U 16 sati obično pogledan vijesti na početku emisije «Hrvatska uživo» i s tim vijestima zaključim odmah koliko je sati u Hrvatskoj. Kada sam danas, preko TV, negdje na Gornjem gradu u Zagrebu (Ćirilometodska?) vidio kordon hrvatskih policajaca nasuprot čelnicima nekih sindikalnih organizacija, ali i vjerojatno petstotinjak radnika u koloni, sa zastavama, preletjele su mi glavom mnoge slične slike i prizori..Pa tko «na brdovitom Balkanu», sa pedesetak i više godina nema takvih slika u svojoj «memoriji sjećanja»?
Obično su to upečatljive slike i dugo se pamte. Kao ona slika kada baraba Milošević dolazi na Kosovo i bukvalno kaubojskim koracima grabi u neki dom i izgovara ono «povijesno»: «Nitko ne može(ne smije?) Srbina da bije!»
Te scene isti čas kada sam ih ugledao bile su definitivni znak da počinje krvavi raspad Jugoslavije, bile su kataklizmičke, one su nagoviještale desetak i više godina agonije jugoistoka Evrope, agonije koja, na ublaženi način, traje sve do danas.
ALERGIČAN NA OLIČENJA SILE I PRISILE
Priznajem, oduvijek sam alergičan na policiju, vojsku, sva oličenja sile i prisile, čak su me znale iritirati kolone službenih automobila, bombastične pratnje državnika, masovni skupovi, posebno kolone tenkova JNA ili kolone policijskih vozila, policajaca- motociklista... I sada su mi pred očima ona široka američka vojna vozila koja sam ili mimoilazio ili preticao na dugim vožnjama kroz Mađarsku, na relaciji Beč - rodno mjesto u Hrvatskoj. Podsjećala su me ta vozila na ogromne, crne skakavce, izgledala su samom pojavom prijeteće i mislim da su takav dizajn dobila ne slučajno. Na širokim gumama kotača tih vozila, koja su kretala u pravcu Bosne i Hercegovine, ili se iz nje vraćala u američke vojne baze u Mađarskoj, kao da su se nazirali tragovi krvi bosanskih ljudi, zapletenih u jedva razmrsiv čvor rata.
Da, kordon policije u Zagrebu, 19.11.2009. kordon koji je zaustavio radnike na putu prema Saboru i Banskim dvorima, na putu prema Markovu trgu, oči ne varaju: tamne odore, prijeteće držanje, strogi pogledi, tijelo uz tijelo.. Pitanje: TKO SE UPLAŠIO RADNIKA, zapravo male sindikalne kolone, koja hrvatskom zemljom kreće prema hrvatskim institucijama političkog sustava, Saboru koji odgovara narodu, Vladi koja odgovara Saboru i narodu, naravno uključujući odgovornost radnicima. Tko s uplašio barjaka koji su bili CRVENI, i drugih boja, tko se uplašio barjaka među kojima, koliko sam vidio i zapamtio, nije bilo previše hrvatskih barjaka, nije bilo ni zvijezde, tog simboličnog znaka bunta radništva, znaka poniženih i uvrijeđenih. Ta kolona protestirala je samo zbog jednog aktualnog nepravednog zakona, koji radnicima ne jamči stabilan i dugoročan posao.
ČIJI JE MARKOV TRG?
Dobro, ne može radnik biti zaštićen kao medvjed u socijalističkom, samoupravnom brlogu ali taj hrvatski radnik mora biti zakonski, i u praksi, tretiran bar kao prosječan evropski radnik. Dakle, osim prava da rinta za krupni ni srednji kapital ( a koje je velikom dijelu radnika u Hrvatskoj uskraćeno!!!),hrvatski radnik ima i neka prava, pa i pravo prosvjeda koje je temeljno ljudsko pravo. Jer, kakva smo socijalna država, koliko držimo do potomstva i nataliteta ako se Zakonom o radu predviđa da poslodavac može zaposliti trudnicu noću!!????. Nehumano, nehumano!
Prosvjedovati znači imati PRAVO PRISTUPA MARKOVU TRGU jer taj trg nije ni vlasništvo Sabora, ni Vlade, to je narodni, hrvatski trg i svaki kordon koji zaustavlja radnike na putu do njega, kordon je koji zaustavlja - demokratske procese u Hrvatsko!
Taj kordon je pokazao svu nesigurnost Jadranke Kosor, sav strah pseudo političke elite, strah od radničke riječi, zastava i radničke šake, koja je žuljevita, ali i najpoštenija u ovom bolesnom hrvatskom društvu.
Nije mi do pravno-tehničkih pitanja, ali bar nekoliko treba postaviti. Da li je prosvjedni skup uredno prijavljen, odobrena ruta kretanja kolone, kakva je to sigurnosna procjena da kolonu treba zaustaviti, da li su poštovani, od strane organizatora, zakonski propisi koji reguliraju prosvjede - od prijave vremena i mjesta, do kretanja, očekivani broj sudionika, preuzimanje odgovornost za eventualne štete.. itd. Pitam JAVNO poštovanog ministra Karamarka, Jadranku Kosor, Luku Bebića, gospodu njihove glasnogovornike, tko je procijenio opasnost od kolone, tko je naredio postavljanje kordona hrvatskih policajaca??? Jer, moglo bi se pokazati, ne znam, pa se unaprijed ispričavam, da iza osmijeha naše «dame u crvenom», nalazi se batina, i da, što stalno sumnjam, njena demokratičnost je više hinjena nego stvarna, njeni potezi, potezi očajnice koja, iz svojih kompleksa, a ne iz demokratskih uvjerenja, radi to što radi. Jer, ona traži da harač ne zovemo harač,(nakon odluke Ustavnog suda), ona protestira zbog natpisa na majici jednog radnika u Saboru, ona povremeno svoj osmijeh zamijeni oštrim, prijetećim riječima, recimo jednoj pjevačici, ona dogovori sporazum sa Pahorom, i onda ga tjednima skriva, kao da smo maloumni građani i ne znamo (i ne smijemo znati) ono što jest i mora biti RES PUBLICA!
TREBALO JE IĆI DALJE?
Lako je reći, trebali ste radnici i sindikalisti ići dalje, trebali ste pokazati da na Markovu trgu ne može i ne smije Radimir Čačić parkirati protuzakonito, bahato se obraćajući policiji. Na taj trg mogu «slijetati» luksuzni automobili predsjednice Vlade, Sabora, cijele bulumente političkih djelatnika koji su uglavnom izgubili povjerenje hrvatskih građana, posebno radnika. Dovoze ih pred sama vrata ili Sabora ili Vlade, i Bebića i Kosoricu, i Šeksa, i Šukera, i Kalmetu, i Milinovića, i Milanovića, i Hebranga, i donedavno dvije lopine koje šeću Hrvatskom, dr. Sanadera i donedavno Polančeca, koji šeću kao slobodni građani ove Hrvatske i nitko im ne kuca na vrata da ih propita za desetak afera koje su nezamislive bez njihova udjela. Istovremeno se zaustavlja kordonom policije radnička kolona!!!! Jer, dok svi spomenuti mogu na taj trg, radnici ne mogu!??? Da li je to jednakost građana pred zakonom, vrijedi li Ustav RH za sve ili samo za neke!?
Zašto, zašto?
Stara, perfidna je igra odvojiti sindikalne vođe i s njima razgovarati u salonima Sabora, obećati brda i doline, koje ova vlast, Sabor i Vlada, ne mogu ispuniti.
Jer, njima nije bilo niti je do radništva, hrvatskog radništva. Jer da jest, onda toj koloni ojađenih radnika ne bi bio postavljen kordon hrvatske policije, NASUPROT.
Jer, nijedna vlast nije se štitila i zaštitila kordonima i bajunetima, nego slušajući i uvažavajući glas naroda, posebno radnika.
