Prvo sam pomislio kako bi valjalo napisati otvoreno pismo Jadranki Kosor, novoj premijerki Hrvatske, zatim, kako bi valjalo pronaći jedan moj članak iz davne 1972/ 1973. objavljen u Studentskom listu pod naslovom «Kome oduzeti kuće?», napisan u vrijeme osnivanja komisija za ispitivanje porijekla imovine i prilagoditi glavne teze ovom vremenu, zatim sam razmišljao ima li uopće smisla išta pisati i objavljivati kada mnogi glasovi i poruke odbijaju se kao valovi o granitne stijene ili kao da se poručuje nešto posve gluhima, pokazuje potpuno slijepima...
Čudna jeza zbog točnih predviđanja
S nekom čudnom jezom prelistao sam moje članke objavljene na Virovitica.netu od sredine prošle godine, uredno isprintane i kronološki poredane u registratoru na kojem piše NOVINARSTVO 2008-2009. i zaključio kako sam bio dalekovidan i kako primjerice članak MORAL-NEMORAL toliko je aktualan da bi ga valjalo samo pretipkati. Ne utvaram si da sam prorok, nikako, pogotovo je teško biti prorok u vlastitu selu kao što je i teško ikoga u išta uvjeriti u vlastitu selu. Ili pak uspjeti u vlastitom, rodnom okruženju gdje prije nego što zineš i išta kažeš već svi znaju zašto se nešto govori, tko mi je otac, tko majka, tko je u obitelji bio pijanac, tko ženskaroš, tko bolestan, posebno bio i jest «nenormalan», tko je bio crveni, tko je bio crni, tko je bio bogat, a tko siromašan, tko je jurio ženske po Beču «dok smo mi krvarili za našu stvar...»
Žurnalistički nerv ne daje mi mira i odlučujem ispisati nekoliko aktualnih zapažanja i ocjena, uz rizik da budem neshvaćen i to preuzimajući ne mali rizik, a za nikakav honorar jer otkako je priznata recesija u Hrvatskoj honorara za ove napisane kolumne nema, uz poruku; «Strpite se još malo!»
Dakle, pišem iz uvjerenja, želio bih da ovu naizgled političku temu koja mlade ne zanima previše, pročitaju najviše mladi. «Strpljen i spašen» ocjenjujem da prvi koraci nove Vlade nakon smjene dr. Sanadera, ne slute na ništa dobro, dapače, drugi val krize stropoštava se na male ljude u ovoj zemlji poput cunamija ili krova koji odavno prokišnjava. Pogledao sam TV Dnevnik ovog ponedjeljka, 20. srpnja 2009. (obično gledam prvih 15 minuta Dnevnika na Novoj a onda ostatak, Dnevnik na HRT) i zaključio: «Da, počelo je, počelo!» Počelo je stezanje remena, obavljeni su prvi pregovori u vezi rebalansa državnog buđeta (proračuna) i gle čuda, branitelji, koji su mislili da će zadnji doći na red, se suglasili sa smanjenjem braniteljskih mirovina. Obrazložili su to na Novoj baš dva Virovitičana, gospoda Đuro Dečak i Josip Đakić zvan Jopa, oba uvjereni kako su mogli stati na branik domovine 1991. pa sada mogu stati na branik gospodarstva 2009.. Istina, nitko ne voli da mu netko zavlači ruku u džep, ali branitelji su stali čini se prvi uz premijerku koja radi na načelu «svaki tjedan-rebalans jedan». Ne želim objašnjavati tko su dva gospodina koji su se obratili hrvatskoj javnosti u ime branitelja, niti slučajno pitati za njihove imovinske kartice 1991. i 2009.. Uzmimo da je to njihova privatna stvar.
Što nije privatna stvar?
Ali, nije privatna stvar to što se o rebalansu trebaju izjasniti drugi umirovljenici kojima je već ponuđena skala u postotcima koji bi određivali smanjenje ionako niskih mirovina nekada radnih ljudi (oko 1,5 umirovljenika), ljudi koji su već nekoliko puta izigrani od te i drugih vlasti, što je najavljen udar na najslabiji socijalni sloj hrvatskog društva, na one koji se najčešće viđaju kraj kontejnera za smeće skupljajući prazne boce kako bi došli do kakve kune za preživljavanje. Nije privatna stvar ni to što se sindikati javnih službi nisu suglasili sa smanjenjem plaća, nije privatna stvar što odjednom treba «izbunariti» novce za udžbenike za ovu jesen koji su se trebali besplatno naći na školskim klupama, nije privatna stvar što se ne odlazi u istom broju na more kao prošlih godine, nije privatna stvar što se javljaju prvi beskućnici-žena u Rovinju s djecom spavala je nekoliko noći pod vedrim nebom! Ukratko nije privatna stvar što se Radio Slobodna Evropa pita mogu li Hrvatska (i Srbija) izbjeći državne bankrote?!!
Ključno pitanje tiče se «nove pravednosti» kako je definira dr. Ivo Josipović, po mome, do sada najozbiljniji kandidat za novog predsjednika RH. Ne bi to trebalo zvati «nova pravednost» jer ne postoji stara ili nova, nego samo pravednost odnosno ili je ima, ili je nema? Nije je bilo od vremena stvaranja ove države, nije je bilo u pretvorbi i privatizaciji, nema je jer znamo da nema godinama funkcioniranja pravne države, i ne može tek tako nastati, zamalo preko noći. Naime, ako je desetljećima bio vladajući model da se bogatstvo ne stiče radom nego na sto drugih, često sumnjivih, nelegalnih načina, ako se kralo i varalo na principu «tko je jamio-jamio je!»(u čemu imam obiteljsko iskustvo besramne prevare kada je obitelji Weiss, odnosno kada je pred očima tada još živog čovjeka moga oca, s čistim papirima, na dražbi pred Trgovačkim sudom u Bjelovaru, oteta imovina koju smo očekivali kao restituciju !!), kako sad odjednom bolne rezove trebamo osjećati svi, zamalo podjednako? O slučaju otimačine imovine Weiss u Lukaču vjerujem da ću imati prilike još pisati, tim više što imam prepun registrator dokumenata na kojem piše DENACIONALIZACIJA.
Zašto, kao umirovljenik, neću podmetnuti leđa?
Ne, neću i sto puta neću podmetnuti leđa i osloboditi odgovornosti lopove, pljačkaše, prevarante, gulikože, snalažljive naše dečke o kojima bruje crne kronike pa i ozbiljne reportaže desetljećima, sve do zadnjih dana kada se otkrivaju upravo neshvatljive prevare - u aferi «kamioni» gdje je u glavnoj ulozi bivši ministar Berislav Rončević, a sada zastupnik HDZ-a, u aferi na Hrvatskoj željeznici, u škandalu u Hrvatskim cestama i u tisuće drugih prijevara gdje je oštećeno hrvatsko gospodarstvo i gdje je otuđen novac koji upravo sada nedostaje. Dakle, «ili vrati-ili plati», nema trećega!
Ili ima, a to je aranžman s MMF-om koji se NIKAKO ne može izbjeći i zaista je vrijeme da se prestane lagati narodu da ga treba izbjeći po svaku cijenu. Jer, puno je viša cijena nastavak zavaravanja gdje umjesto dr. Sanadera sličnu, staru priču sada priča premijerka Jadranka Kosor, čak manje uvjerljivo jer su konačno građani ove zemlje s potrebnom kritičnošću počeli slušati što im se govori. Naime, osjeća se ta ruka u našim džepovima i nažalost, to je ruka koja je do sada najčešće krala, a ovaj puta bi drsko i u naše poderane ili dobrano ispražnjene džepove.
Dakle, ekonomski oporavak i izlazak iz krize bit će moguć kada se poduzetnicima omogući poslovanje bez potrebe podmićivanja malih i velikih birokrata (čudno kako je pojam «birokracija» ispario iz naših rječnika!?), kada profit bude realno i brzo oporezovan, kada radnicima pripadne pošteno zarađena plaća, kada organiziranom kriminalu budu podrezana krila i kada se shvati da je vrednije biti pošteni profesor, pošten pismonoša, pošten čistač ulica ili diler droge, ili kamatar, ili trgovac - maglom ili pak manekenka sumnjiva morala kojoj je Majka priroda dala dobre noge, krasnu zadnjicu i lijepe grudi. Kako je moguće da zamalo dvadeset godina se širi mentalitet da je isplativije nogometati ili trgovati i uvoziti nego - proizvoditi i izvoziti? Opredijeliti se za društvo znanja znači stimulirati maksimalno mlade da uče i budu kreativni, da na tržištu rada pokažu sve svoje znanje i umijeće, a ne samo umijeće pregovaranja ili - stranačku iskaznicu.
Ako se nastavi ovakva politika kojoj ton daju trenutno hrvatski desničari i kočničari, onda ne idemo naprijed, nego se vraćamo brzinom svjetlosti, na početak. Ovakva konzervativna politika, iskazana i Zakonom o oplodnji za koju ministar dr. Milinović u kameru ne trepnuvši, kaže da spada među liberalnije u Evropi, vrijeđa žene i ljude koji žele djecu, smanjit će ionako nizak natalitet. U tome sudjeluje i ministar Bajs, dvoličnjak bez presedana koji iskoristivši vakuum dolazi do djeteta, a kada to treba omogućiti drugima, glasa za nazadni zakon, kojim će se, na inicijativu predsjednika Mesića, baviti i Ustavni sud. Opća društvena kriza najopasnije se reflektira baš u brojnosti stanovništva Hrvatske sve do toga da nam prijeti izumiranje kao nacije .Tome valja dodati neshvaćanje da je Hrvatska država hrvatskog naroda, ali i svakog onog građanina tko želi u njoj pošteno raditi, zadržavajući svoj drugačiji nacionalni ili vjerski identitet. Prebrojavanje krvnih zrnaca unazadilo je ovu Hrvatsku i ako se ne stvara ozračje multikulturalnosti, opet se vraćamo nazad, u vrijeme tuđmanizma, opet se vraćamo u 19. stoljeće s idejom nacionalne države. Kako ističu mudri ljudi ove zemlje, najveće njeno bogatstvo su pored još čiste vode naših rijeka, pored prelijepog Jadrana, pored plodne crnice upravo ljudi ove zemlje kojima se mora omogućiti da pristojno žive od svoga rada.
I što nam je činiti?
I što nam je činiti?
Hrvatska danas me podsjeća na suhu slamu kojoj je dovoljna jedna neoprezna odnosno nepažnjom stvorena iskra, pa da sve stvoreno ode u nepovrat, da višestoljetni san o samostalnoj i čvrstoj Hrvatskoj se raspline kao mjehur od sapunice. Ovih tjedana sam, priznajem javno, zabrinutiji nego inače i koliko god želio optimizma, pesimizam me prati danonoćno. Ako se ne odlučimo na preslagivanje kamenja, ako ne ojačamo same temelje države - to su poštivanje Ustava, zakona, rada i morala- ako ne presložimo cigle i ne objasnimo što je činiti državnim službenicima (da su oni servis građana, a ne njihovi vladari), Sindikatima, Crkvi, medijima, obrazovnim ustanovama, sportskim klubovima, udrugama, ako politikanstvo ne zamijeni odgovoran rad u kojem nema mjesta hrvatskom kralju jalu i marifetlucima raznih vrsta, onda se možemo nadati svjetlu na kraju tunela.
Vrijeme je da se prihvati zadnje veliko zaduživanje, da se otvore vrata MMF-u jer s njim dolaze i neke istine koje sami nismo u stanju uvidjeti - da nam je kuna precijenjena, da je stvoren, pored mnogih mitova i mit Rohatinski. Zašto? Zato, što je obmana da može postojati čvrsta valuta dok zemlja nema dovoljno novoproizvedene robe ili danih usluga, da je ekonomska istina ta da samo zdrava i jaka ekonomija su jamstvo njene čvrste nacionalne valute. Ona je to samo naizgled, umjetno održavana nekim ćiriba-ćiribu sustavom kojem moja malenkost nije u stanju dokučiti početak, svrhu, pa ni kraj, osim što znam da se kunu treba devalvirati kako bi se lakše izvozilo, a Jadran turistima postao jeftiniji.
Ipak, strah od MMF-a je i strah od onih kojima ćemo morati podastrijeti mnoge papire o dosadašnjem poslovanju države i firmi, posebno banaka - da nam je čista savjest u tom pogledu, zašto to ne bi učinili??Smiješno je tvrditi da to ne činimo da bi nam šanse za ulazak u EU bile veće. Upravo suprotno, što smo otvoreniji prema evropskim i svjetskim institucijama, utoliko će nam biti vrata prije otvorena i naći ćemo se u zajednici kojoj ipak geopolitički i tradicionalno od stoljeća sedmog, pripadamo. Uz napomenu, da ne zaboravimo ipak kojoj grupi naroda pripadamo - slavenskoj prije svega, a onda i evropskoj.
Temeljito pospremanje kako bi se izbjegao veliki požar
Politički, to temeljito pospremanje kako bi se izbjegao veliki požar podrazumijeva i vraća nje u Drugi svjetski rat i povijest tek toliko da ne bi učinile iste greške koje su počinili neki raniji naraštaji. To znači također suradnju sa svim zemljama jugoistoka Evrope, njegovanje dobrosusjedskih odnosa, a ne raspirivanje niskih političkih strasti (slučaj graničnog spora sa Slovenijom), to znači, ako nikako drugačije ne ide i - prijevremene izbore. Tih mjesec dana koje bi se izgubilo da se odmjere političke snage (i stranke) vjerojatno bi bio dobitak koji bi značio preventivu od požara ili argentinskog scenarija koji nam prijeti poput Damoklova mača. Jer, sve je očitije da su jedno skupljeni potpisi saborskih zastupnika, a drugo, raspoloženje unutar stranaka i raspoloženje naroda. To potvrđuje i povlačenje Đurđe Adlešić s pozicije prve dame HSLS-a,(usput, volio bih da je naslijedi Čehok, jedan od rijetkih koji u Saboru djeluje ozbiljno, uvjerljivo) a ne bi trebalo isključiti i skoro povlačenje predsjednika HSS-a Frišćića koji štiti svačije interese samo ne seljačke odnosno interese poljoprivrednika. A da to podrazumijeva i drugačiju poziciju Slavonije u podjeli moći i ministarskih fotelja, kao i poštivanje njenih radinih ljudi i bogatih resursa.. Naravno, i delikatan odmak od onoga koji ima danas najmanje pravo da likuje i iz susjedne zemlje dijeleći nam lekcije- za ratni zločin nepravomoćno optuženog Branimira Glavaša kao i prepoznavanje, primjerice bahatosti i demagogije jednog Radimira Čačića koji je «poduzetništvom»i samohvalom stekao jedno od najvećih bogatstava koje pojedinac u Hrvatskoj može steći a zapravo stalno na rubu sukoba interesa ili u poslovima sa sukobom interesa. Taj aspirant na mjesto premijera ne zna ni elementarnu političku matematiku da premijera daje ipak stranka s većim brojem postotka glasova od 10 do 15 posto. Time ne želim umanjiti značaj i znanje jedne dr. Vesne Pusić ili novog gradonačelnika Dubrovnika dr. Vlahušića punog inicijative i i kreativnih rješenja. Nije isključeno da prijevremeni izbori ne donesu i promjenu u samom vrhu SDP-a jer je sve očitije da predsjedniku Zoranu Milanoviću nedostaje vizija i radikalnijih oporbenih poteza. Ne mogu si pomoći, ali djeluje kao političar koji se više bavi Milanom Bandićem, a ne Šeksom, Hebrangom ili Milinovićem i kao onaj koji bi sve, samo ne preuzeo odgovornost za obnašanje vlasti. I ovdje uz napomenu da SDP ima potencijale i da je vrijeme da neki župani ili gradonačelnici koji su se dokazali «na terenu», preuzmu kormilo iz ruku nesigurnog i blijedog kapetana.
Uz još jednu napomenu: izbori sa sličnim startnim pozicijama, jasnim doniranjem financijskih sredstava, rasplitanje pitanja biračkih spiskova i uloge dijaspore, a za građane obvezu da masovno izađu na birališta i vrlo trezveno prepoznaju snage rada i poštenja od snaga nerada i nemorala.
(I najnovija vijest, utorak 21.7.2009. navečer : Vlada predlaže «krizni porez» od pet posto na sve prihode građana veće od 3000 kuna. Ovaj salto mortale znak je da Vlada nema jasnu koncepciju izlaska iz krize, ne radi se više o politici «svaki tjedan-rebalans jedan» nego o panici i nametu koji neće biti prihvaćen od građana jer je baziran na istom nepopularnom polazištu: krali su jedni, s imenom i prezimenom, a plaćamo zamalo svi!)
Nismo svi krali, da bi svi morali stezati remen
Uz odlučnu poruku premijerki i Vladi: nismo svi krali da bi svi morali stezati remen i trpjeti tuđu ruku u svom džepu! Dakle, prvo neka vrate oni oteto i ukradeno, onda ćemo mi tzv. mali ljudi dati obol spašavanju od požara, onda ćemo znati da naše kune neće ići u vjetar i neće završiti u već dobro napunjenim džepovima, u novim i dužim jahtama, u još raskošnijim ljetnikovcima, u kolekcijama satova ili slika, u automobilima najnovijih tipova, na solidno popunjenim kontima u inozemstvu, u prestižnim simbolima koji dobrostojećima znače mnogo, a malom .čovjeku znače gubitak, novu muku i nova odricanja.
Za što i za koga?
