Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici

  Kota Lj. R. Weissa

Ljubo R. Weiss: Julius Meinl, kava i bečke kavane

  Ljubo Ruben Weiss           15.08.2013.         4255 pogleda
Ljubo R. Weiss:  Julius Meinl, kava i bečke  kavane

Kada sam se 1991. godine, našao u Beču prvo sam zapažao one znakove koje sam znao i u dotadašnjem životu. Jedan od tih znakova bila je i figura glave dječaka crne boje kože  s izduženim fesom i čuperkom na  vrhu fesa.. Bio je to znak  s limene kutije za kavu koju je majka držala na kredencu u kuhinji, pored kutija 505 sa crtom, Plavi devet, poslije se (oko 1980.) najviše tražila Meinlova kava „Praesident" (predsjednik).

Mladima danas  ove limene kutije gotovo da ništa ne znače, a nama, iz tog naraštaja, bile su početak konzumnog, potrošačkog društva, prvi znakovi luksuza u  bivšoj Jugi. Kutije 505 sa crtom i Plavi 9, te okrugle limene kutije s natpisom Julius Meinl danas su rariteti i imaju ih samo sakupljači antikviteta ili ih možemo vidjeti u muzejima, ili pak na štandovima sa starim  drangulijama, primjerice na Sajmu antikviteta za Rokovo.  Ne znam hoće li tog sajma biti i ove godine, ne vidim ga u programu Rokovo 2013!?? Nisam znao, „sletjevši" u Beč u ljeto 1991. da ću susresti ovaj prvi znak na Fleischmarktu  i na Grabenu (trgu blizu Stephansdoma, katedrale u samom središtu Beča), i još pokojoj trgovini Julius Meinla. Ne razlikujući cijene u Juliusu Meinlu od Bille, Hofera ili  nekog drugog lanca namirnica i potrepština nekoliko puta sam kupovao i u  Meinlu da bi  brzo shvatio da je u njemu najskuplje.U vrijeme mog života i rada u Beču, Meinlov znak, dizajniran 1924. s glavom malog crnog dječačića i izduženim fesom,  mijenjao je oblik  1996., 1999., 2004., a javljaju mi i 2009, no do danas je zadržao osnovni oblik. Naime, 1999. zbog povika da je crna glava uvreda za Afrikance znak Meinla je sav pocrvenio, godine 2004. glava je opet pocrnila da bi sada opet sva pocrvenila i dodao se  u znak natpis „Julius Meinl".

     TRADICIJA, TRADICIJA

Ova čuvena tvrtka  uspješno posluje od davne 1862. godine, kada je pržioničar Julius Meinl otvorio prvu prodavaonicu na veliko na Fleischmarktu,  središtu Beča. Meinl je započeo sa stvaranjem mješavina, kombiniranjem vrsta kava i prodavanjem pržene kave. Julius Meinl prepoznaje tržišnu nišu (Marktluecke, rupu u tržištu), tj. shvaća da je pržena kava ujedno inovacija i ušteda novca za mnoge potrošače koju su dotada sami pržili sirovu kavu, garantirajući ujedno stabilnu kvalitetu. Od tada pa sve do danas, Julius Meinl predstavlja sinonim za tradiciju, iskustvo i proizvode vrhunske kvalitete.

Danas, 2013. već peta generacija Meinlovih vodi ovu nadaleko poznatu firmu, koja je širila i svoju djelatnost, čak i na bankarstvo. Negdje oko 2004. Meinl je osvojio i Chicago, Ljubljanu,  Budimpeštu, Zagreb, Beograd, Varšavu, Prag, Bratislavu  Moskvu... Ako postoji svjetski brend,  onda je to  Meinl koji se širi i u Kinu, Tursku, Švedsku, Srbiju, Crnu Goru...

I kada ovih dana izađete u neki restoran ili kafić u Hrvatskoj naći ćete i šalice za kavu Meinl, posebno dizajnirane. Ostala u sjećanju i priča o tome kako je kava uopće stigla u Beč, i kako je ovaj grad postao grad kavana. Nažalost, onih baš pravih, starinskih je sve manje, ali u moje vrijeme u širem središtu Beču bilo ih je još najmanje  petnaestak. Kada se u njih ušlo, posjetilac je imao osjećaj da je ušao vremeplovom u  19-to stoljeće, početak dvadesetog jer te bečke kavane već s ulaza imaju nešto zajedničko - masivna vrata, posebne vješalice i neizostavno, novine na specijalnim držačima, na raznim jezicima. Ako ne znate što su to „Stammgoeste" (stalni gosti)„Stammtisch  (stolovi  gdje je mjesto-ili mjesta-bilo rezervirano za jednu osobu, ili  jedno, uvijek isto društvo) moglo se dogoditi da sjednete za neki stol a da vas poslije konobar diskretno zamoli da se „preselite" na neko drugo mjesto. Naime, u kavanama su neki novinari, književnici,  glumci, slikari, glazbenici, poduzetnici... imali svoja stalna mjesta, elegantni konobari su znali kakvu kavu piju (dugu, kratku, s puno ili malo mlijeka, s toplim, s hladnim mlijekom, s čašom kakve vode - obične, mineralne...) Zvali smo ih „schwarzer", „brauner", „melange", „kapucino"...  svaka takva kava imala je neku svoju specifičnost.

TKO SE SJEĆA GOSPODINA ODVJETNIKA???

... U Virovitici je živio svojevremeno jedan odvjetnik koji je „svoj" stol imao u hotelu Slavonija, i koji je uz kavu naručivao i vodu. Prepričava se anegdota, kako je taj gospodin, nezadovoljan čistoćom čaše u kojoj je donesena voda, tražio da mu se donese u posve čistoj čaši, što je ogorčavalo konobare. A zapravo, on je postupao jednako tako kako bi neki književnik, novinar, poduzetnik ili neki umjetnik postupio u Beču , Berlinu ili Veneciji.

 U Beču je najpoznatija kavana smještena blizu trga Am Graben, i naziva je Havelka. U njoj  su pisani članci za bečke novine, u njoj su neki od književnika napisali svoje najbolje eseje ili odlomke romana., u njoj su se vodile žustre političke rasprave... Ova kavana, u koju zalaze i brojni turisti, nije ništa mijenjala u interijeru, bila je onakva kakva je bila u vrijeme otvaranja,  pa je na prvi pogled izgledala i zapušteno. Desetljećima ju je vodio jedan isti bračni par, zapravo, gospođa i gospodin Havelka.

Moja dobra prijateljica Silvy  koja je stanovala blizu moje knjižare - antikvarijata, u Lenaugasse (blizu je i Rathaus - Gradska vijećnica Beča) ispričala mi je kako je kava uopće stigla u Beč: Sve je počelo još 1683. nakon neuspješne opsade Beča od Turaka, koji su se morali povlačiti, pod udarima austrijske vojske kojoj je pritekao u pomoć poljski kralj Sobjeslavski sa svojim četama. Protuudar je bio toliko snažan da su Turci ostavljali panično svoje šatore  i tada je pronađeno zrnovlje kave koja je služila Turcima kao osvježenje. Beč doduše nije bio prvi europski grad koji je imao kavanu, no kultura pijenja kave ovdje će poprimiti oblik kakav se ne može naći nigdje u svijetu. Kažu da je Georg Franz Kolschitzky za svoje zasluge tijekom turske opsade među ostalim primio i vreće s misterioznim tamnim zrncima i da je ubrzo potom prionuo na prženje, kuhanje i pripremu kave i otvaranje kavana. No, to je vjerojatno samo legenda. Nažalost, nije poznato ni tko se prvi sjetio poslužiti kavu s mlijekom i šećerom, zaključila bi priču Silvy.

JOŠ  RIJEČ - DVIJE O SYLVI I ANAMARIJI

  „Tako ti je to bilo, Ljubo, u počecima s kavom u Beču, govorila je Silvy, u Landmanu,  pokraj Burgtheatra, kavani u prvom Bezirku (okrugu), na Ringu, gdje su se i tada, devedesetih okupljali novinari, glumci, političari...Neobično je bilo vidjeti i političare kako konferencije za medije drže upravo u toj kavani.. Meni, kao novodošlom u Beč, bilo je čudno što je u toj kavani postojala posebna garderoba i svaki put, u hladnija vremena, trebalo je obavezno ostaviti mantil ili dugi kaput u garderobi, a to, naravno, nije bilo besplatno. Kavopijci, ubrzo sam shvatio, svijet su za sebe, kao što su i bečke kavane neka vrsta dnevnog boravka u koji dolaze dobrostojeći, s viškom slobodnog vremena, i ponašaju se po određenom protokolu.  Zamalo svakodnevnom ritualu ispijanja kave naučila me  Silvy, koja bi zapravo zaslužila posebnu kolumnu, kao i lijepa, plavooka Anamarija, s otoka Ugljana, tada studentica arhitekture u Beču s kojom sam se povremeno nalazio u „Schanigartenu"na Grabenu, u ugodnom razgovoru, uz kavu. Obje  moje prijateljice okončale su život tragično, no to je tema koja ne ide uz temu Julisa Meinla.  Evo, i sada prisjećajući se Julisa Meinla na Grabenu (javljaju mi da je to jedina trgovina Meinla u Beču, iznad kojeg je restoran koji drži obitelj Meinl) i Silvy, koja me nikada nije zvala Ruben (moje drugo, hebrejsko ime),  iako Židovka rođena u Amsterdamu, savladava me sjeta. Zvala me  Ljubo, naglašavajući „Lj" na svoj poseban način, izgovarajući ga ne kao „Lj" već odvojeno L pa J, lomeći tako jezik,obuzima me nostalgija za  dobrim starim bečkim vremenima, iako sam bio „pobjegulja,  u kojima je bilo mjesta za lijepe žene (plavooka Anamarija, uzgred, zvala me je Ruben),  kavu, Juliusa Meinla i  naravno, bečke kavane.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Lj.R.Weiss
26.8.2013. 20:45
@fitilj Ma piši i najveće nebuloze, za mene ne postojiš! NO COMMENT!
fitilj
25.8.2013. 20:01
@DANKO nemoj sam sebi pisati komentare pohvale pa se nećeš "topiti"!
Lj.R.Weiss
23.8.2013. 5:53
@jedna
Eh, umalo se rastopih od ovih tvojih lijepih riječi i tvog sjećanja na djetinjstvo, ali i na boravak u Beču. Što reći, nego da ga sanjam, bukvalno, sanjam ulice i trgove, sanjam kako vozim auto tim gradom.. Da, biti u Beču znači biti u jednom višemilijunskom gradu, gradu koji je svjetska metropola i koji fascnira.. Naravno s kavom i kavanama koje se pamte. Ali fascinira i Tvoja zbirka poetije JOŠ NEKOM SVOM, uživam čitajući pjesme koje si nam darovala... Moje srdačne čestitke, i želja da knjigu promoviraš i u zavičaju svoje majke!! I da polako prelaziš na prozu, jer ovaj upis svjedoči o daru zapažanja i sposobnosti da sjajno, i u kratkoj bilješci, dočaraš nostalgičnu atmosferu... Bravo, bravo - dirnula si još nekog svog!
jedna
22.8.2013. 12:19
Dragi, divni novinaru, pesniče, čoveče!!! To što vas obuzima seta - jedno je i prirodno, nakon tolikih i TAKVIH godina u Beču...ali, i MENI su oči zasuzile, bukvalno zasuzile, dok čitam ovaj vaš tekst...Zašto, ne znam, razloga je i previše,,,napisan je tako dirljivo, sa toliko emocije, sa toliko dobrog dočaravanja prošlosti koja bude samo jednom pa prođe, a mi ostanemo da za njom patimo! KOINCIDENCIJA?? ili ne, nedavno sam u Srbiji, u Vojvodini na jednoj grančici u jednom dovrištu videla okačenu limenu kutiju za brašno, barem ju je za to nekada moja baka koristila, belu sa plavim detaljima, jednim dečakom sa kuvarskom kapicom...to je bio nekada simbol mog Panonskog - Slavonskog detinjstva, baš takve limene kutije...kraj njih su se ređale drvene kuvače, kutlače, one fantastične mutilice koje su se koristile mesto miksera...bake više nema, svega toga više nema, a nema ni onih krofni, kuglofa, štrudli koje više jednostavno nisu iste. Ili to više nismo MI?? Pa i taj beč, lepi, jedan jedini, koji kada jednom vidiš pamtiš i voliš zauvek...U njemu sam provela svega dvadesetak dana, a to kao da je već bio jedan posve specijalan život, pun uspomena, mirisa, boja, nečeg čega valjda nema na celom svetu! Te istorije, te lepote i te mešavine kultura, jedne nove SFRJ za sve nas, nostalgičare...Grad u kojem se, eto, mogao sresti i jedan LjUBO RUBEN WEISS, knjižar, šašavi pesnik, čovek koji ume da zapazi, da ispriča i ima šta! Inače, videla sam i taj motiv kafe Juliusa Meinla koji je sada zaista drugačiji...i odmah ga zavolela...nekako je blizak, poseban, i odmah asocira na kvalitet. Buvlja pijaca ili Bila, sve je to ime za jedan te isti lepi grad i jedan život, život mnogih, koji nisu pobegulje, kako ste se izrazili, već ljudi koji su tragali za nečim lepšim, slobodnijim i svetskim u vreme kada su se čuli topovi, i kada smo zaista, kako je lepo opominjao naš Branko Miljković ` umesto pesme slušali oluju`...Uh, uh! Nešto me u grudima steže dok čitam ovo...Vi možda patite za Silvi, za plavim očima Anamarije, a ja patim za VAMA, za danima kada sam, da sam znala, mogla doći u Beč, pronaći vas i vašu knjižnicu, uhvatiti vas pod ruku i sa vama šetati, dugo razgovarati, smejati se i podeliti kafu, neponovljivu kafu Meinla...Jer, kao što više nema ni one kafe, ni onog kvaliteta, ni onih limenih kutija, tako je sve manje ljudi kao vi, koji znaju, umeju, mogu i žele, sa kojima se dugo pokraje jednog Bečkog kanala može u suton razgovarai i uvek iznova i iznova nešto novo naučiti, da nikada ne bude dosadno, da nikada ne bude isto...eto...kutije bih prežalila...i zaboravila...ali vas? Pa ko to može?...
Lj.R.Weiss
22.8.2013. 2:54
Eh, da mi je doletjeti u Beč!?? Krenuti nekadašnjim putevima...??? Popiti kavu sa prijateljicama i prijateljima...!!! Eh, eh, eh... da mi je...!!
vlad
16.8.2013. 17:58
Interesantno je da je banka ove firme na sudu (bila ili još uvijek jeste) Ne zanimaju me financije pa to ne pratim. Jedan takav "kafić" je i "Zum schwarzen Kammel" a preko puta nastaje "Goldenes Quartier", između Am Graben i Judenplatz. Am schönen blauen Donau genießt man gerne Kaffee.


Još iz kategorije Kota Lj. R. Weissa



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.