U Hrvatskoj gotovo da nema tjedna bez pozivanja na domoljublje. S govornice Sabora, iz etera radija ili televizije, na sportskim događanjima – domovina se zaziva, uzvikuje, slavi. I sve bi to bilo krasno kad ne bi bilo... licemjerno. Najdomoljubniji vikend u Hrvatskoj je iza nas. Pola milijuna ljudi bilo je na, kako kažu organizatori, najvećem okupljanju domoljuba u povijesti.
No postavlja se pitanje: što domoljublje uopće znači? I još važnije: tko ima pravo pozivati se na njega? Je li Thompson uistinu domoljub? Jesu li domoljubi oni ljudi koji su pjevali ustaške pjesme koje slave klanje drugih i drugačijih, a ratne zločince poput Jure Francetića ili Rafaela Bobana drže nacionalnim junacima? Jesu li oni s ustaškom zastavom na hipodromu ili oni sa šalovima, majicama ili kapama na kojima piše ustaški usklik Za dom spremni, domoljubi? Jesu li domoljubi i oni koji su bili u publici, a optuženi su ili osuđeni za pljačku javnog novca, netoleranciju, nasilje. No idemo od početka i nastanka riječi domoljub.
Pojam "domoljub" u Hrvatskoj se prvi put pojavljuje u 19. stoljeću, tijekom Ilirskog pokreta i tada ulazi u širu javnu, književnu i političku upotrebu kao hrvatski prijevod i zamjena za riječ "patriot", osoba koja iskreno voli svoju domovinu i zalaže se za njezin napredak, slobodu i dobrobit. Patriot voli domovinu, ali bez mržnje prema drugima. Poštuje zakon jer prava domovina je uređena država, ne samo teritorij. On se brine i za društveno dobro kroz plaćanje poreza, borbu protiv korupcije, brine se o okolišu. Patriot je i kritičan prema državi jer patriotizam - domoljublje nije slijepa poslušnost. Pravi patriot ne traži neprijatelje među svojim sugrađanima. No s vremenom, u hrvatskoj se kulturi domoljublje počelo shvaćati više emotivno i kulturno, a patriotizam više građanski i institucionalno.
U suvremenoj upotrebi, posebno u edukativnim i političkim kontekstima, počela se uvoditi razlikovna upotreba. Tako bi danas mogli definirati hrvatsko domoljublje kao ono što naglašava ljubav prema tlu, narodu, tradiciji, vjeri i jeziku i temelji se na kulturi i povijesnom osjećaju naša zemlja – naš narod. Dok patriotizam naglašava vjernost državi, zakonima, demokraciji, temelj mu je institucionalni i građanski. To nije greška već lingvisti to zovu semantička divergencija: ista riječ u različitim kulturama može dobiti drukčije nijanse značenja, iako dijeli isti korijen. Još veće odvajanje od istog korijena hrvatsko domoljublje doživjelo je u Jugoslaviji kroz kontekst otpora i borbe za neovisnost, posebice kroz Domovinski rat 1990-ih. Izraz domoljub simbol je nacionalnog identiteta i pripadnosti, a izražava se kroz poštivanje zastave, jezika, povijesti, rimokatoličke vjere i tradicije. No ne podrazumijeva odanost demokratskom poretku, institucijama zemlje, građanski angažman u zaštiti drugih, drugačijih, vjerskih, rodnih ili nacionalnih manjina. Ne podrazumijeva niti građanski angažman, solidarnost i poštenje.
Zato sve češće na poziv na domoljublje nailazimo iz usta ljudi koji dok s ponosom grle zastavu istovremeno kradu, ne plaćaju porez, prezru slabije, napadaju drukčije i gaze pravila zajednice. Onih koji javno viču „Volim Hrvatsku!“, a u tišini potkradaju tu istu Hrvatsku ili rade suprotno njezinim državnim interesima. Nažalost popis takvih likova je dugačak i na njemu su svi Plenkovićevi ministri ogrezli u korupciju, bivši premijer Sanader i njegovi dugoprstići iz vlade, ratni zločinci poput Glavaša, Merčepa, Norca i sličnih „junaka“, stotine lokalnih šerifa, ratnih profitera, kontroverznih i „uglednih“ poduzetnika, naravno i Marko Perković Thompson koji me je i potaknuo na pisanje ovog teksta.
Marko Perković Thompson nije i ne može biti domoljub jer je Porezna uprava utvrdila je da nije prijavio prihod od 3,69 milijuna kuna i platio 1,2 milijuna kuna poreza. On ne voli domovinu jer neke njegove pjesme i nastupi uključuju simbole ili retoriku koja se povezuje s ekstremizmom, nacionalizmom ili čak fašističkom ustaškom ideologijom. On ju ne voli ni zato što njegova glazba i javni nastupi polariziraju i potiču sukobe unutar hrvatskog društva, što je suprotno ideji domoljublja kao sile koja ujedinjuje i gradi zajedništvo.
Marko Perković Thompson ne voli Hrvatsku jer domoljublje uključuje i odgovornost, poštivanje demokracije, prava drugih i zakona. Jer ako Thompson tvrdi da voli domovinu, a istodobno ne plaća porez i prezire sve koji nisu „kao on“, postavlja se jedno jednostavno, ali moćno pitanje; Kako možeš ljubiti domovinu, a gaziti sve ono što tu domovinu čini?
Domovina nije samo zastava. Domovina nisu samo brda, rijeke, pjesme i mitovi. Domovina su i ljudi – svi ljudi. Domovina su bolnice, škole, zakoni i prometni znakovi. Domovina je i Srbin, i peder, i ateist i vjernik, i bogat i siromašan, i ljevičar i desničar. Domovina, Marko Perkoviću, nije tvoja privatna baština – ona je zajednica kojoj duguješ odgovornost, a ne samo osjećaje.
Građanine Marko Perkoviću, domoljublje nije poklič Za dom spremni! Nije maska iza koje se skrivaš dok varaš državu i parazitiraš na emocijama i podjelama. Nije opravdanje za isključivost ni za nasilje ili fašizam od kojega se nikada nisi javno ogradio. Pravo domoljublje je tiho, svakodnevno i teško. To je onaj trenutak kad platiš račun iako bi mogao „srediti“. Kad ustaneš protiv nepravde, iako ti šteti. Kad priznaš da tvoja domovina nije savršena – ali je voliš dovoljno da je gradiš, a ne rušiš.
Marko Perković i slični „domoljubi“ odavno su odustali od domoljublja i patriotizma, možda ga neki nikada nisu ni imali. No poražavajuće je za naše društvo da su mnogi gledajući ranije spomenute „domoljube“ odustali od ozbiljnog domoljublja koje traži trud i odgovornost. Uvezli smo plitku retoriku, sve s naljepnicom „domoljubno“, koja zapravo prikriva osobni interes. Biti domoljub ne znači voljeti idealiziranu sliku zemlje – nego prihvatiti njezine slabosti, raditi na njezinim problemima, i boriti se za društvo koje nije savršeno, ali je zajedničko.
Možeš Marko Perkoviću vikati „Volim Hrvatsku“ do iznemoglosti, ali ako je mrziš kad je drukčija od tvoje slike – onda ne voliš domovinu. Voliš samo sebe.
