Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Kazalište Virovitica

Ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće

  Karlo Vranješ/László Tóth           04.11.2023.         2161 pogleda
Ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće

U subotu 28. listopada 2023. u režiji Darija Harjačeka izvedena je drama ,,U agoniji’’ Miroslava Krleže na pozornici Kazališta Virovitica. Scenografija dočarava jednu minulu epohu koju dizajn svjetla i zvuka od početka počinje rastakati prenoseći gledatelja u vanvremenski prostor lišen svakog kič poimanja svijeta ili sitničave povijesnoumjetničke analize rekvizita i kostimografije. Gledatelj lijep antikni izlog salona odmah prepoznaje kao onirički dekor agonije koja će dramaturški, glumački i redateljski ispuniti obećanje punokrvnog krležijanskog doživljaja. Kostimografija fino i majstorski nijansira image likova, dok konstelacija podjela uloga ostvaruje savršenu dramsku eksploziju. Na sceni se mnogo pilo, to je fino predočena Krležina metafora. Svo to uporno pražnjenje boca i natakanje čaša nije ništa nego nepresušna žeđ za ljubavlju, istinom i slobodom koja nas davi od početka vremena, u kristalu čaša, lustera, u tihoj vibraciji pažljivo odabranog scenskog zvuka koji izluđuje. Sam Krleža je izjavio kako bi se radije propio nego proživio svoje izbore ponovno.

Irena Tereza Prpić kao Laura dok sama na sceni na kraju drame nijema premješta ispražnjene čaše kreira nezaboravan prizor, preoblikujući svima blisku radnju pospremanja u vrhunac katarze. Njezina ekspresija tijekom čitave drame je tour de force, precizna u poentiranju svake Krležine misli. Krleža smatra da ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće. Irena Tereza Prpić oživjela je svaki nerv Laure, Krležine najsnažnije junakinje. Osnažila je publiku prenijevši Krležinu poruku: u ime ljubavi budite dobri jedni prema drugima. Jer što kad ostanemo prazni, ispijeni, lišeni iluzija, strasti, želja nego likvidirati tijelo u agoniji, trijezni od života.

 

Potresnu temu suicida, poroka kocke i društvenog srozavanja Goran Koši je znalački iznijansirano u liku Lenbacha koji svojom životnošću nastavlja nositi silinu drame u preostala dva čina drame u kojima nije prisutan. Na samo njemu svojstven način on daruje svjetlost liku u sjeni poroka, koji nije politički podoban ali još uvijek gaji romantične ideale, nesposoban za društveni uspjeh jer nije trgovac. Njegov Lenbach živi za konje i suprugu koju očinski želi zaštititi. Proklet od boga Jupitera od kojeg se još uvijek nada sreći, ljubavi, ljudskoj dobroti. Košijev Lenbach sve predobro zna i prihvaća, njegov život odavna nije pozornica već cirkus kojem ne pripada, u kući u kojoj nema prava. Podsjeća nas koliko je isti osmijeh klauna i samoubojice. Košijev Lenbach sluša bečki valcer dok svira na čašama. Relikvija čovjeka koji je bio, svijeta koji je propio i prokockao, on nije trgovac, on je romantik, a jedino plemenito i punokrvno je njegov konj Jupiter. Njihova fotografija rekvizit je drugog čina u ruci Križovca dok lamentira kako je Lenbach opisivao tog konja. Goran Koši je suptilno podario Lenbachu auru ljudske topline koju je publika prihvatila i zavoljela toliko da bi mu sama poklonila taj novac za kockarski dug. Košijev savršen izgovor njemačkog odlikuje autentična strast i emocija kao materinskog jezika.

 

Igor Golub kao Križovec je diabolično hladan, u svojoj slatkorječivosti, korektnosti, društvenoj etiketi koji služe tek egoističnom iživljavanju i psihopatskom odsustvu iskrene empatije, ljubavnom sadizmu, a sve to ispod bezbroj maski koje padaju na užas ženske publike, Njegov grleni ispad bijesa na Lauru koliko god bio preglumljen psihološki je autentičan krik ranjene zvijeri u svjetlu istjerivanja istine na čistac. Igor Golub utjelovio je ne Ivana Križovca već samog đavla.

Vlasta Golub u dramu visokih tenzija koja publiku usisava poput uragana znalački unosi dašak komike koja kao protuteža agoniji smije igrati na rubu karikaturalnosti. Ona izvedbom upravo otvara oči u karikaturu suvremenih, ali manje vičnih, prevarantica, starleta i animir dama, u moru lažnih profila suvremenog digitalnog holokausta. Vlasta Golub uspjela je utjeloviti onaj arhaični šarm žena iz davnih policijskih i evidencija bludilišta koje su svojom vještinom stotinama godina bile čuvarice života u brakovima.

 

U trećem činu Goran Smoljanović kao policijski inspektor dobrodošlo i simpatično hladi dramski nuklearni reaktor pred eksploziju. Nenametljivo je predstavio lik kojeg prepoznajemo kao suvremenog malog čovjeka pritom prevarivši publiku da zaboravi na banalnost zla i naciste koji se uporno vraćaju svakih četrdeset godina. On se vodi idejama reda i zakona siguran u opravdanost prodaje vlastitog ja u zamjenu za sigurnost i društveni napredak. Smoljanovićeva detektiva prepoznajemo kao dragog kolegu, susjeda iz naše civilizirane zbilje koja vlada novcem i strahom.

 

Nakon predstave slobodni smo otići do svog kućnog bara da s dragim ljudima nazdravimo ljubavi, da srce otvorimo istini u ovom sotonskom vremenu laži, da istjeramo stvari na čistac. Bezrezervno mogu reći da ,,U agoniji’’ virovitičkog kazališta predstavlja uspjeh kakav ne bi izostao ni da im je sam Krleža pripremao predstavu. Lajt motiv pjesme Zarah Leander sa starog gramofona u Laurinom salonu glasi: Negdje na svijetu postoji malo sreće, a ja o tome sanjam svakoga trenutka. Moj put u nebo počinje negdje u svijetu; negdje, nekako, nekada. Potražite ga ne propustivši predstavu ,,U agoniji’’ u svom gradu.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište Virovitica