Svibanj je tada bio maj, i tako su nastale mnoge Maje! Bilo je toplo, danas je hladno, hladno... Pjevalo se, trčalo, ljubilo.. Nije bilo idealno, ali imali smo učenje, rad i radna mjesta. Ono što se zvalo luksuz bilo je u Trstu, a kupljeno u Trstu, dosta ravnomjerno je raspoređeno među narode i narodnosti, odnosno radnim ljudima. Plus nekome zaposlenome i cijeli, komforni stan. Nije bilo kopanja po kontejnerima, narodnih kuhinja i nepoštenja na svakom koraku!
Nije bilo zdravstvenog (seksualnog) odgoja u školama, tek u okviru nauke o čovjeku tko je htio, naučio je osnovno, sve ostalo bilo je učenje kroz praksu. Važno nam je bilo, dapače, BITNO nam je bilo da ima plave oči, mogle su proći i smeđe, sanjive, da ima dugu kosu, velike grudi, dobro dupence i po mogućnosti i kućnom odgoju nosi minicu, i ima lijepe, duge noge, čvrstih butina. I naravno, da je izgubila nevinost. Ili da je nevina...svejedno, samo da znam gdje je i da joj fićuknem u osam, pod prozorom njenim.
Svi nisu jebali sve, znalo se tko su najbolji jebači u razredu, i one koje su se već podale strastima i užicima, znalo se tko su frajeri i frajerice, a tko šmokljani i šmokljanice, tko su najbolji sportaši, a tko štreberi, jugoslavenstvo je bilo IN, a šovinizam OUT... U Gimnaziji je u subotu održavao se ples, svaki maturalni razred davao je priredbu, a ja sam, u velur jakni i sa smeđom dolćevitom, kosom ala Beatles, s levisicama, i NIKE patikama recitirao Običnu pesmu" Milana Rakića. Svirali su VIS „Bezimeni", Ljiljana me učila plesu, stao bih joj koji puta na noge odnosno cipele, a onda smo se sporazumjeli da na sve ritmove plešemo stiskavac... Eee, eeeh tu su već nastajali problemi, stid me je napisati koji. I dok s neki u razredu u slobodnim aktivnostima bili upisani u literarnu grupu, moja oersona, poslovično stidljiva, bila je član foto - grupe. Možda i stoga što se moglo razvijati filmove i fotografije u paru, a na foto-laboratorij izvjesiti NE SMETAJ, RADIMO!
Danas smo svi vrlo ćudoredni i uredni, znamo što je moralno a što nemoralno, Crkva i Bog su stalno uz nas, jedino mi nismo s njima i uz njih, posebno smo u ratu s Deset zapovijedi Božjih. Naravno, za to je kriv Mojsije što drugi put nije razbio ploče koje mu je uvalio u ruke On, Stvoritelj., na Horebu, gori sinajskoj..
Nisu istrčavale, malo -malo ostrašćene frajle, nije se bacalo kamenje na džamiju, jedna blizu druge mogle su i katolička i pravoslavna crkva, i džamija i sinagoga.
Umjesto daljnje proze, jedna pjesma kao podsjetnik:
NA KLUPI PORED NAŠE CRKVE
(posvećeno Duški B.S.)
Ljubo R. Weiss
Događalo se to na klupi pored crkve,
I danas stoji još više rasklimana,
Ni tvoja, ni moja, ali naša.
Nemiran sam bio, vrlo nemiran,
Rekla si da ćeš doći samo ako se smirim,
Doći ćeš da me - uznemiriš -
Kišom poljubaca!
Do crkve u slavonskom mjestu,
Pitomom, ne tako daleko od Drave,
Dolazi se stepeništem što vodi u Nebo.
Držali smo se čvrsto za ruke,
Uspinjali smo se žurno,
Ti si imala sedamnaest,
Ja osamnaest, kiše poljubaca nije bilo.
Krao sam ih nespretan,
Nisam znao da su ti prvi filmski:
Prsti u tvojoj kosi, usna na usnu...
Nisam znao koliko me voliš!?
DO NEBA kažeš danas.
Kao dijete si mislila da je to najviše,
Da iznad Neba nema Neba...
Bila si vrsna matematičarka,
Ja pjesnik i učenik tako-tako.
No, govorio sam da postoji:
Neizmjerno, beskonačno,
Ljubav koja premješta brda,
Ljubav jača od mača,
Ljubav koja stvara čuda.
Nisi vjerovala sebi,
Meni još manje.
Koljena si držala jedno uz drugo,
Nisi dala nikakav znak.
Ili ga nisam primjećivao.
Bješe tmina proljetna,
Pored crkve, ni tvoje ni moje, ali naše.
Spremala se oluja,
S vremena na vrijeme bi bljesnulo,
Oči su ti bile zatvorene,
U njima je sve bilo zapisano...
Bio je Dan mladosti te 68 - me,
Dopirali su glasovi sa Stadiona JNA...
Došao sam stricu u posjete,
On je rekao, smiješeći se:
«Ne pričaj gluposti,
znamo kome si došao!»
Ljubili smo oboje u životu strasno,
Al nikada više kao pored te crkve,
Ni moje, ni tvoje, ali naše.
(Virovitica, 26.5.2008)
