Čitam ovih dana novine i gledam TV izvještaje ispred sudnice Općinskog suda u Virovitici gdje se okupilo pedesetak oštećenih štediša, i pitam se zaista nešto što nema izravne veze s presudom: kada ćemo mi, Hrvatska, ući u Evropsku zajednicu? I sam sebi odgovaram: s ovakvim sudstvom najvjerojatnije - za sto godina, a moguće je i - nikada!
Prisiljeni tužiti državu, Republiku Hrvatsku
Ova, sada već političko-sudska trakavica nije od jučer i manje-više svima nam je poznata bit sudovanja: propast dviju štedno-kreditnih zadruga zbog nesavjesnog poslovanja rukovodstva, oštećeni štediše ukupno za oko 100 milijuna kuna, nemogućnost da se obeštete - dovela ih je u situaciju da tuže ni ma nje ni više - državu Hrvatsku, konkretno, Ministarstvo financija. Prosvjedi u Virovitici nisu dali rezultata, protest u Zagrebu pred Banskim dvorima također, oštećeni su, predvođeni hrabrim a isto oštećenim mr. Sinišom Prpićem, osnovali i političku stranku koja je s malom ( i jeftinom!) izbornom kampanjom ušla u Gradsko vijeće Virovitice.
Prognoza mr. Siniše Prpića da će vlast u Virovitici ubuduće morati računati na «njegovu» stranku, obistinila se kao što bi se mogla obistiniti i njegova prognoza da će pravni spor završiti u - Strassbourgu, pred evropskim sudom koji je već poznat po tome da je donio niz odluka u korist hrvatskih građana. I autor ovih redaka, izgubivši spor protiv RH pred Općinskim sudom u Virovitici, ogorčen presudom u slučaju denacionalizacije imovine mog pokojnog oca Marka Weissa, na tiskovnoj konferenciji uzviknuo je:« Tražit ćemo pravdu od Virovitice preko Zagreba i Strassbourga do - Jeruzalema i New Yorka. Da, bio sam ojađen, neshvaćen, osjećao sam na svojoj koži što je to nepravda i to ne prvi puta u životu. Podržali su obitelj Weiss mediji, posebno Glas Slavonije i Goran Gazdek i ta podrška nikada nije i neće biti zaboravljena. Stoga danas mogu sasvim razumjeti ogorčene štediše ali i mr. Sinišu Prpića, tu borbenost i uzdignutu glavu čovjeka sigurnog da ovaj lopovluk neće tek tako proći - mada sudska odluka nije još pravomoćna ne vjerujem da bi više sudske instance u Republici Hrvatskoj mogle suditi u korist štediša, a protiv hrvatske države. Naime, sudstvo je dio državnog ustroja i bez obzira na proklamiranu neovisnost javna je tajna da neki sudovi i suci sude po onoj iz turskih vremena: kadija te tuži, kadija ti sudi! Zna se da se nažalost, kod nekih sudaca i nekih sudova, da kupiti sudska odluka, zataškati spor zastarom i sl. Nažalost, neke sudske odluke imaju i tarife, slično kao i ocjene na pojedinim fakultetima, o čemu upravo ovih dana slušamo i gledamo, ne vjerujući svojim očima i uhu koje sluša razgovore posrednika sa studentima i studenticama te korumpiranim profesorima. Mito i korupcija jednake su prepreke ulasku u EU, ako ne i veće, nego granični spor sa Slovenijom, nego (ne)suradnja sa haškim tribunalom.
Tužne priče štediša
Pred oči mi dolazi i školska lektira s Cankarom s njegovim popularnim tekstom «Sluga Jernej i njegovo pravo!», pred oči mi iskrsavaju sve moje don kihotske borbe za više pravde, istinu i socijalnu sigurnost ljudi. Jedna stara židovska poslovica, iz Talmuda, kaže: «Više pravde, više mira!» Upravo se o tome radi: vlastodršci, pa i u Hrvatskoj, ne shvaćaju da ovoj aferi sa štedišama nije kraj, da se tek sada zahuktava sve više ojađenih i povrijeđenih, koji su se ponadali da će štetočine ipak biti privedene sudu i financijski gubici ljudi, među kojima ima i onih koji su oročili svoje zadnje ušteđevine nadoknađeni. Primjerice jedan slijepi čovjek uložio je 75 000 kuna, jedna Pitomačanka 50. 000 kuna da bi školovala djecu, ulagani su novci koji se čuvaju za crne dane itd. Znalo se za nezakonite kamate, vidjelo se da oni koji vode zadrugu žive na visokoj nozi... I umjesto korigiranja svog ponašanja oni su si dozvolili bahate prijetnje novinaru Goranu Gazdeku i igre sa štedišama i drugima! Ne, pravda nije zadovoljena, a sada je i Općinski sud u Virovitici, odnosno sutkinja Mirjana Jelavić, presudila u korist države i udaljila štediše od ostvarenja prava na odštetu. Ova sudska presuda je dolijevanje ulja na vatru, ona pokazuje da Hrvatska stranka pravne države ima rezon postojanja, ona će sada dobiti još jači vjetar u leđa!
To nam se događa u vlastitoj državi!
Sve bi se moglo donekle i razumjeti - pravda je spora, vrlo spora, ni sudovi i suci ne djeluju u idealnim uvjetima, ali ne može se razumjeti obrazloženje koje će biti napisano, a koje je već poznato: štediše su sami odgovorni za to što nisu budno pazili što potpisuju niti kontrolirali rad rukovodstva Zadruge! Uskraćeno je štedišama i traženo sudsko vještačenje što je nonsens. Da nije ozbiljno, bilo bi cinično i tužno! Pitanje: da li rukovodstvo Zadruge ima dužnost da posluje u skladu sa zakonima, ali i etičko-moralnim kodeksom koji važi za sve poslovne ljude pa i klijente? Zatim, zašto postoji brojan i skupi državni aparat, posebno Ministarstvo financija, financijski i drugi inspektori, USKOK, državna odvjetništva, policija, stranke, pučki pravobranitelj... Plaće državni aparat, pa i suci, primaju iz proračuna a proračun pune svi građani ove zemlje, pogotovo sada kada smo suočeni i s «harač porezom i povećanjem PDV-a. I ti suci ne bi trebali štititi lopovluk nego malog, običnog čovjeka koji ne bi trebao biti prisiljen na - Golgote, na plač i suze u - vlastitoj državi. Sada nema onih pod Avalom da budu krivi za ono što se događa pod Sljemenom, sada nitko ne može reći da su Srbi u virovitičkoj policiji, sudovima i drugim represivnim dijelovima sustava - sada su hrvatski suci sudili u hrvatskom gradu na štetu svojih sugrađana, velikom većinom Hrvata!
Još je sramotnije da su tolerirali namirenje potraživanja jednom dijelu oštećenih, a ako je istina da su neki suci domogli se stanova i kuća, koristeći tuđu nevolju i nesreću, onda se postavlja ozbiljno pitanje njihova opstanka na sudskim dužnostima. Jer, i suce obavezuju zakoni ove države i oni nisu odgovorni svojim ministarstvima ili ovim ili onim moćnicima - oni su odgovorni prije svega hrvatskom narodu! Kada se bude radilo o produženju njihova mandata, za nadati se je da ovaj slučaj, i neki drugi, neće biti zaboravljen.
Moje tužno iskustvo s virovitičkim sudom
Ponavljam, grupa hajduka, s imenom i prezimenom, sa stanom i kućama u Virovitici, Lukaču, Bazju otela je imovinu tada još živom čovjeku, mom ocu, zadnjem živućem logorašu koji je preživio Auschwitz-Birkenau i druge zloglasne logore, vratio se sam iz njih, bez najbližih članova obitelji. Sudac koji je 2000. godine sudio u sporu mene i države nije me htio ni slušati navodeći da to nije u vezi predmeta spora, odvjetnik koji je zastupao Kooperaciju u stečaju, napustio je sudsku dvoranu nakon dvije minute siguran u sudsku presudu...Oni nisu omogućili mom ocu da dobije ključeve svoje imovine u Lukaču, a država Hrvatska odredila nam je dionice kao obeštećenje, dionice koje su, danas, u vrijeme krize, zamalo bezvrijedni papiri... Samo moje zdravlje odnosno bolesti sprečavaju me da tražim obnovu sudskog postupka i povrat imovine u naturalnom obliku te odgovornost pojedinaca koji su bili umiješani u ovu nečasnu pretvorbu državnog vlasništva u privatno. Čovjeku i njegovoj obitelji koja se domogla moje djedovine poručivao sam da se kloni imovine Weissovih u Lukaču jer neće imati sreće u tom posjedu, pratit će ih duhovi onih koji su tu imovinu desetljećima stvarali. Odgovarali su mi grubo na telefon. Ima pravde i Boga - čovjek je bankrotirao, nema novaca da nastavi s adaptiranjem prostora i raskopane zgrade preko puta mjesne crkve Sv. Luke zjape napuštene i ruglo su Lukača. Imam običaj da skupljam sve važnije dokumente - pun ih je registrator o spomenutom slučaju, registrator koji je svjedočanstvo jedne prevare koju nije lako zaboraviti, a još je teže oprostiti. Slučaj štediša, moj slučaj, mnoga iskustva drugih oko nas koji šute i trpe nepravde, nisu dobar znak za budućnost ovog grada pa i države Hrvatske i vjerojatno će ponukati vladajući HDZ i njegove trabante, da se zamisle kamo to vodi!?
Poruka Prpiću i štedišama - neka vam je sa srećom!
Želim mr. Siniši Prpiću snagu, upornost i mudrost u daljnjem vođenju nezadovoljnih štediša, sve dok ne namire svoja legitimna potraživanja. Proći će Golgotu koju sam i sam prošao, ali kao vjernik odan jednoj od najstarijih religija na svijetu, religiji koja upravo ovih dana obilježava židovsku Novu godinu i najsvetiji praznik Jom Kipur, poručujem da Stvoritelj sve gleda i čuje, dobra i loša djela nas smrtnika u knjigu upisuje i da će njegova borba, kao i borba štediša biti okrunjena pobjedom. Neće se nitko ljutiti ako kažem da i mi kao građani ove lijepe naše trebamo biti oprezni sa štednim ulozima, dva puta okrenuti kunu prije nego je damo u ruke nekom drugome, ne vođeni kratkoročnim interesima trčati za brzim probitkom jer, nažalost, vremena su ovo nepovjerenja i želja da se preko noći stekne bogatstvo. Ono ako se ne stekne manje-više poštenim radom, kratkog je vijeka i daha a svaki onaj koji pomaže pa i samo tolerira lopovluk, suodgovoran je.
Dragi štediše, dragi i hrabri mr. Prpiću, uz Božju pomoć, energični i uporni, ostvarit ćete svoja prava, makar i s velikim zakašnjenjem, makar i u Strassbourgu, pred evropskim sudom.
Neka vam je sa srećom!
