Približavaju nam se Božić i Nova, 2014- ta godina i zatiču nas pomiješanih osjećaja: vjerojatno od proglašenja samostalnosti Hrvatske 1991. nismo bili u većim dvojbama, svojevrsnoj nevjerici i - besparici! Mlađima je možda i lakše nego nama starijima, jer oni ni ne pamte neka puno bolja vremena, mada još do 2007., ne računajući ratno vrijeme, nekako se živjelo, čak se i lijepo živjelo. Jedan dio, koji je omastio brk u privatizaciji, živio je prelijepo!
Stari je običaj, i vjerski i narodni, darivati za Božić, vidjeli smo to i ranije, u američkim filmovima...U nas se u zadnje 23 godine dogodila promjena - polako je nestajao Djed Mraz s košem punim poklona na leđima, doputovavši iz sjevernih, hladnih predjela, na saonicama i polako nam je kucao na vrata, svake godine sve više i glasnije, Djed Božičnjak. Trinaesta plaća posta je „božičnica", pokloni za Novu godinu postali su pokloni za Božić, nekada stvarni darovi, postali su poklon bonovi, sve u svemu Djed Mraz je protjeran iz Hrvatske i Virovitice zamalo kao crveni neprijatelj. Djecu nitko ništa nije pitao, njima je bilo i ostalo najvažnije da dobiju neki željeni poklon, da na kraju godine ostvare neku svoju manje-više iskazanu želju ili san. Ranije se to bili skatkiši, čokolade, naranče, igračke, kombinirani poklon paketi, a zadnjih godina, kao da je to stvarno najvažnije na svijetu, uobičajilo se nabaviti najnoviji tip mobitela, tzv.pametni telefon ili „ajfon".
PAMETNI TELEFONI?
Pametni telefon?
Nema, toga, ima samo manje ili više pametnih vlasnika telefona, manje ili više bogatih ili siromašnih roditelja. Gdje je nestala ne samo 13-ta plaća već i „božićnica"?; i meni je važno da budem obradovan poklonima i još više, da nekoga obradujem njima. Jer, samo oni koji su otkrili čari darivanja,- taj ugodan osjećaj da mogu pokloniti nešto lijepo i vrijedno,- uživaju u darivanju drugih, a ne samo u primanju. I tu počinje ne samo radost, tu počinju naše dvojbe, pitanje svih pitanja: da li je Djed Božićnjak šire ruke i darežljiviji od Djeda Mraza? Zanovijetam, nisam dobronamjeran s ovim pitanjima?
Mislite vi, dragi čitatelji što vam drago, ionako ne pišem da bi vam se dopao ili umilio. Tko čita taj čita, tko voli taj i izvoli pročitati ovo - za neke škrabotine i žvrljotine a, za neke, lucidna i hrabra zapažanja, dakle, sve je relativno. Ili, kako bi se slikovito pokazalo - na glavu (Mojsije, zakon), na srce (Isus Krist, ljubav), na želudac ( Marx, hrana), na pimpek ili macu (Freud, seks) da bi na sve pokazano došao Albert Einstein, mahnuo rukom i rekao „Sve je to relativno!" I zaista, sve je relativno, pa čak i znanje. Pitam jednu mladu prijateljicu, zna li ona po čemu je poznat Albert Einstein, a ona ipak oprezno, pitajući odgovara: „Izumio je struju?"
Nekada su se darivale često knjige, danas, ponavljam, „ajfoni", iako u ajfonima nema puno pameti dok u vrijeme kada sam u mladosti čitao, u knjigama su se nalazili pametni odgovori. Naravno, bilo je ima glupih knjiga, glupih kao noć, pa i opasnih knjiga, opasnih kao i autori. Ali to nije tema ove kolumne.
Tema je kako kod darivanja na virovitički i hrvatski način nije veselo kao što je nekada bilo: fali, fali, i opet fali! Štedi se, ili bi se trebalo štedjeti, na sve strane. Nastavnici ne dobivaju ni za prijevoz do radnog mjesta, do škole, kao da u školu dolaze na izlet, a ne u obrazovnoj, važnoj misiji. Tko se još uopće sjeća klizališta između Gradske knjižnice i Zagrebačke banke, vremena kada je Kiro gradonačelnik klizao zajedno s najmanje pedesetak pretežno mladih, i crvenih u licu. Padalo se, dizalo, plesalo, pravile piruete, klizaljke su bile „in", tko ih nije imao taj ih je posudio, i svi zadovoljni...
ŠTO NAM NOSI PROSINAC 2013 -te?
A danas, 2013- te godine? Znate sve, zna se, prosinac je pristigao, i kao da i samo ime mjeseca kaže neki samo što ne prose, zatvorili se u kuće i stanove, gradski lokali navečer uglavnom sablasno prazni, ne izlazi se kao ranijih godina, trgovinice s đinđuvama, i ostalim stvarčicama, uglavnom puste. Rano je, ima još do Božića, kažu opet neki.
Kritičan kakav jesam, ne mislim da će se do Božića puno promijeniti ozračje: imaju ovi što rade u inozemstvu, ima tzv. elita, a raja, a narod, građani, mali čovjek...??
Treba biti zadovoljan s malim, ne treba tražiti nemoguće, treba živjeti u skladu s realnim mogućnostima, ne treba gubiti nadu, eto sada će investicije... samo što nisu. Pa i palača Pejačević se konačno uređuje, evo fasade, tu je i prelijepa nova zgrada, uz nju... za koga? Za činovnike!
Kažu: imamo slobodu, nezavisnost, svoji smo na svome.blagostanje, mala Švicarska, lisnica u hrvatskom džepu, puška na hrvatskom ramenu...
Ne znam, što vi mislite o svemu, o Djedu Mrazu i Djedu Božičnjaku? Više ni ne čitam pažljivo novine - kao da sam već čitao o tome: nova afera, samo druga imena, nasilja koliko hoćete, čak i više nego ranije, bezobrazluka na portalima više nego ranije, pametovanja koliko hoćete, čak osnivaju i nove stranke kao da ih je premalo do sada... Da će višestranačja završiti u najgoroj vrsti strančarenja, nisam pomišljao. Ono što se događalo u jednoj Partiji, danas se događa u više stranaka...
Da li bi mogli osnovati neki fond, da oni koji ipak imaju, kupuju za one koji nemaju...? Recimo, da mogu uplatiti neki iznos, koji bi se pretvorio u poklone potrebitima? Imam puno starih, ali još dobrih stvari, poklonio bi ih... Solidarnost? Pomaganje bližnjemu? Ne samo riječi, djela, ne samo obećanja rada i pravde, već sam rad i sama pravda,,,
Idealiziram, sanjam! Mi smo ipak imali neke ideale, razgovaram s mladima, rijetko čujem da imaju ideale... Ajfon im je prvi na pameti, pa i radne dozvole, odlaze u svijet, trbuhom za kruhom, napuštaju jednu od resursima najbogatijih zemalja na svijetu - plavi Jadran, zelenu Slavoniju...
Kažu da će 2014-ta biti još gora, jer stižu rate kredita koje smo uzeli, bezglavi, kao država... Ne želim vas opterećivati brojkama, statistikama. Da po siromaštvu dijelimo pet i šesto mjesto u EU zajedno s Grčkom, da smo dužni kao Grčka, da je zamalo jednako umirovljenika kao i onih koji rade, da smo prvi u EU po broju nezaposlenih do 30 godina... I da se brinemo zaista o najvažnijem - o ćirilici, o lex Perković, o homoseksualcima, tj. o lezbama i pederima, mijenjamo Ustav, zaista smo usmjereni na egzistencijalna pitanja naroda...Sve pršti od rada, u poljoprivredi, turizmu, industrija cvjeta, izvoz sve veći, EU nam je donijela blagostanje, stručnost je na prvom mjestu, kakva konunjarska moralno-politička podobnost. Srba ni u tragovima, nema ih na vodećim pozicijama, ali Srbi su nam i dalje krivi u gradu, u Županiji, i Hrvatskoj. Ako nisu Srbi, onda možda Židovi, udbaši, jugonostalgičari, oni koji ne vole Hrvatsku i mrze sve hrvatsko...
VRATITE NAM DJEDA MRAZA!
I sada, na kraju, ako vrisnem VRATITE NAM DJEDA MRAZA, reći ćete da sam nepopravljiva komunjara i da i ja ne volim Hrvatsku.
Ne, neću reći ništa takvoga, samo ću napisati da ima slijepih ljubavi i ipak ljubavi u kojoj je dobrodošla dobronamjernih kritika. Kad - tad napravit će se inventura, sjećaju se neki za Novu godinu radila se inventura, prodavaonice su bile i po dva dana zatvorene...
Ništa, ipak, želim vam sretne i vesele blagdane, želim vam zdravlja i sreće u Novoj 2014 - oj, ma kakva ona bila. Rode i lastavice će stići, nigdar nekak ni bilo i nigdar nebu da nekak nebu..
Iako ove godine nećemo se vidjeti Ispod sata, i ona skromne proslavice neće biti, vjerojatno neće biti ni vatrometa, svjetlucat će i vaš i moj ajfon! Ne biste vjerovali, kupio sam Galaxy III, blejao sam u njega nekoliko dana, sada već znam osnovne operacije...Hoću do kraja života imati jedan od najboljih mobitela, i pokazati da sam u životu i nešto prištedio. I što se onda žalim?
Eh, postoje i oni kojima nije dobro,ako većini nije dobro.
U to ime - ŽIVILI, DRAGI MIKEŠI i drugi, gosti i domaći.
Jer, nigdar ni bilo, da nekak ni bilo...
