(objavljen pod naslovom «Od Šabata do Šabata»)
Na FB opet plamte rasprave kruga oko Luje Bauera. Pero Kvesić naumio je spaliti svoju knjigu «Uvod u Peru K.» u znak protesta kako se odnosimo prema knjizi. Poručujem mu: «Dragi Pero, ne budali, spaliti «Uvod u Peru K.» znači spaliti svoj NAJBOLJI ZNAK: Čak i knjige ubojice ne bi trebalo spaljivati. Neka na zatvorenim odjelima biblioteka umni ljudi, studenti, čitaju i gadosti koje također nalazimo u nekim knjigama. Poruka je to ex-knjižara, slučajno iz naroda knjige, naroda kojem su spaljivali i knjige. Piši, piši, nakon Uvoda npr. «Što još ima za reći Pero K.?»
Zovem Ured Bet Israela i zanimam se ima li nade da se uz njihovu pomoć i pomoć nadležnih institucija tiska moj putopisni dnevnik iz 1971. pod naslovom «Izrael - mon amour».Rukopis je dovršen još prošle godine i trebao je izaći povodom 60 godina modernog Izraela, ali to se nije dogodilo - fragmentarno ga objavio Ha-Kol, glasilo Židovske općine Zagreb, a sada u dijelovima izlazi u «Mostu» koji se tiska u Izraelu.
Jedna mlada žena, Anita F., vlasnica salona za masažu i vrsna maserka, povremeno mi svojim umijećem ublažava kronične bolove kralježnice i zglobova. Danas je bila tako dobra i dovezla namirnice i potrepštine za domaćinstvo koje sam naručio. To je opet prednost malih gradova gdje se ljudi još prepoznaju na ulici, pozdravljaju, iskazuju određenu solidarnost, naravno i zaviruju jedan drugome u lonac, ali i to je na neki način razumljivo. Opasno je kada se tračevi pretvaraju u intrige, a dokoni, malograđanski svijet to rado radi ogrezao u mjerkanju i vaganju svega i svačega tako da ponekad imam osjećaj da smo svi u provincijskom gradu pod stalnim promatranjem. Navečer na stalnom («radnom») mjestu u obližnjem restoranu MFM s ugodnu društvu bistrimo aktualne teme, a kako nema čovjeka bez poroka, navraćam u kasino i igram na ruletu svoje određene brojeve i često mi to tako dobro ide da imam osjećaj da sam u dosluhu sa -ruletom-strojem i brojevima na koje pada kuglica.
Prije spavanja čitam angažirani članak Tomislava Klauškog pod nazivom «Koga briga za naciste i rasiste kad imamo ustaše i šoviniste». S pravom kritizira divljanja navijača na našim stadionima kojima su uzvici «Ubij Srbina!» i slični, uobičajena zvučna kulisa razularene mladosti. I čudno je da nema te snage i sile koja može stati na rep onima koji svojim divljanjem štete prije svega ionako ne baš sjajnom imageu Hrvatske u Evropi i svijetu.
Četvrtak, 7.5.2009.
Stigla draga e-mail poruka dr. Anđelke A., školske drugarice iz gimnazijskog vremena, sada zaposlene na institutu «Ruđer Bošković» u Zagrebu. Jedna je od vodećih stručnjaka za atomsku fiziku, možda više poznata izvan nego u Hrvatskoj, posebno u Velikoj Britaniji gdje surađuje s vodećim fizičarima te zemlje. Otkako sam se vratio u Hrvatsku prije tri godine u stalnom smo dopisivanju, ne baš čestom, ali redovito razmjenjujemo novosti. U gimnazijsko vrijeme imponirala nam je kao nadprosječno nadaren đak, svestrana, erudita već u to vrijeme. Posebno mi ostalo u sjećanju kada bi ispravljala profesora matematike i sugerirala brže putove u rješavanju jednadžbi, njeni odgovori profesorima iz svih predmeta bili su primjer nama ostalima kako se uči i odgovara. Nekoliko puta nalazili smo se mi slabiji iz matematike i davala nam je besplatno instrukcije. I njoj je, zbog privatnih problema (briga o majci) život kompliciran kao i mnogima moje generacije, sa sličnim problemima. Svoje poruke najčešće završava rečenicom: «Moramo odraditi svoje poslanje na ovoj planeti, a poslije ćemo vidjeti što nas čeka».
Radim na rješenju problema bečkih knjiga i nudim za početak pet-šest naslova preko internet oglasnika «njuškalo» ne baš uvjeren da ću uspjeti plasirati ni dio knjiga. U vremenima kriza najniža je cijena knjigama i - moralnom ponašanju. Sve je roba i sve je manje ljudi koji misle da novac i imovina nisu najvažnije u životu - između «imati i biti», sve je manje onih koji glasuju za «biti»; egoizam, gramzivost i pohlepa, materijalizam najgore vrste obilježavaju mnoge (ne)ljudske egzistencije. Ne mislim da je to najsporednije u životu, ali čini mi se da onog trenutka kada mjesto B-ga, kulture i znanja zauzmu novac ili predmeti, svijet lagano klizi prema kraju (svijeta ili epohe), često kroz opet neki novi rat.
Popodne na masaži i vjerojatno da nije novca kojim si to mogu povremeno priuštiti, izgubio bih ovu elementarnu kvalitetu života. Pažljivo slušam glasna razmišljanja maserke i mislim kako u ovoj krizi najviše trpe mladi i stari - mladi jer ne vide perspektivu, a stari jer velikom broju nedostaje zdravlja i koliko-toliko pristupačnog i dobro organiziranog zdravstvenog sustava. Biti bolestan u Hrvatskoj velika je kazna.
Navečer s noge na nogu s prijateljem Z., poduzetnikom, koji je sve zabrinutiji razvojem gospodarske situacije u Hrvatskoj te prometom u restoranu kojeg je vlasnik. Promatram plakate za lokalne izbore, posebno za župana i gradonačelnika Virovitice. Dok je onaj za župana učinjen profesionalno i originalno,(Tomislav Tolušić - TO JE TO, igra inicijalima!) ovaj drugi, gdje se za još jedan novi mandat gradonačelnika natječe sadašnji gradonačelnik, a nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Ivica Kirin, čini mi se pogrešno koncipiranim: s uzdignutim rukama i okrenut leđima gledatelju. Piše KI RO, pa «borbeni gradonačelnik», pa «svi ga vole»...i asocira me na - plakat u Japanu. Prije toga slušam kako lokalna radio-stanica prenosi središnji predizborni skup HDZ-a i koalicijskih stranaka i kako se sve mijenja, ali politička retorika ostaje u svim vremenima i sustavima vrlo slična: mnogo samohvale, mnogo obećanja, prijetnje i podcjenjivanje drugih, i začuđujuće, publika koja bučno plješće.»Ne povijamo se pod problemima, nego ih hrabro rješavamo!» kliče premijer Sanader. Ne mogu si pomoći, sve mi to izgleda kao potpuni autizam! Mora da sam stvarno zašao u ozbiljne godine kada ne nalazim povoda za pljeskanje. Čak mislim da bi ga više bilo u nekom zalutalom cirkusu u ovaj grad, nego na političkom glumatanju vladajućih pa i, nažalost, opozicijskih stranaka.
Za kraj dana čitam kolumnu Jelene Lovrić u «Jutarnjem listu» pod naslovom «Sanader sije buru» i to je rjeđi slučaj kratkih, preciznih analiza i ocjena pojava u hrvatskoj politici koje dijelim s autorom odnosno autoricom. Naime, premijer prosvjede studenata vidi kao rezultat djelovanja SDP-a i HNS-a što je, mislim i ja, podcjenjivanje studentske pobune i nerazumijevanje stvarnih uzroka ogromnog nezadovoljstva građana u Hrvatskoj.
Petak, 8.5.2009.
Možda bi najbolje bili ovaj Dnevnik nazvati OD ŠABATA DO ŠABATA. Pokušavam zapisati još nekoliko aktualnih rečenica i rezimirati napisano. Objavljeno da je Branimir Glavaš osuđen na 10 godina zatvora zbog ubojstva srpskih civila u ratno vrijeme u Osijeku.
Iako presuda nije pravomoćna, po saznanjima koje imam, ona je logična posljedica nedjela u kojima je «hrvatski vitez» sudjelovao. Svojevremeno sam čitao u jednom tjedniku svjedočanstvo Srbina koji je pukim slučajem preživio dovođenje civila do Drave noću i pucnjeve u potiljak, usmrćivanje ljudi koje je organizirao - Glavaš s poslušnicima. Preostaje mi čuđenje onima oko mene koji su predviđali da će, nakon Šeksova svjedočenja -Glavaš biti oslobođen! Ima još nade i razmišljam kako još ima časnih sudaca. Jer, većina naših nesreća počiva na - nepravdi! Jedna židovska, i ne samo židovska glasi: «Tko nepravdu sije, nesreću žanje!», druga «Više pravde, više mira!»
Prijateljica iz Beča Dragica M. šalje mi dvije poruke, obje one vrste koje trebaju razgaliti dušu mudrostima, humorom i/li ljepotom fotografija. Rado ih primam.
Pogledavam kroz prozor kuće, prema zapadu. Do prije godinu dana mogla se vidjeti Crkva Sv. Roka, a u međuvremenu iznikla je poslovna zgrada u kojoj će se naći još jedna velika trgovina njemačkog lanca prodaje kozmetike i sličnoga. Zgrada je čudne arhitekture i ovih dana ožbukana je i obojana u kričavo žutu boju. Iznad krova, od većeg dijela crkve ostao je samo vrh tornja s križem. Naravno, nitko nije gospodar vidika osim možda političkih moćnika i mega - tajkuna.
Imam osjećaj da nas ti i takvi obzidavaju zidovima, zgradama, neistinama i demagoškim parolama, a mi na to olako pristajemo. Ispisao sam ovaj Dnevnik od Šabata do Šabata u namjeri da predočim i slušateljima i čitateljima Radija Slobodne Evrope svoje vidike svjestan da svatko od nas ima svoje, posebne i drugačije.
Danas pola sata nakon zalaska sunca zapalit ću dvije svijeće siguran samo u jedno - svjetla, puno više svjetla nam treba, SVJETLA ISTINE I VJEROVANJA DA SU OVAJ NESAVRŠENI SVIJET I ŽIVOT, PODARENI OD STVORITELJA, VRIJEDNI ŽIVLJENJA.
(Virovitica, 8.5.2009.)
(kraj)
