Ne, nije to nikako ono što je nekada bilo: ovih dana manje je radosti na licima ljudi, manje kupovina, manje slavlja raznih vrsta; blagdanski ugođaj kao da je zasjenjen svakodnevnim brigama i lošim prognozama za Novu, 2009-tu godinu!
Čak i petarde su utihnule, tu i tamo pukne tek pokoja narušavajući tišinu gradaVirovitice, mjesta i sela u Županiji; neka, možda i zlokobna tišina obavija panonsku ravnicu koja kao da spava, tu i tamo protrči koja mačka ili se čuje lavež pasa, poneki šetač, malo strke preko dana, a navečer - tajac! Kažu mi neki da moraju prekinuti telefonski razgovor jer to košta....Dobro, tu je klizalište sred grada, i dobro da je tako jer da ga nema, zaista bi bilo tužnije....
Božić nekada i danas
Nekada je Božić bio zamalo zabranjen praznik, sveden na privatnost i prostor doma i crkve, vlast je prividno jamčila slobodu vjeroispovijesti, ali ona je predvođena sa SK, bila ateistička i marksistička, a to je bilo nespojivo sa članstvom u SK, ali i tradicijom naroda. Zapjevati božićne pjesme u tvornici, sjećam se, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, značilo je napraviti politički škandal... No, tu i tamo se pjevalo, svemu usprkos...Danas nema zabrana, Ustav i demokracija jamče slobodu vjeroispovijesti, ali kao da sve to nema čari jer - u džepu i novčaniku nedostaje novaca, trpeza je za neke daleko bogatija nego u ona vremena, za neke daleko skromnija nego u ta vremena koja se još uvijek ocrnjuju, zajedno s onima koji su vodili državu i društvo. Nije bilo sjajno, ali ni tako crno kako nam se godinama s najviših mjesta i u većini medija, tumači. Nekada je postojao jedan Bog i jedan neprikosnoveni vladar - zvali smo ga drug Tito - a danas postoje najmanje tri Boga: novac, imovina, karijera te vladari kojima je narod i mali čovjek tu da radi, sluša i trpi i s vremena na vrijeme bira- stranku koja je najmanje zlo!
Jedan od kompliciranijih novinarskih zadataka je napisati osvrt na godinu koja je na izmaku, baš za Badnjak. A još je teže navijestiti godinu koja kuca na naša vrata, dosta oštro, bučno, upozoravajuće i opominjujuće.. Tražio sam ovih dana tjednike s pregledom najvažnijih domaćih i međunarodnih zbivanja u 2008. ali nisam našao nijedan sustavni pregled. Ili se čekaju zadnji dani ove godine koju bi valjalo preskočiti, zaboraviti... jer, što nam je donijela ta godina osim briga, dugova, malih i velikih problema? I što tek reći za 2009. godinu koju analitičari, poznati stručnjaci i autoriteti očekuju u strahu, zamalo u panici, s vrlo malo nade da bi nas mogla pozitivno iznenaditi. Tu i tamo nađe se koji optimistički političar - ili naivac ili zadužen u vladajućim garniturama za širenje optimizma i lijepih priča. A demagoškim pričama, po svenu sudeći dolazi neminovan kraj.. Metaforički rečeno, ako je 2008. bila u znaku sumraka, 2009. mogla bi biti u znaku - mraka!
Pesimizam, paničarenje, gubljenje realnosti iz vida zbog straha od danas i sutra...ne preporučuju se. Jedni su još mirni, vjerojatno oni znaju zašto, no oni koji sagledavaju realnost otvorenih očiju, koji se ne daju zavaravati neutemeljenim analizama i prognozama koje su najčešće obična politikantska demagogija., oni koji su prestali vjerovati slatkorječivim političarima, a koji su godinama daleko od svakodnevnog života, počeli su postavljati pitanja tim političarima, ali i sebi. Hrvatskom narodu postalo je sve teže bacati pijesak u oči, pričati lijepe priče - bez pokrića, zavaravati nas obeća njima, iluzijama ili kozmetičkim promjenama u gradu, Županiji, zemlji.
Pri kraju godine nakon dva ubojstva koja su uzdrmala građane Hrvatske, ali i same temelje sustava, maske su ozbiljno napukle, nekima i padaju, suočeni smo bili s kolapsom državnog i društvenog sustava koji se, bojim se, samo prividno konsolidirao. Jer, od 1991., ne računajući ratne godine, nikada se
nije živjelo nesigurnije, siromašnije i - neizvjesnije!
Jedan davni razgovor
Dobro se sjećam jednog svojevremeno uvaženog ali brzo zaboravljenog stručnjaka za ekonomiju koji je, dok sam živio i radio u Zagrebu, pozvao nas nekoliko mlađih ljudi u svoju vilu podno Sljemena želeći čuti naše poglede na Jugoslaviju koja se počela raspadati. Ne znam kako sam se našao u toj grupi, po kojim kriterijima - možda zbog nekoliko zapaženih kritičkih članaka u tadašnjem «Danasu«,»Borbi»,(analiza Tuđmanove knjige Bespuća) i «Vjesniku» (pismo čitatelja). Sjećam se, sjedili smo na terasi, nas desetak, zabrinuti; sjećam se da su me stavovi i zapažanja profesora, iako sam ih većinom znao od ranije, šokirali. Jugoslavija se definitivno i neminovno raspada, rat samo što nije počeo, Milošević je detonator, iako tvrdi da brani Jugoslaviju, on je destabilizira i vodi u propast, svojom politikom ide na ruku nacionalističkim snagama Hrvatske i Slovenije odnosno potiče secesiju tj. osamostaljenje tih dviju republika kao državica.. To se kasnije, nakon provedenih referenduma, i dogodilo. Ali profesor nije govorio o državama koje će naslijediti Titovu Jugoslaviju nego o - državicama koje će nastati na prostoru Jugoslavije. Govorio je o samostalnim, malim državama koje će početi divlju privatizaciju, koje će se sukobljavati podređene stranim interesima i kapitalu, zemljama siromaštva i prividne suverenosti, državicama koje će, svaka za sebe, biti lak plijen međunarodnih korporacija, banaka,- ali i moćnih susjeda koji će nas, najviše iz revanšističkih pobuda, nas male i ranjive, ucjenjivati, pritiskati, šikanirati...A onda će te državice, nakon rata koji je neminovan, godinama održavati međusobne odnose na načelu toplo-hladno, više neprijateljske nego prijateljske, sve u borbi za prestiž i dominaciju u regiji. Narod će živjeti skromno, standard, visoki standard će biti privilegija uskog sloja stanovništva, strančarit će se i višestranački sustav pokazat će i svoje loše strane...Nacionalne manjine bit će samo tolerirane. Zaboravimo, ako možemo, i neke pogrešne procjene profesora Branka H., njegovo insistiranje na ipak, očuvanju Jugoslavije do trenutka kada je već i vrapcima na grani bilo jasno da je ona toliko uzdrmana da joj nema opstanka. Ali nakon što je prošlo 17-18 godina od tada može se reći da je doktor i nekada savjetnik našoj i stranim vladama za ekonomska pitanja, bio podosta u pravu.
Kakva nam je bila 2008.?
Baš u 2008., uz nesretnu svjetsku krizu, došle su do izražaja slabosti sustava zemljama tranzicije, a u Hrvatskoj kao da su slabosti vidljivije nego u drugim zemljama. Ponavljam: da, nikada se nije živjelo nesigurnije, siromašnije i - neizvjesnije!
Ali, narodski rečeno, guralo se nekako, posebno prvih devet mjeseci pitali su se ljudi - ma gdje su znaci krize, kupovalo se zamalo normalno, Hrvati su planirali skijanje u inozemstvu..O ulasku u Evropsku zajednicu širio se, kao i do sada godinama, optimizam - samo što se nije reklo tehničko je to, a ne političko pitanje. Još nekoliko otvorenih i zatvorenih poglavlja i evo nas u EU! Istine radi, vrilo je na sve strane, pogotovo ispod površine ... Još do prije nekoliko mjeseci otvarale su se dionice cesta, čak je bilo i optimističkih izjava kako kriza neće dotaći Hrvatsku, a ako hoće, mi je spremno dočekujemo.
Ustupci u vezi ZERPA-a već su zaboravljeni mada se zaklinjalo da se ne odričemo ZERPA .. Ali, nije to jedino pitanje gdje nas manipulatori vješto uvjere da su i vanjskopolitički gubici, kao i unutarnji, zapravo pobjede: dobili smo maksimum, bolje se nije moglo, mi smo apsolutno u pravu itd. i tsl.
Nogometalo se na prvenstvu Evrope, uglavnom peh nas je zaustavio na pohodu prema samom vrhu. Istina, upozoravano je da nogometna euforija nije posve zdrava, kao i bavljenje Blankom Vlašić na Olimpijskim igrama u Pekingu, zavirivanje u krevet Vlatke Pokos i Dikana Radeljaka, kao i neprekidno serviranje banalnosti iz života hrvatske elite, ali i pseudoelite. Mediji su bujali senzacionalizmom, TV i senzacionalizmom, s premalo konstruktivne kritičnosti... Kritička upozorenja su bila još rijetka i primana su s nevjericom kao i moj članak MORAL-NEMORAL iz sredine ljeta anno domini 2008.
Ubojstva - preokret
I onda pucanj i detonacija- ubijeni su Ivana Hodak i Ivo Pukanić te njegov suradnik Franić. Uslijedila je više nego panično reagiranje Vlade i premijera ( «Nećemo dozvoliti da Hrvatska postane Bejrut!») Ovim događajima prethodio je višegodišnji rat mafijaških klanova te spektakularno izručenje Vladimira Zagorca iz Austrije, najtraženijega i najopasnijeg čovjeka, osumnjičenog, pored ostalog, za krađu dragulja vrijednih 5 milijuna dolara u vrijeme intenzivne nabavke oružja za Hrvatsku...
Kao da je pušten duh iz boce, smrdljive Augijeve štale valjalo je počistiti i uslijedilo je jedino moguće kadrovsko pospremanje -zamjena dvoje ministara i ravnatelja policije. Da nije bilo tako u opasnosti bi bio i sam premijer, pa i drugi visoku državni dužnosnici. Uslijedila su uhićenja, navodno je pronađen atentator na Pukanića i druga mu, koji bježi iz stana u Bosni i Hercegovini desetak minuta prije nego što je trebao biti uhićen...???
Bilo je još koječega ove burne, čudne i turobne 2008. godine. Izabran je novi predsjednik USA, Barak Obama, mulat, mlađi čovjek i neke nade su obnovljene iako svjetske financije nikada nisu bile problematičnije, a uloga USA u svjetskoj krizi, i geopolitici, krajnje upitna. Obznanjena je financijska kriza, svjetski i evropski državnici počeli su grozničavo tražiti rješenja. Slijede izvještaji o otpuštanju radnika...
Kraj godine obilježile su na domaćoj sceni dvije afere - jedna kada je nespretna vlast pokušala zaustaviti val nezadovoljstva mladih, orijentiranih na Net, i kada je premijer obilježen jednom od omrznutijih osoba u Hrvatskoj; druga se odnosi na blokadu pregovora Hrvatske sa Evropskom unijom koju je prouzročila Slovenija, vezujući pristup Hrvatske EU s rješavanjem bilateralnih pitanja, najviše vezanih za konačno definiranje granice između dviju, prof. Branko H. bi rekao, «državica». Uporni «fejsbukovci» pokušali su organizirati prosvjed u većim gradovima Hrvatske koji je tek djelomično uspio.
I odjednom - što s brodogradilištima? Kako ih privatizirati, tko će namiriti njihove u većini, gubitke...Škverani su na ulicama, u Rijeci: Hrvatska je na putu da se odrekne još jednog svog brenda u svijetu i postavlja se pitanje, što osim turizma, imamo za ponuditi svjetskom tržištu. Pogotovo kada se Vlada prema poljoprivredi i seljacima odnosno Slavoniji, odnosi maćehinski... Jednu vatru pogasiš, druga bukne još većim plamenom!
Na lokalnoj razini - još lošije
Na lokalnoj virovitičko-podravskoj razini, još lošije nego na nacionalnoj. Rokovo kao da je bilo prekretnica - još se veselilo, program je bio bogat i raznolik, pjevalo i bučilo pa smo imali (ne)priliku vidjeti na djelu i «čuvenog» Marka Perkovića Thompsona! Što se mene tiče mogli smo bez njegova koncerta i poruka koje on nosi odnosno bez njega koji se nikada nije jasno odredio prema ustaštvu i neoustaštvu!!. Što zvučnije ime, mislim, to više crnila za pokriti. Jer, dok se jasno i glasno ne odrekne Jasenovca i Gradiške stare, ne može ga se držati «normalnim» pjevačem kakvi su deseci drugih hrvatskih pjevača. Mladima, umornim i podosta apatičnim, je priređen Thompsonov koncert, e, da bi bar te večeri zaboravili nedostatak radnih mjesta, besperspektivnost, ojađenost gradom koji i pored svih nastojanja i truda pojedinaca, zaostaje, iz kojeg se desetljećima odlijeva pamet, iz čije bolnice bježe specijalisti ili bar u nju ne dolaze rado, koji se zadovoljava jednom poluobilaznicom, a u biti, prometno izoliran...Oštećeni su i seljaci-poljoprivrednici, (slučaj suhopoljskog tajkuna kojem ni 1500 hektara zemlje nije dovoljno!!!), radnici Gaja pitaju se kako će dalje, Tvin i Viro još se drže...Odustaje se od gradnje dijela Bolnice...Objavljivanjem podataka o tome da smo po dohotku najslabija Županija u Hrvatskoj pokazalo se da je to realnost koja boli i koja guši poduzetnike. Jer, bez veće kupovne moći stanovništva, a sa uglavnom stranim robnim kućama (Kaufland, Billa..) nastavit će se siromašenje, borbe za radna mjesta zaoštrit će se beskompromisno...Pitaju me zašto sam nezadovoljan, pa u Virovitici se gradi i radi, zapošljavaju se ljudi.. Da, ali ne u proizvodnim djelatnostima, sve kritike ću povući kada se u Virovitici izgradi proizvodni pogon (ili tvornica) koji će zaposliti minimum 300 radnika i kada budemo sigurni da slobodna radna mjesta nemaju veze s članstvom u vladajućoj stranci. Jer, i najslabije informiranom mladiću i djevojci jasno je da članska iskaznica HDZ-a mladima otvara vrata kao nekada članska knjižica SK!
I pored određenog uvažavanja pojedinih akcija poglavarstva, gradonačelnika Kirina, župana Tolušića ipak su to u odnosu na potrebe stanovništva, kozmetički zahvati. Opet posebno ako znamo da je hrana bila i ostala tražena na svjetskom tržištu i umjesto da se proizvodi i prerađuje, kao stoljećima do sada, u plodnom i bogatom ravničarskom kraju, ona se uvozi i kupuje u - stranim trgovačkim lancima!!!
Što nosi 2009.?
I mada se članovima HDZ-a može činiti da je učinjeno mnogo i da se može relativno mirno na lokalne izbore u svibnju 2009-te, sve je jasnije da je stranka potrošila zamalo sve kredite, zajedno s nepopularnim premijerom koji zapravo ne zna - koliko je sati i pored toga što ima mnogo satova u svojoj kolekciji! Ne bi nas trebala iznenaditi i njegova smjena u stranci pa i ostavka na mjestu premijera. Jer, previše je žrtava ostavio oko sebe a da i sam ne postane balast pa ga na kraju i sama stranka žrtvuje. Naime, njegova teatralnost i vještina majstora političkog marketinga nije vječna, pogotovo stoga što se zamjerio mladima, za desne nije dovoljno desno, lijevih zapravo u stranci i nema. Jer, da ih ima onda ne bi tako očigledno zanemario ključna socijalna pitanja ove države, organizirani kriminal, korupciju...Iako dva ugledna američka lista pišu o Sanaderu kao onom koji pljačka, zajedno sa svojom strankom, hrvatski narod, što na to reći!? Stoga, ozbiljno pitanje, pored izbora novog predsjednika Hrvatske u 2009. godini, nameće se i pitanje može li Sanader izdržati do lokalnih izbora iduće godine? I ni to nije pitanje svih pitanja - osnovno je ima li zdrave, poštene, dalekovidne i dobro organizirane alternative HDZ-u? Što bude očitijih znakova da je tako, utoliko je manje prostora u i vremena za HDZ u središnjici, ali i u virovitičko-podravskoj županiji i veće su šanse SDP-u, uz podršku manjih stranaka, da preuzme vlast.
Dakle, osim što nam 2009. nosi silne rizike svjetske krize ( daljnje propadanje financijskog sustava, otkazi većem broju radnika, poremećaji na tržištu hrane, nafte i sl.) i domaća situacija će biti rovita, vrlo nestabilna. Bit će čak i robe, ali je neće imati tko kupovati! Kriza može značiti, bukvalno, stvaranje redova naglo osiromašenim, obespravljenih, nezaposlenih sve do trenutka kada u dosizanju dna krize ne treba isključiti i gladne pa i narodne(pučke) kuhinje, slično onome što smo gledali u snimkama vremeplova obuhvaćajući razdoblje 1929 do 1933. U takvoj situaciji nema morala, nema prava, nema autoriteta i sve političke varijante postaju moguće.
Cijena i tko će najviše to platiti?
Ali, brine ono s početka ove sveobuhvatne analize: gdje zapravo ne znamo što je SADRŽAJ naše lijepe i neovisne Hrvatske, po čemu je ona suverena i neovisna - nije li ova zemlja na putu urušavanja same u sebe i prije nego se uspjela konsolidirati i međunarodno afirmirati!?
Podjela na bogate (uski sloj), i siromašne (masa) mogla bi dovesti do toga da se suočimo s anarhističko-agresivnim tendencijama u društvu i da vlast počne stvarati red - represijom! Sve može, ali to bi 2009- bio za sve nas šok, bio bi to nenadoknadiv zastoj u razvoju Hrvatske, uključujući i našu županiju, Viroviticu...
I mada bih rado završio ovu analizu s optimističkim vizijama - u ovim nabrojanim i opisanim okolnostima, ne nazirem ih! Moj skepticizam temelji se na činjenici o 36 milijardi zaduženosti, na tome da strani kapital dominira ovom zemljom, na tome da ukoliko turistička sezona podbaci Hrvatska bez pomoći MMF-a neće moći prebroditi krizu koja joj prijeti, temelji se dalje, na nefunkcioniranju pravne države i nedostatku solidarnosti te VIZIJA u hrvatskom društvu. Konkretno, ako početkom 2009. trebamo podržati iz naših džepova reformu zdravstva, ako će plin poskupjeti 20 %, ako će.....se dogoditi još ponešto što se iza brda valja, 2009. će nam biti gorka, vrlo gorka. Jer, poklič «štedite vi bando lopovska!» nije tek verbalizam, to je najava da se građani Hrvatske ipak na stvari gledaju i drugačije nego u proteklih 17 godina, da im je dosta moćnika i da baš i nije tako «da nema toga što ne možemo svladati»!
Zapravo i jest tako, ali ostaje mučno pitanje - po kojoj cijeni i tko će najviše to platiti!?Prije mali čovjek nego bogataš!
Panika i nedostatak samopouzdanja bio bi loš saveznik.
Vjera u sutra, optimizam, nada, ljubav, pravda, solidarnost.. samo su neke vrijednosti koje nose u budućnost, ma kakva god ona bila.
«Nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar ne bu da nekak nebu...» dio je poruke Miroslava Krleže, također nepravedno zaboravljenog lijevo orijentiranog hrvatskog uma.
Sve ove želje i orijentiri neka nam budu pred očima u blagdanskim danima i godini koja je pred nama. Neka nas ova analiza ne deprimira. Ona je, jedan od mogućih pogleda na prošlo i buduće. Uvjeren sam da je bolje misliti koliko- toliko objektivno-kritički i ne zatvarati oči pred činjenicama te da neće biti onoliko crno, koliko nam se crno piše!
Čestit Božić i sretna Nova!
Nadajmo se dobrome!
Virovitica, Badnjak 2008.