Ne znam uistinu zašto se narod toliko uskomešao oko Milana Bandića – danima i noćima neki ozbiljni razgovori, analize, procjene, ocjene, posljedice, prognoze…Jedni ZA velikog Milana, drugi PROTIV, jedni ga hvale, drugi kude… Kako vrijeme odmiče, sve je više onih koji ga hvale i nekako, čitajući te hvale, prebirući tekstove o njegovim silnim brigama za ljude, orose mi se oči: meni omiljenu voditeljicu Milu Horvat vozi službeni auto na operaciju u Beč, Sandra atletičarka vozi se kao kraljica u autu gradonačelnika vamo, tamo, gospodin stalno dela, eto, recite vi meni tko je osim marljivog Bandića brao mahune te nedjelje popodne…? Nedjelja, Bogom dana za odmor, a Bandiozo sa kompanjonima radi u vrtu na Savici! Ni odmora nedjeljom, niti mise…
I sad vidi tragikomedije: pišem o raznim negativcima naše političke i drugih scena, i njega sam još davno, narodski rečeno, opaučio. Kako nema toga kojem on nije udjelio, napišem mu prije nekoliko mjeseci pismo, onako židovski – kažem, ako, malo„šnorovanja“ nije nikoga ubilo! Žicanje, moljakanje, vučeš nekoga moćnog bogatuna da ti udijeli! Nisam tražio za sebe već za Židovsku općinu Virovitica. Kaže mi jedan znanac - e, baš nisi fair, kritiziraš ga naveliko ranije, a sada baš njega moliš za pomoć?
I tako, Židovska općina Virovitica dobije ljubazan dogovor, potpisao ga šef Kabineta Miro Laco… Nisam previše očekivao, ali nikada se ne zna. Odgovor hladno - birokratski…
Važno da su „U ime obitelji“ dobili, netko mu šapnuo, bolje njima nego Židovima u Virovitici. Ionako pomaže godinama Lustigov festival židovskog filma, kažu pomogao je da se nađe prostor za Bet Izrael, kažu, dobre su veze Tel Aviva i Zagreba… itd. I sada se žderem što sam mu uopće pisao, naivac, i to koji mjesec prije uhićenja, kada su se već svi mogući kumovi, rođaci, prijatelji, i neprijatelji, namirili…Ali mislio sam, kolege smo sa faksa, pa u Virovitici je Zagreb dobio status slobodnog kraljevskog grada, neka Bula, povijesni dokument.. itd. Ali nevolja ne pita, znate, nama uskratili novac iz proračuna RH, nema ni kune, a Bandić pomaže naveliko, istina, ne svojim novcem, ali pomaže… Uzme, pa dadne, kao moderan Robin Hood, ili Čaruga, ili Tito, kako već želite… Jel to POPULIZAM, JEL TO KLIJENTELIZAM, briga vas, a i mene... Milan će MOŽDA ipak poslati koju siću?
No, ništa…!
NIJE GRAD ZAGREB VLAK…
A sada bih i ja pisao hvalospjeve Bandiću, ovako, malo mi je on zapravo smiješan. Pa pišem, za one koji su u panici što je Zagreb obezglavljen: „Nije grad Zagreb vlak, da mora imati stalno budnog strojovođu ...“ A zašto mi je smiješan? Zato što malo nagluh, zadnjih godina uopće ne razumijem što on priča novinarima… onak nekak u žurbi, s nogu, nervozno, kao da se svađa sa novinarima… Pratim ga po „gestenšprahe“, kako bi rekli Nijemci, Austrijanci i Švicarci… Ne razmem, ali slutim kaj je štel reći – na štokavskom hrvatskom, na kajkavskom, na "sjajnom" engleskom… Čovjek govori sve jezike ovog svijeta – baci koju siću, i svi ga razumiju, ne mora riječ reći… Baš kao pravi kum! Sjeti me to na slavonsko djetinjstvo i Crkvu preko puta rodne kuće i svadbena kola, čauše na konjima i ono urnebesno KUMEEE, GORIII KESSSAAAAA!
A kum se osmjehne, povuče iz boce zapasane za pojas na kojem su tri naše boje – crven,bijeli, plavi, zavuče ruku u džep, zaplovi novac obično u snijeg, a mi djeca u borbu za dinare. Nije bilo tada kuna, ali novac je novac, fijuču ti novčići u zraku, zatim nježno slijeću u hrpe snijega i onda FAJT… Kao za vraga, netko zgrabi poldinarku, netko dvije, a sretnici i petodinarku…još u letu! Nema jednakosti, i nema nikada za sve jednako…
I sad, gledajte Milana! Koja je to briga za ljude: Kozari Bok, to je ona nekadašnja mjesna zajednica gdje su navodno nekada dovezli mrtvog slona iz ZOO vrta, mjesna zajednica se žalila što je slon tu dovezen, umjesto na neko pristojno odlagalište, recimo, na Jakuševac, neka smrdi u Jakuševcu, a ne u Kozari Boku, na Pešćenici, jel..?
Koji je Bandić simpatičan fiškal – šljap, šljap po Kozari Boku, cipele mu blatnjave, ali on je junak našeg doba, blato i voda mu ne smetaju, nema veze…veza je NAROD, svi oko njega. I zato, nije slučajno da su Romi prvi se isplakali kada je Bandić pao. Ali, nije on pao, on se samo poskliznuo, kao onomad u Brčkom, na onom spomeniku gdje je polagao vijenac želeći biti gradonačelnik cijele Hrvatske. I kako je samo krenuo žustro na Sljeme jedno jutro, mi se nismo ni razbudili, on je sa svojim pesom jurio na vrh Sljemena. „Eto, ni krmelje niste otrli, a ja već posadio dva reda raštike.“ Nema veze što ne znam što je RAŠTIKA, ali čovjek dela. I sad, kome on ne bi bio simpatičan, ranoranilac, dela kao konj…
No, tko je u svemu konj, tko magarac, tko peso, tko mahune, tko i što je raštika, Bog sam zna!
Jer, on toliko voli svoju majku u Poganoj Vlahi da joj iz Zagreba pošalje prvoklasne mesare, pun auto, ne znam samo da li joj je poslao i svinje? Svinjokolja je narodni običaj, i tko ga ne bi cjenio i volio – voli majku, voli narodne običaje, ali što držim posebno SJAJNIM, voli i umjetnike…
Nakon Kozari Boka tko bi pomislio da jurne do vikendice kod Samobora (Slava Gora?!), da posloži slike što po zidovima, što po tajnom spremištu… Imao ga je Sanader, imao ga je Vidošević, kako bi Milan zaostajao za njima? Mi smo u stvari sretan narod, i sretna država – nema političara – lopine, a da nije pomagao i pomaže likovne umjetnike! Pravi mecene! I dok je Sanader sa Vidoševićem preferirao stare majstore, recimo Bukovca, Milan je bio i u tom narodskiji – kupovao je slike modernih umjetnika (od Murtića do Berbera), možda je i neku dobio na dar, pa tko ne bi poklonio „Buergermeisteru Agrama“ koji pliva po Kozari Boku, požrtvovan, brižan, i viče AJMO DELAT, AJMO DELAT!?
Moj djed Adi bio je toliko bogat (rekli bi danas, poduzetnik i rekli bi tada trgovina poljoprivrednim plodinama, građevinskim materijalom...) da je kupio negdje 1939. luksuzni auto, išao na ljetovanja s obitelji u Makarsku, pa u Sloveniju… Ostavio nam je nekoliko zlatnika i srebrnjaka zazidanih u dimnjaku kuće, ali ni jednu jedinu umjetninu! Moj djed jednostavno nije pomagao umjetnike, on je pomagao seosko vatrogasno društvo, i to zamjeram svom djedu, nije bio sklon umjetnicima…. Sklon je bio vatrogascima. Ali, i njih je volio Milan!
Dakle, Milan Bandić, kao i mnogi autokrati i populisti, imao je i neke pozitivne karakteristike, čist onak, znao je učiniti neki humani gest, čak podosta, pogotovo za svoje najbliže, kumove, prijatelje, TV voditeljice, atletičarke…Volio je kumice na Dolcu, tramvajce, dinamovce, mamićevce, Hercegovce – sunarodnjake, zagrebaše, cibonaše, svog Rudija (pas se tako zove?), kao što ja volim svoju macu Jaficu. On je dogman, ja sam catman, volio je SDP, volio je Snježnu kraljicu, ali iznad svega, volio je – vlast!
Pa što, zar je to toliki grijeh?
Onak, iz ove retrospektive, najbolje mi je bilo kada je Skupštinu Holdinga činio – on sam! Sjećate li se da je od ovih tisuće pravnika bar jedan zapitao kako može skupštinu činiti jedan čovjek, kada sam naziv SKUPŠTINA kaže da je to skup ljudi, kao, skup brojeva, uči se to u osnovnoj, ne? A možda je on i gledao svijet kroz mahune, svinje (umjesto ovaca) i brojeve…? I nije se on tim brojevima suviše zamarao, imao je svoje Kikaše (kažu da Kikaš nije imao svoj kompjuter, kaže, nije mu trebao, hm, hm..), svoje Mire Lace… Ma, ne žderem se što mi (nam) nije poslao neku siću, možda i bolje, onima koje je uvelike častio, bar nekima, je neugodno. Meni je neugodno što sam tri dana premišljao odgovoriti Bandiću preko Mire Lace, na kraju sam odustao.
A možda i bolje tako: jer, da sam mu ponovo pisao, i da su se nekim čudom i Bandić i Laco predomislili, sada ne biste čitali ovu kolumnu posvećenu dragom Milanu. Jer, kako nam je pravna država brza, i kako gospođe i gospoda ne vraćaju i državnu kasu i gradske kase, čemu uzrujavanje i žaljenje? Kažu, Sanader vratio - NULA KUNA! Zato, tko zna, možda ćemo i Bandića pamtiti po fontanama, Kozari Boku, darovima Zagrepčanima i drugima te – boljoj strani?
Relativiziram?
Ne, i Talmud kaže: promatraj čovjeka uvijek po njegovoj boljoj strani!
