prije bilo bolje!“
Još smo malo divanili, baš i ne morate sve znati, za koga su se od novinara i fotografa raspitivali, tko je pitao za jednog plavoga…
Priznao sam da ne znam baš za jednog plavoga… ! A možda je i malo smeđi..?“
Smijemo se, zahvaljujem se ljubaznim sugovornicama i sugovorniku. Što da vam kažem za kraj ove atipične kolumne?
Bilo je to malo prisjećanje na neka davna vremena: Virovitica je bila, i Virovitica bude, ali treba više djece, puno više djece…svima nam je dosta krize, baš dosta…I dobro je da počinje Rokovo, ponešto skromnije nego ranije, ali Rokovo je tu! Moji sugovornici mogu biti tipični za mlade Virovitice, ali i ne moraju – svatko ima svoje mišljenje, i dobro da je tako! Netko nešto voli, netko nešto lajka… nešto preskače, nečemu se protivi.
VITA E BELLA
Život u varoši nije samo uzlazna linija, on može biti i uspon ali i sunovrat, može biti i raj, ali i pakao. Mladi su često nestrpljivi, ne radi im se previše, a oni koji bi radili i nemaju baš posla. život naš virovitički može biti za mlade i niz briga, stresan, netko i pukne povremeno, čak i vrišti, netko je miran, staložen… život može biti i buran, može biti i dosadan, ispunjen velikim brigama ali i zadovoljstvom. Mladost, ludost! Starost, eh, eh?? Mladost pokušava sve, u principu, ne boji se, starost zna da je spas u strpljenju i mudrosti. Čini sve dobro u mladosti, da se ne bi stidio u starosti. Mladost je kao kruna od ruža, starost kao kruna od trnja. Ukupno, vita e bella!
Sve vrijeme malog noćnog razgovora pogledavali su svoje mobitele… Negdje u daljini mirisalo je opet na kišu, a želim svjetla i sunca!
Bar za Rokovo..!
