Kada netko od čitatelja pročita ovaj naslov odustat će od čitanja ovog teksta koji je posvećen Danu holokausta, danu kada se prisjećamo oslobođenja Auschwitza, prije 64 godine. Volio bih da ne odustanete od čitanja, posebno bi me radovalo ako bi ga pročitali mladi. Znam da ima puno «lakših» tema, video igrica i zapisa, glazbenih spotova, viceva, ljubavnih i drugih filmova .. I to je život i treba uživati u njemu, ali i pijetet je dio života, znači sjećanje na one koji su napustili ovaj svijet, a taj pijetet treba biti tim veći ukoliko je nebrojenima nasilno oduzet život. I kada biste me pitali za svjetonazor, moje osnovno političko opredjeljenje rekao bih vam odmah da nisam ni SDP, ni HDZ, ni HNS, ni HSS, ni HSLS..., ni ratoborni cionist.
PACIFIST SAM!
Ratovi - najveća ljudska nesreća
Držim da su ratovi najveća ljudska nesreća, da posljedice ratova nosimo na svojim plećima do kraja života, da ratovi ne samo što imaju svoje žrtve, oni obilježavaju dugu poslijeratnu epohu, možda i cijelo vrijeme do slijedećeg rata. Ratovi, ako države vode mudri i odgovorni ljudi, moguće je izbjeći. Jer, na kraju svakog rata potpiše se neki sporazum. Pitam se, zašto se on ne bi potpisao prije izbijanja rata? Priznajem, ako se već i dogodi, ISKLJUČIVO obrambeni rat, ali znam da generali i političari koji ga vode tvrde da je svaki rat obrambeni...Stoga se nije lako snaći u tim raspravama i sklon sam podjeli ratova na SULUDE i NAMETNUTE! Nije lako suditi o uzrocima rata - oni ostaju često nejasni ili prijeporni, dok su posljedice jasne i tragične.
Prije 64 godine u rano popodne 27.1.1945. divizija 322, armije 60 Sovjetskog Saveza oslobodila je kompleks logora pod nazivom Auschwitz-Birkenau. Nekoliko dana kasnije svjetska javnost
informirana je o zločinima za koje se samo nagađalo kakvi su.
Kada su ruski, ukrajinski i drugi vojnici ušli u logor našli su oko milijun logoraških odijela, oko 45 000 pari obuće, hrpe naočala, sedam tona ljudske kose...
Kada kažemo Auschwitz pomišljamo na najveći logor uništenja nacističke Njemačke, logor kao simbol zla i simbol uništenja Židova u Drugom svjetskom ratu. Ono što je preostalo od logora danas je spomen područje zaštićeno od UNESCO-a, mjesto na koje hodočaste Židovi iz Izraela i cijelog svijeta, svi oni koji se mogu suočiti sa tragovima zla - pogledati dokumentarne filmove, a da im se ne povraća, hrpe kose, naočala, odjeće...Auschwitz je njemački naziv za logor a inače bio je smješten u Južnoj Poljskoj pokraj gradića Oswiencima. Na ulazu, kao i na početku i danas stoji u željeznim vratima ispisana poruka «Arbeit macht frei»(Rad oslobađa).
Jedan nevino ubijeni, nekoliko nevinih života za mene je tragedija. Zato rasprave o broju žrtava i manipulacije s brojevima žrtava Jasenovca, Auschwitza, Dachaua, Buchenwalda... držim nečim nečasnim, sramotnim. Prepustio bih to stručnim, ozbiljnim znanstvenicima, povjesničarima, a ne političarima ili svakom čovjeku koji misli da to zna i uzima si pravo da se o tome izjašnjava po načelu «rekla-kazala». I samo orijentacije radi: u kompleksu Auschwitz-Birkenau ubijeno je kažu židovski izvori, oko 2,5 milijuna zatočenika dok Wikipedia na njemačkom jeziku navodi podatak od 1.100 000 umorenih, od čega je MILIJUN bilo Židova.
Pitanja nakon Auschwitza
Mnogo je pitanja nakon Auscwitza postavljano i postavlja se sve do danas - od broja žrtava do toga da li je svijet o svemu dovoljno znao pa šutio, zašto toliko ravnodušnosti ljudi prilikom deportiranja Židova i drugih u logore, do toga da li je nakon Auschwitza moguće vjerovati u B-a i da li je moguće, poslije Auschwitza pisati poeziju. Kada su saveznici ušli u logore bili su, i pored nekih informacija koje su imali, šokirani. Nisu vjerovali svojim očima: postrojenja sagrađena za uništavanje ljudi i pećima za spaljivanje (krematorijima) kao i zatočenici koje je glad pretvorila u kosture. U svijest svjetske javnosti postupno je prodirala istina o stravičnim događajima u logorima da bi se ubrzo pojavili i oni koji su plinske komore, krematorije i sl. nazivali izmišljotinama, često «židovskim izmišljotinama».
Osobne napomene
Pišem ove retke suznih očiju, čitam neki dan kako je Papa Benedikt XVI rehabilitirao i jednog svećenika koji je negirao strahote holokausta, slušam prije nekoliko minuta vijest o navodno podmetnutoj bombi u prostorijama-sinagogi Bet Israela u Zagrebu, o evakuaciji djece iz tog prostora i o tome da će se manifestacija ipak održati i da će njoj prisustvovati čelni ljudi hrvatske politike. U Dnevnicima HRT i Nove nema spomena o nekoj bombi. Održane su dvije odvojene manifestacije obilježavanja Dana Holokausta. Kako bi to lijepo bilo (snatrim idealistički!!!) da se održala jedna veća, zajednička, u prikladnom prostoru, recimo dvorani Lisinski? Vjerujem da bi odaziv hrvatskih građana bio toliki da bi se napunila takva dvorana i da bi baš Hrvati pokazali «političkim nakazama» da ne dolazi njihovo vrijeme, kao što neki misle i pišu! Vrlo teško nalazim prave riječi u ovim turbulentnim vremenima!
Moj otac Marko Weiss (na fotografiji iznad akvarel Dragutina Tarija-virovitička sinagoga, snimio Lj.R.Weiss) 12.2008.umro je u prosincu 2007. godine; malo više od godine dana prošlo je od rastanka s ocem. Na desnoj ruci, na podlaktici imao je tetoviran logoraški broj 121 729. Dobio ga je na ulasku u logor, zajedno s obitelji Weiss i rođakom, na ulasku u logor Auschwitz (Birkenau). Majku Katarinu, oca Adolfa, brata Ljubomira-Rubena, baku Rozaliju i tetku Lotiku nikada nije poslije vidio i sam samcat, kao jedini preživjeli od najuže obitelji, vratio se u Lukač, na posjed Weissovih u koji nije mogao ući jer je u njihovoj kući bio smješten Narodnooslobodilački odbor mjesta. Mjesecima pa i godinama nadao se da je netko od najbližih ipak preživio i da će se pojaviti.
EPILOG
1.Nitko od najbližih iz uže obitelji nije se pojavio.
2. Nakon mnogih peripetija uselio se u praznu, opljačkanu kuću u Lukaču.
3.Nekoliko poštenih mještana vratilo mu je desetak stvari iz kuće (stolnjake, radni stol, harmoniku, pisaći stroj...)
4. 1947g. komunisti su mu nacionalizirali trgovinu, magazin s opremom...
5.Cijeli život borio se da mu imovina bude vraćena i da dobije odštetu za rad u logorima nacističke Njemačke.
6. Dobio je malu odštetu šezdesetih godina prošlog stoljeća i desetak godina prije smrti veću, iz Njemačke i Švicarske.
7.Na moj nagovor izgradili smo vikendicu u Bilogori koja je 1992.
godine srušena dinamitom od «nepoznata počinitelja».
8. Imovina u Lukaču nije njemu ni nama nasljednicima vraćena, iako su papiri bili čisti kao suza.
9.Za dinamitom srušenu vikendicu nismo dobili ratnu štetu niti materijal za obnovu, iako smo podnijeli zahtjev.
10. Iza mog oca ostali su sačuvani svi dokumenti koji govore o nepravdama koje je logoraš Auschwitza broj 121 729 doživio u logorima nacističke Njemačke, među ostalim i 800 knjiga koje govore o Holokaustu, Izraelu.. te nekoliko fotografija njegove desne ruke s tetoviranim logoraškim brojem.
11. Dva puna registratora dokumenata ostala su iza njega puna dokumenata - na jednom piše «OBEŠTEĆENJE, a na drugom «POVRAT IMOVINE»
12.Otvoren je treći registrator na kojem piše OBEŠTEĆENJE, VIKENDICA U REZOVAČKIM KRČEVINAMA».
13.Moj nećak iz skromnih prihoda, uz očevu, moju i pomoć drugih, kupio je materijal i ovog proljeća namjerava izgraditi vikendicu na temeljima dinamitom srušene vikendice.
14. Moj otac nije znao za pojam «MRŽNJA» i sve je ljude promatrao po boljoj strani.
15. Godine 1941. u Virovitici i okolici radilo je i živjelo oko 250 Židova.
16. I ovog petka, nakon zalaska Sunca, kao jedan od preostalih Židova Virovitice i virovitičkog kraja, zapalit ću svijeće za Šabat i blagosloviti ih!
HARMONIKA WEISSOVIH, Virovitica, 2008., snimio Lj.R.Weiss
Tekst je objavljen na ovom portalu 27. siječnja 2009. godine