Nikada do sada arapski svijet nije bio suočen s takvim tektonskim poremećajem domino efekta kao što su prosvjedi započeti u Tunisu koji su se proširili većim brojem arapskih država, i sada, čini se, kulminaciju doživljavaju u Libiji. Naime, ova je zemlja s najrepresivnijim sustavom, «u posjedu» čak 42 godine Muamera el Gadafija, pukovnika koji ne prestaje puniti stranice novina i medije otkako je l969. državnim udarom, preuzeo vlast. Nakon govora «vođe revolucije» koji će umrijeti, ako treba, kao mučenik, zemlja se nalazi u krvavom paklu i pitanje je što će međunarodna zajednica učiniti kako bi se spriječio građanski rat, a strane zemlje izvukle svoje građane iz libijskog pakla. Dramatična i krvava intervencija vojske ima za posljedicu broj usmrćenih u tisućama i koji nadmašuje ukupan broju stradalih u svim arapskim zemljama ustanka, zajedno.
Možda ćete pitati kakve veze ima Hrvatska s tim događajima, no osim naših radnika koje također valja spašavati, cijela priča ima i dalekosežne poruke, a vezane su za - diktature. Osim toga, valja ukazati i na neke povijesne i geopolitičke elemente krize koji, zasjenjeni medijskim izvještajima, ostaju u drugom planu.
RONALD REAGAN O GADAFIJU: «BIJESAN PAS»
Muamer el Gadafi iskoristio je boravak libijskog kralja u inozemstvu i proveo puč s 27 godina, prevrat koji jer planirao već kao mladić, oduševljavajući se potezima Gamala Abdela Nasera, egipatskog predsjednika. Osim što je od njega preuzeo i ideje panarabizma, Gadafi se uključio i u pokret nesvrstavanja, predstavljajući u tom pokretu, ali i u svijetu, grupu ekscentričnih, nepredvidljivih i arogantnih političara. Otkriće bogatih izvora nafte još u vrijeme kralja Idriza I, njena eksploatacija s moćnim naftnim kompanijama donijeli su Libiji prosperitet koji su slijedili samostalni politički potezi koji su Libiju predstavili svijetu kao respektabilan činitelj međunarodne zajednice. Koliko je Libija ojačala svjedoči i činjenica da se u jednom trenutku našla na meti USA, jednako kao i Moamer el Gadafi kojeg je predsjednik Ronald Reagan javno označio «bijesnim psom Bliskog istoka». Dogodilo se to l986. kada su na libijske gradove bačene i bombe iz američkih zrakoplova, sve u namjeri da ga se smekša. I ne samo to - Muamera el Gadafija povezivalo se sa nekoliko problematičnih pokreta i organizacija - od IRE, preko PLO-a do baskijskih separatista, sve do podmetanja bombi u diskoteke i zrakoplove (afera Lockerby) odnosno terorizmom. Da Gadafi može imati svakojakih opasnih ideja svjedoči i činjenica da je u jednom trenutku poslao delegaciju u Kinu koja je imala zadatak - kupiti atomsko oružje..Srećom, Kinezi su taj posao glatko odbili.
Inače. Libija, službeno «velika socijalistička libijsko-arapske narodna džamahirija» četvrta je zemlja po veličini u Africi, tek 2 % je obradivo, dok čak 85 % ukupne površine čini Sahara, najveća pustinja na svijetu. Od 5 680 000 stanovnika velika većina naseljena je u pojasu uz Sredozemno more.
Začudnim političkim manevrima, novcem koji je stekao kao gospodar «crnog zlata», (danas se procjenjuje da 4 % svjetskih rezervi nafte nalazi se u Libiji, čime je osma zemlja u svijetu po zalihama nafte) Gadafi se održavao na vlasti, sve do ovih dana kada su u Bengaziju, mediteranskoj luci, počeli prosvjedi koji znače početak pada autokratskog vođe. Kao i mnogi slični propovjednici «novog svijeta», i on je kreirao nesvakidašnji projekt «libijske demokracije» koji je bio mješavina socijalističkih, islamističkih i militarističkih ideja, objavljenih u zelenoj knjižici, slično knjižici Mao Ce Tunga, koja je označila početak kineske kulturne revolucije.
GADAFIJEVE OPSESIJE
Gadafi potječe iz skromne, religiozne obitelji, islamski je puritanac i primjerice do današnjih dana ustrajavao je na strogoj zabrani uživanja alkohola, podcjenjivačkom odnosu prema ženama ( nije ćudoredno nositi minice što ga nije smetalo da se istovremeno okruži tjelesnom gardom koju su činile fanatično privržene mu žene), tradicionalnom oblačenju i stanovanju - u šatoru kao smještaju u kojem se najbolje osjećao. Okrenutost Egiptu dovela je i do osnivanja Ujedinjene arapske republike, koju su uz spomenute zemlje, činila i Sirija, uglavnom s ciljem da ovako povezane tri zemlje savladaju cionističku opasnost zvanu Izrael. Zanimljivo, i u ovim prosvjedima u Libiji jednim od organizatora bune označen je i Izrael, računajući da će ova teza proći u narodu koji je, kao i njegov vođa, u Izraelu desetljećima vidio smrtnog neprijatelja.
Gadafi je bio uvjeren da je predodređen za vođu arapskog svijeta, onoga koji će zamijeniti njegov uzor - Gamala Abdela Nasera. Stvarajući sa Sadatom i Asadom, sirijskim vođom, savez nekoliko arapskih zemalja (l972.) bio je uvjeren da će on biti «vođa» tog saveza, no bio je nadmudren i ostao je bez te dužnosti.
Jedna od opsesija Gadafija bila je da svu vlast treba predati libijskom narodu, i on službeno zapravo od l979. nema nijedne dužnosti, osim titule «vođe revolucije». Bila je to varka jer svu faktičnu vlast držao je i dalje u svojim rukama. Političkih stranaka nije bilo a može se zamisliti kako je djelovao Narodni kongres s 2700 zastupnika kao najviše političko tijelo u Libiji?
KAKO SU POČELI PROSVJEDI U LIBIJI?
U Bengaziju( 637 000 stanovnika) tisuću kilometara udaljenom od glavnog grada Tripolija(l,l5 mil. stanovnika) demonstranti su zahtijevali oslobođenje uhićenog odvjetnika i borca za ljudska prava i snage sigurnosti počele su se nemilosrdno obračunavati s prosvjednicima, uzrokujući prve žrtve u «danu gnjeva». A gnjev naroda uzrokuje u zemlji enormno bogatoj naftom nerazvijena ekonomija s izrazitom nezaposlenošću mladih, većom nego u bilo kojoj zemlji sjeverne Afrike - ona je između 40 i 50 % ukupno visoke nezaposlenosti. Naime, osim od stranaca upravljanom industrijom nafte, zemlja nema praktički nikakve druge industrije.
Nedostaje elementarna opskrba namirnicama, uvjeti stanovanja su za mase mizerni -čak dvije trećine stanovništva raspolaže s manje od dva dolara na dan, o nezavisnim medijima ne može biti ni riječi. Unutarnja oporba režimu nije se mogla razviti zbog policijske kontrole i represije pa nisu rijetka čuđenja da je u Libiji došlo do masovnih prosvjeda.
Angažirani su profesionalni vojnici i stranih plaćenici, pretežno iz «crne Afrike» te oslanjajući se na beduinska plemena, bliska vojsci, Gadafi je počeo teror. Situacija u Libiji je zanimljiva i stoga što su uključene mnoge zemlje - 95 % izvoza čini nafta i s naftom povezani proizvodi (plin) a kupuju ih Italija, Njemačka, Španjolska i Turska, zatim u Libiji rade mnogi «gastarbajteri» iz Egipta, Italije, Kine - sve do Njemačke, Austrije, Turske i Bosne i Hercegovine i Hrvatske (oko milijun gastarbajtera). SAD pa i NATO pakt, ukoliko strani interesi još više budu dovedeni u pitanje mogli bi intervenirati u Libiji. Jer, strani interes nije enormno poskupljenje nafte (barel već košta više od l00 dolara), prekid rada naftovoda i plinovoda koji dovode gorivo u mnoge zemlje Evrope, gorivo koje još uvijek je pokretač gospodarskog života i uvjet održanja životnog standarda brojnog stanovništva.
Zadnje vijesti govore da je pukovnik Gadafi sve osamljeniji, napuštaju ga do jučer njegovi suborci (ministar unutarnjih poslova), diplomati, dva pilota su sletjela na Maltu odbijajući bombardirati Bengazi. Istočni dio Libije u rukama je prosvjednika i za očekivati je da prosvjednici preuzmu vlast u cijeloj zemlji.
Ima istine u tome da svaki diktator na kraju strahovlade ostaje sam i to je pouka svima onima koji zaborave da se bajunetima(silom) može osvojiti vlast, ali ne i silom održavati.
Ključna tvrdnja i pitanje za kraj: mnogi žive loše, no kako to da društva i narodi, i pored tehničkog napretka i šireg obrazovanja, nisu našli djelotvoran recept da se diktature prepozna u začetku i zamijeni ih demokratskim sustavom? Ili, do kada narod treba trpjeti vlast i vladu koju zamalo nitko ne želi??
