Kada sam se 1991. godine, našao u Beču prvo sam zapažao one znakove koje sam znao i u dotadašnjem životu. Jedan od tih znakova bila je i figura glave dječaka crne boje kože s izduženim fesom i čuperkom na vrhu fesa.. Bio je to znak s limene kutije za kavu koju je majka držala na kredencu u kuhinji, pored kutija 505 sa crtom, Plavi devet, poslije se (oko 1980.) najviše tražila Meinlova kava „Praesident" (predsjednik).
Mladima danas ove limene kutije gotovo da ništa ne znače, a nama, iz tog naraštaja, bile su početak konzumnog, potrošačkog društva, prvi znakovi luksuza u bivšoj Jugi. Kutije 505 sa crtom i Plavi 9, te okrugle limene kutije s natpisom Julius Meinl danas su rariteti i imaju ih samo sakupljači antikviteta ili ih možemo vidjeti u muzejima, ili pak na štandovima sa starim drangulijama, primjerice na Sajmu antikviteta za Rokovo. Ne znam hoće li tog sajma biti i ove godine, ne vidim ga u programu Rokovo 2013!?? Nisam znao, „sletjevši" u Beč u ljeto 1991. da ću susresti ovaj prvi znak na Fleischmarktu i na Grabenu (trgu blizu Stephansdoma, katedrale u samom središtu Beča), i još pokojoj trgovini Julius Meinla. Ne razlikujući cijene u Juliusu Meinlu od Bille, Hofera ili nekog drugog lanca namirnica i potrepština nekoliko puta sam kupovao i u Meinlu da bi brzo shvatio da je u njemu najskuplje.U vrijeme mog života i rada u Beču, Meinlov znak, dizajniran 1924. s glavom malog crnog dječačića i izduženim fesom, mijenjao je oblik 1996., 1999., 2004., a javljaju mi i 2009, no do danas je zadržao osnovni oblik. Naime, 1999. zbog povika da je crna glava uvreda za Afrikance znak Meinla je sav pocrvenio, godine 2004. glava je opet pocrnila da bi sada opet sva pocrvenila i dodao se u znak natpis „Julius Meinl".
TRADICIJA, TRADICIJA
Ova čuvena tvrtka uspješno posluje od davne 1862. godine, kada je pržioničar Julius Meinl otvorio prvu prodavaonicu na veliko na Fleischmarktu, središtu Beča. Meinl je započeo sa stvaranjem mješavina, kombiniranjem vrsta kava i prodavanjem pržene kave. Julius Meinl prepoznaje tržišnu nišu (Marktluecke, rupu u tržištu), tj. shvaća da je pržena kava ujedno inovacija i ušteda novca za mnoge potrošače koju su dotada sami pržili sirovu kavu, garantirajući ujedno stabilnu kvalitetu. Od tada pa sve do danas, Julius Meinl predstavlja sinonim za tradiciju, iskustvo i proizvode vrhunske kvalitete.
Danas, 2013. već peta generacija Meinlovih vodi ovu nadaleko poznatu firmu, koja je širila i svoju djelatnost, čak i na bankarstvo. Negdje oko 2004. Meinl je osvojio i Chicago, Ljubljanu, Budimpeštu, Zagreb, Beograd, Varšavu, Prag, Bratislavu Moskvu... Ako postoji svjetski brend, onda je to Meinl koji se širi i u Kinu, Tursku, Švedsku, Srbiju, Crnu Goru...
I kada ovih dana izađete u neki restoran ili kafić u Hrvatskoj naći ćete i šalice za kavu Meinl, posebno dizajnirane. Ostala u sjećanju i priča o tome kako je kava uopće stigla u Beč, i kako je ovaj grad postao grad kavana. Nažalost, onih baš pravih, starinskih je sve manje, ali u moje vrijeme u širem središtu Beču bilo ih je još najmanje petnaestak. Kada se u njih ušlo, posjetilac je imao osjećaj da je ušao vremeplovom u 19-to stoljeće, početak dvadesetog jer te bečke kavane već s ulaza imaju nešto zajedničko - masivna vrata, posebne vješalice i neizostavno, novine na specijalnim držačima, na raznim jezicima. Ako ne znate što su to „Stammgoeste" (stalni gosti)„Stammtisch (stolovi gdje je mjesto-ili mjesta-bilo rezervirano za jednu osobu, ili jedno, uvijek isto društvo) moglo se dogoditi da sjednete za neki stol a da vas poslije konobar diskretno zamoli da se „preselite" na neko drugo mjesto. Naime, u kavanama su neki novinari, književnici, glumci, slikari, glazbenici, poduzetnici... imali svoja stalna mjesta, elegantni konobari su znali kakvu kavu piju (dugu, kratku, s puno ili malo mlijeka, s toplim, s hladnim mlijekom, s čašom kakve vode - obične, mineralne...) Zvali smo ih „schwarzer", „brauner", „melange", „kapucino"... svaka takva kava imala je neku svoju specifičnost.
TKO SE SJEĆA GOSPODINA ODVJETNIKA???
... U Virovitici je živio svojevremeno jedan odvjetnik koji je „svoj" stol imao u hotelu Slavonija, i koji je uz kavu naručivao i vodu. Prepričava se anegdota, kako je taj gospodin, nezadovoljan čistoćom čaše u kojoj je donesena voda, tražio da mu se donese u posve čistoj čaši, što je ogorčavalo konobare. A zapravo, on je postupao jednako tako kako bi neki književnik, novinar, poduzetnik ili neki umjetnik postupio u Beču , Berlinu ili Veneciji.
U Beču je najpoznatija kavana smještena blizu trga Am Graben, i naziva je Havelka. U njoj su pisani članci za bečke novine, u njoj su neki od književnika napisali svoje najbolje eseje ili odlomke romana., u njoj su se vodile žustre političke rasprave... Ova kavana, u koju zalaze i brojni turisti, nije ništa mijenjala u interijeru, bila je onakva kakva je bila u vrijeme otvaranja, pa je na prvi pogled izgledala i zapušteno. Desetljećima ju je vodio jedan isti bračni par, zapravo, gospođa i gospodin Havelka.
Moja dobra prijateljica Silvy koja je stanovala blizu moje knjižare - antikvarijata, u Lenaugasse (blizu je i Rathaus - Gradska vijećnica Beča) ispričala mi je kako je kava uopće stigla u Beč: Sve je počelo još 1683. nakon neuspješne opsade Beča od Turaka, koji su se morali povlačiti, pod udarima austrijske vojske kojoj je pritekao u pomoć poljski kralj Sobjeslavski sa svojim četama. Protuudar je bio toliko snažan da su Turci ostavljali panično svoje šatore i tada je pronađeno zrnovlje kave koja je služila Turcima kao osvježenje. Beč doduše nije bio prvi europski grad koji je imao kavanu, no kultura pijenja kave ovdje će poprimiti oblik kakav se ne može naći nigdje u svijetu. Kažu da je Georg Franz Kolschitzky za svoje zasluge tijekom turske opsade među ostalim primio i vreće s misterioznim tamnim zrncima i da je ubrzo potom prionuo na prženje, kuhanje i pripremu kave i otvaranje kavana. No, to je vjerojatno samo legenda. Nažalost, nije poznato ni tko se prvi sjetio poslužiti kavu s mlijekom i šećerom, zaključila bi priču Silvy.
JOŠ RIJEČ - DVIJE O SYLVI I ANAMARIJI
„Tako ti je to bilo, Ljubo, u počecima s kavom u Beču, govorila je Silvy, u Landmanu, pokraj Burgtheatra, kavani u prvom Bezirku (okrugu), na Ringu, gdje su se i tada, devedesetih okupljali novinari, glumci, političari...Neobično je bilo vidjeti i političare kako konferencije za medije drže upravo u toj kavani.. Meni, kao novodošlom u Beč, bilo je čudno što je u toj kavani postojala posebna garderoba i svaki put, u hladnija vremena, trebalo je obavezno ostaviti mantil ili dugi kaput u garderobi, a to, naravno, nije bilo besplatno. Kavopijci, ubrzo sam shvatio, svijet su za sebe, kao što su i bečke kavane neka vrsta dnevnog boravka u koji dolaze dobrostojeći, s viškom slobodnog vremena, i ponašaju se po određenom protokolu. Zamalo svakodnevnom ritualu ispijanja kave naučila me Silvy, koja bi zapravo zaslužila posebnu kolumnu, kao i lijepa, plavooka Anamarija, s otoka Ugljana, tada studentica arhitekture u Beču s kojom sam se povremeno nalazio u „Schanigartenu"na Grabenu, u ugodnom razgovoru, uz kavu. Obje moje prijateljice okončale su život tragično, no to je tema koja ne ide uz temu Julisa Meinla. Evo, i sada prisjećajući se Julisa Meinla na Grabenu (javljaju mi da je to jedina trgovina Meinla u Beču, iznad kojeg je restoran koji drži obitelj Meinl) i Silvy, koja me nikada nije zvala Ruben (moje drugo, hebrejsko ime), iako Židovka rođena u Amsterdamu, savladava me sjeta. Zvala me Ljubo, naglašavajući „Lj" na svoj poseban način, izgovarajući ga ne kao „Lj" već odvojeno L pa J, lomeći tako jezik,obuzima me nostalgija za dobrim starim bečkim vremenima, iako sam bio „pobjegulja, u kojima je bilo mjesta za lijepe žene (plavooka Anamarija, uzgred, zvala me je Ruben), kavu, Juliusa Meinla i naravno, bečke kavane.
