„Ovaj narod zaslužio je ipak nešto bolje!“ kažu mi bistritelji politike oko mog „štamtiša“: u zaključcima zamalo da nema nesuglasja - i mi blago lijevi, ali stranački neopredijeljeni, i mi blago desni, i mi centristi, i mi pravaši… slažemo se u jednom: voda nam je svima došla do grla, hrvatska i virovitička svakodnevica bacaju nas u tešku depresiju. Zamislio sam prvu verziju kolumne upola kraću od ove, no Goran kaže tko vas čita, čitat će sve što vam je ovog časa na duši.
DEVIĆEVE GAĆE IZ KINE
Da li?
Nedjelja je, jučer rano popodne vratio sam pijaca, kupio neke sitnice – od sira, preko luka i jabuka do Devićevih gaća…(usput, vidim pa to su gaće proizvedene u Kini, a Dević je samo uvoznik!!). Kada god sam na pijacu stanovitu nelagodu jer gradski pijac je ogledalo naše propasti u 24 godine, i u prenesenom značenju, i bukvalno. Brojni trgovački centri u Virovitici od našeg pijaca napravili su sablasni prostor s nizom praznih lokala, slabom ponudom namirnica (moj bi djed rekao, poljoprivrednih plodina) i relativno visokim cijenama.
SVE NAŠE AFERE
Ono što uistinu zastrašuje je naslovnica istog Jutarnjeg, s likom Nade Čavlović Smiljanec i masnim slovima ispisanim naslovom: ŠEFICA POREZNE ŠTITILA DUŽNIKA Naime, policija je podnijela prijavu da je naša Nada (naša, u smislu virovitički kadar), od ovrhe u iznosu od 11,8 mil. kuna spasila poduzetnika iz Osijeka Željka Biloša, „kralja željeza“ trgujući utjecajem, odnosno vršeći pritisak na Ružicu Kovačević, šeficu ispostave Porezne uprave koja je već pod istragom i brani se, uz kauciju, sa slobode. Kako to u nas često biva ona je prenijela odgovornost na šeficu u Zagrebu, a ova je već sazvala konferenciju za tisak i vrisnula: PODMEĆU MI ONI KOJI NISU GODINAMA RADILI SVOJ POSAO! Da li se Nadi podmeće vidjet će se narednih tjedana kada se optužnica podigne ili se od nje odustane, a evo, HRT već javlja u TV dnevniku da ju je ministar Linić oslobodio krivnje i da može dalje raditi svoj posao šefice Porezne uprave RH. I u ovom slučaju kažem pustimo da institucije rade svoj posao, ali u zadnje vrijeme ima svakojakih sudsko-pravnih situacija – od takvih gdje se optužbe potvrde (počelo suđenje vukovarskom gradonačelniku Sabi, počelo suđenje, - drugi početak - sadašnjem gradonačelniku Virovitice Ivici Kirinu, podignuta optužnica ipak protiv sindikaliste dr. Ivice Babića, također virovitičkog kadra na radu u
Zagrebu - sve do obrata u nekoliko sati. Potvrđuje to da ni do danas ne postoji poštovanje principa podjele vlasti – da su zakonodavna, izvršna i sudska u Hrvatskoj isprepletene i tu činjenicu držim jednom od najvećih slabosti ukupnog državnog ustrojstva.
Nažalost Virovitica ulazi u hrvatsku povijest ne po dosezima u sveopćem razvoju, ekonomiji, poljoprivredi kulturnim i sportskim manifestacijama od nacionalnog značaja, već po aferama od kojih je ona s Štedno-kreditnom zadrugom jedna od većih, također sudski nezavršenom. Kažu mi upućeni da afera ima još, primjeri strančarenja se ne računaju, kao i to da i neke velike firme „vise“, u jednoj takvoj dosta je sudovanja uprave s radnicima,već sam to jednom napisao –svatko svakoga drži za jaja (ili, sorry, za pišicu), raznovrsna podmetanja dio su naše stvarnosti gdje je poštena konkurentska politička borba rijetkost, a manje ili više otvoreno vode se borbe kao borbe klanova u američkoj mafiji. Imali smo sad skoro i pitomački slučaj deložacije koji nije posve okončan. Već i ptice na grani znaju kakva je situacija s medijima u nas: osim ovog portala i čudaka Weissa nema reagiranja, nema analiza, kritika, kolumni sa stavom, unutarstranački život zamalo da ne postoji, pa se i događa da što je afera više, manje je rasprava u strankama, stranke se aktiviraju za izbore, a onda zimski san ili birtaško-kafić rasprave u pola glasa…
KAKO JE POČELO?
Hrvatska se danas valja u blatu korupcije i mita, u siromaštvu, u neznanju, u političkoj besvijesti, ovisna o EU, i stoga što je devedesetih bulumenta pravnih probisvijeta u suradnji s vlastima donijela zakone o pretvorbi i privatizaciji plus mnoge okovane istine tuđmanizma kojih ne samo da se nismo riješili, nego bi se neki njima vraćali. Ti zakoni nemaju vezu sa zakonima vlade Ante Markovića i nekim promjenama koje je on započeo pokušavajući spasiti trulu Jugoslaviju u kojoj se, budimo iskreni, počelo naveliko krasti u zadnjih desetak godina prije krvava raspada. Devedesetih u vrijeme kada je vrijedilo pravilo: nekome metak, nekome imetak, podobni, a ne sposobni domogli su se ogromnog društvenog bogatstva stvaranog od 1945. godine
Od devedesetih, u ratu koji pitanje da li je ikome trebao, uz pomoć hrvatske PSEUDOELITE Hrvatska, se pretvara u kolonijicu Evrope, rasprodaje su započele, trend se nastavio i danas smo država s jednom od deset najlošijih ekonomija na svijetu! NARODNE KUHINJE I SOCIJALNE SAMOPOSLUGE PO HRVATSKOJ samo su dio te ekonomije i društva! Razaranje civilnih objekata u ratno vrijeme kao i izostanak obeštećenja nepravda je od koje neki trpe i danas. Rat 1991—1995. vođen je stihijno, bez razloga uništena je znatna privatna imovina, posebno Srbima gospodarski objekti i vikend-kuće, pa i kuće za stanovanje letjele su u zrak, nizašto, čak i Hrvatima. Tko si može priuštiti ludoriju da uništava tu imovinu, a zatim je desetljećima obnavlja?
SKUPA, GLOMAZNA I NEEFIKASNU DRŽAVNA ADMINISTRACIJA
Pojednostavljeno: zaorane su krive brazde, osamostaljena država, a paralelno nije tekao očekivani razvoj: imamo SKUPU I NEEFIKASNU DRŽAVNU ADMINISTRACIJU, ekonomiju zasnovanu na državnom kapitalizmu, jer sve se i dalje vrti oko toga hoću li se dočepati posla s državom, hoću li se dokopati mjesta u državnoj službi, koliko će uzeti toj državi kao da je ona strana, tuđinska. Država nam je bar dva broja veća od realnog sektora. Ljudi prosječna i ispodprosječna znanja domogli su se menedžerskim kreditima ogromne društvene imovine – sjetite se samo Luke Rajića, Kutlea, Gucića, Keruma, Čačića. Fižulića…Izvučen je veliki dio ekonomske supstance u inozemstvo, poharali su nas strane banke i trgovački lanci… Taj rat s vlastitom državom je nešto kao upravo svjetski fenomen, to eksperimentiranje sa zakonima je naš specifikum, hoćemo, nećemo, što ćemo, kada ćemo, što kaže Bruxelles…Pokopano je znanje, pokopano je iskustvo mnogih ljudi, živjeti od rada je zamalo nemoguće pa i zato nastaje siva zona pokrivena onom čuvenom TKO JE JAMIO, JAMIO JE…I SNAĐI SE DRUŽE! I to prokleto izostajanje investicija, kao da smo ukleti…?
U kojoj to državi se teški kriminal (pljačke) kažnjava guljenjem krumpira? U kojoj to državi osuđenici upravljaju strankama i županijama iz zatvora?
Ono što nije nikako simpatično jest da se zaduživanjem države Hrvatske kažnjava i djecu, i unuke političkim kreaturama čije pogrešne odluke je upropaštavaju. Rasprodati, ne raditi, parazitirati od 1991. do danas (Tuđman, Sanader, Milanović...) može nažalost kao političko-ekonomski fenomen u EU - Hrvatska!
I zanima me kada će netko KONAČNO podvući crtu pod priču u kojoj je 13 000 ljudi poginulo da bi izgubljeni ljudi u vremenu i prostoru, na stadionu u Maksimiru mogli urlati ustašoidni pozdrav ZA DOM SPREMNI...svirati himnu, isticati grb i barjake! I manje-više ništa drugo jer u krajnjem, broji se i uspoređuje najviše kvaliteta života većine.
GORKE ISTINE NAMJESTO OKOVANIH ISTINA TUĐMANIZMA
To je istina koju vidim, gorka istina o kojoj nam ne govore ni Milanović, ni Josipović, neke ključne teme su okovane istine tuđmanizma i o njima se ne raspravlja ili skrajnuto, na nekim portalima ili TV emisijama gdje se tek pojedinci usude reći bobu bob, a popu pop. Kao što se ne raspravlja ozbiljno zašto je Zoran Milanović ostao sam, zašto vlada bez autoriteta (samo petina građana misli da Milanovićeva vlada ide dobrim smjerom!), zašto mu nitko JAVNO u vlastitoj stranci ne kaže da je osobno prokockao sve šanse profilirati se u ozbiljnog političara. Tri godine će vladavine kukurikavaca krajem godine - rezultata nema, hodali ovu godinu i po preostala mandata na trepavicama, neće biti rezultata od te nesposobne vlade u kojoj se više ratuje međusobno nego se vuku potezi koji znače preokret.
Stoga, kakav Maras, kakav Jakovina, kakav Rajko Ostojić, samo da spomenem neke od slabijih ministara u Milanovićevoj vladi.
Početak afere Nada Čavlović-Smiljanec utežava stabilizaciju SDP-a na lokalnoj razini, da su sutra izbori za gradonačelnika Virovitice, kandidat SDP-a imao bi manje šanse nego na prošlim izborima za gradonačelnika, OraH se nameće kao respektabilan činilac lokalne političke scene, tim više što se u gradu ne osjeća nazočnost pravaških stranaka, laburista i Nezavisnih seljaka, a sve zato što nema idejnog osposobljavanja i unutarstranačkog života. Kada je ijedna lokalna stranka, osim malo HSPD pojavila se sa jasnim stavovima oko afera koje spominjem u kolumni? Lokalni ogranci se ne pomlađuju, ako mladi i dobiju želju da se bave politikom, što i nije baš često, uključuju se radije u nove stranke…
Nada Čavlović Smiljanec, nije isključeno, ušla je u žrvanj međuodnosa ministra Linića i premijera Milanovića (koji je Nadu oduvijek podržavao, a i ona njega), nije isključeno da je zasmetala nekima jer evo, ne odustaje se od naplate poreza, pa su počele i dražbe imovine dužnika (što je za pozdraviti), kao što nije isključeno da će kukurikavci otkukurikati ne dočekavši kraj mandata 2015. Znat će se to nakon rezultata glasovanja za evropski parlament u svibnju 2014., uskoro, a tu je moguće predvidjeti debakl kukurikavaca! Jer, ako narod nema vremena čitati i pratiti prognoze, plaća režije, ide na pijac, kako - tako veže kraj s krajem i pored blokiranih računa, umirovljenici i mladi posebno su pogođeni, ima onih koji čitaju i strane izvore, pa i prognoze daljnjeg razvoja Hrvatske. A te prognoze nisu ružičaste, dapače: 67,1 % sadašnjeg društvenog proizvoda je javni dug, zaduživanje se nastavlja, prekomjerni deficit ovakvim povuci-potegni ekonomskim mjerama neće se smanjivati. Ima čak ona najpesimističnija varijanta da će se trend zaduživanja Hrvatske rapidno nastaviti i scenarij kaže da će 2022. godine javni dug iznositi 110 % bruto društvenog proizvoda, a to znači biti dužan kao danas Grčka.
MENI JE DOBRO…
„Meni je dobro, što da se brinem!“ rezoniraju mnogi. „Učini i ti da ti bude dobro, ne kukaj..!“ način je razmišljanja koji još dominira u nas. To je razmišljanje politikanata i egoista, onih koji su ubili svaku nadu u preokret. Naravno, bilo bi pogrešno amnestirati građane od odgovornosti i svu odgovornost za vodu do grla pripisati političarima i politikantima. Jesu, isti su oni, ili vrlo slični, ali mijenjajmo politički sustav, ako na vrh dolaze samo isti, mijenjajmo prastare navike, ne spavajmo, ne podmećimo jedan drugome…Učimo ekonomiju iz dana u dan, učimo što je to tržište, profit, kako se on uvećava, a da ne trpi socijalna država, ekonomija je računica, strogih pravila, ona nije improvizacija, i nije za sve, kako se to misli, na temelju loših američkih filmova. Ono što treba reći pri kraju, svatko onaj koji kritički i smjelo promišlja hrvatsku stvarnost, dobiva brzo etiketu neprijatelja Hrvatske.
Oprobanim udbaško-ustaškim metodama šire se laži – ponavljam i sam da nisam nikuda pobjegao devedesetih, sve vrijeme rata bio sam dostupan hrvatskim vlastima na zagrebačkoj adresi, nisam bio mobiliziran i otišao sam u svijet kao i tisuće drugih, ali siguran sam da će se i ovdje javiti moji „vjerni sljedbenici“ predbacujući mi da nisam bio tu kada je grmilo i da ne volim Hrvatsku. Mjerilo svega ne može biti Rat, rat od 1991- 1995., mjerilo naše sadašnjosti i budućnosti jest i treba biti prije svega, zdrava ekonomija…i vlast s autoritetima i kompetentnim ljudima na čelu.
Kaže jedna stara židovska poslovica: „Loše je kada se izgubi novac, loše je kada se izgubi vrijeme, najlošije je kada se izgubi – nada!“
