UVODNA NAPOMENA: Nakon nekih mojih tekstova javljaju se komentarima izvjesne osobe tvrdnjama kako ih ne zanimaju moji tekstovi odnosno da su teme opće, nezanimljive, vjerojatno hoće reći da se radi o židovstvu koje nikoga od čitatelja ovog portala ne zanima. Mislim da se tim primjedbama podcjenjuje čitateljstvo virovitica.neta, da ove teme o kojima pišem imaju i osobni karakter, vezan za moje židovsko porijeklo kojeg se ne stidim, no ne mislim da je nešto što je presudno u mojim člancima. Vidim u njima opća mjesta, vidim u njima važne poruke za Hrvate i sve građane Hrvatske, poruke koje će ljudi dobre volje razumjeti. Tako će, vjerujem, i u ovom članku koji je nastao povodom posjete dr. Ive Josipovića Bosni i Hercegovini i reagiranja na taj posjet, čitatelji virovitica.neta naći zanimljivo i poučno štivo.
Pokojnog oca pamtim i kao čovjeka zgrbljenog nad pisaćim strojem kako pedesetih godina prošlog stoljeća šalje na razne strane dopise u vezi svog «logorovanja» u Njemačkoj u vrijeme holokausta. Nije to bilo izviđačko logorovanje već put logoraša od jednog KZ-logora do drugog KZ- logora, uz sve muke koje su mnogi poput njega prošli, pitajući se hoće li dočekati novi dan. Taj put počeo je u zloglasnom Aushwitzu i završio i isto tako u zloglasnom Dachau, odnosno planinama iznad Muenchena gdje je oslobođen od američke vojske odnosno gdje je broju l2l 729 vraćeno ime i prezime. Zašto ovaj uvod? Pa, od l945. pa do l990. otac se javljao brojnim institucijama u Zapadnoj Njemačkoj, Izraelu, i drugdje, boreći se za odštetu, dobivajući negativne odgovore. Godine l992. umire Willy Brandt i moj otac šalje telegram sućuti ambasadi Njemačke kao veliki štovatelj Willija Brandta. Pitao sam oca zašto je to učinio kada ionako, osim jedne male odštete koju su dobile žrtve vivo-eksperimenata, nije dobio stvarnu i realnu odštetu:
«Ništa ti ne razumiješ, pamtim, kao i mnogi Židovi scenu kada je Willy Brandt pao na koljena ispred spomenika u Varšavskom getu, iskazujući na taj način suosjećanje sa žrtvama ispričavajući se simboličnom gestom žrtvama. Novac se može potrošiti, ali ta gesta Brandta ne može se, dok sam živ, zaboraviti.»
Znam pouzdano da dr. Ivi Josipoviću među političkim uzorima posebno mjesto zauzima Willy Brandt. Taj pad na koljena u ime njemačkog naroda dogodio se spontano, nitko u protokolu nije očekivao taj gest Brandta. I zbog njega, ali i tzv. «istočne politike» Brandt, osvjedočeni socijaldemokrat, «čovjek s Rajne», je l97l. dobio Nobelovu nagradu za mir.
Vjerojatno ovaj put Josipovića u BiH i na nekadašnja stratišta u BiH, posebno u Ahmiće, ima dimenzije koje možemo tek naslućivati, a nama valja tumačiti kao korak ipak ispred vremena i stanja duhova «na Balkanu».Nije bilo mirisa lipe u Sarajevu, samo miris kiše, no predsjednik se nije dao smesti u naumu: govoriti pred B i H parlamentom i reći da mu je žao što je Hrvatska sudjelovala u pokušajima dijeljenja Bosne i Hercegovine. Naravno, još nije završio rečenice iz svog govora, a već se našao dr. Andrija Hebrang, dežurni čuvar hrvatskog domoljublja u središnjici HDZ-a u Zagrebu poklopivši ovaj govor svojim iracionalnim komentarom: «Josipović je uvrstio Hrvatsku među svjetske agresore...».Danas, ustreptala premijerka tvrdi da Hrvatska nije vodila agresorski rat u B i H i po starom običaju insinuira predsjedniku i zamislite, , ljutita, tražit će razgovor na tu temu, samo što nije rekla: «Pobrat ću ga ja na red..»Bosanci bi rekli «paz vamo: govori to ona koja se smotala pred Obamom, ponizno tražila autogram od njega, koja leti kao muha bez glave od Finske do Bugarske, kao da ne zna da ključ prijema Hrvatske u Evropsku zajednicu ipak drže Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija i Španjolska.
GREŠKA TUĐMANA - NERAZUMIJEVANJE BOSNE, SADA NERAZUMIJEVANJE GESTE JOSIPOVIĆA
Naglasiti treba da je dr. Josipović govorio o greški u politici dr. Tuđmana prema B i H u ratno vrijeme da je «žao mi je» gest isprike, ali i dobre volje da se l5 godina nakon završetka rata smire duhovi i da se dvije susjedne države okrenu budućnosti, putovima mira i suradnje, koji vode u zajednicu evropskih naroda Zar ćemo biti kratkovidni i ne shvatiti da i USA, Rusija, Evropska zajednica... ali i međunarodna zajednica, žele stabilnost na jugoistoku Evrope, toj neuralgičnoj točki svjetske politike?
Zanimljivo, Andriju Hebranga nije zabrinulo što je hrvatska vojska ušla na teritorij druge, suverene i međunarodno priznate države, bez vojnih obilježja, pod još nejasnim okolnostima vezano za BiH suglasnost za taj vojni čin. Ne brine ga da se ušlo bukvalno u rat između Hrvata i Bošnjaka u Hercegovini i još nekim dijelovima BiH, ali ga brinu osumnjičeni u Haagu, pa, sve do zamislite apsurda, pisanje povijesti. Zanima ga sve osim ISTINE i stradanja Bošnjaka od hrvatske ruke odnosno on o svemu, samo ne o pijetetu prema svim žrtvama.
- Srećom, posjet Sarajevu i govor u parlamentu tumači se i drugačije - čak je i Tihomir Blaškić osuđen u Haagu, izjavio da je jedini način iskazivanja pijeteta prema bošnjačkim žrtvama odlazak u Ahmiće, mjesto gdje je usmrćeno čak l08 osoba Muslimana, samo zato što su bili drugačiji. Ovaj zločin mrlja je na hrvatskoj naciji u BiH i mada je odgovornost pojedinačna vrijeme je da se sagledaju povijesne istine, a u nju spada i brutalno ubijanje Hrvata u mjestu Križančevo selo od strane Bošnjaka, Srebrenica najsramotnije što se u Evropi moglo dogoditi nakon Drugog svjetskog. Dva mjesta, dva bivša stratišta obišao je predsjednik Josipović pokazujući da ne postoje naša i njihova stratišta, već samo stratišta nevinih ljudi, civila, onih koji su bili drugačiji i samo zbog toga žrtve mržnje.Bojkot dijela BiH parlamentaraca Srba govora dr.Josipovića nerazumljiv je, jer iako postoje i stratišta srpskih civila u BiH temeljna je želja predsjednika da se na simboličkoj ravni, ali i u životu, normaliziraju odnosi između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a drugo iskazivanje dobre volje bit će u planiranom susretu s predsjednikom Tadićem, vjerojatno u Vukovaru.
Stoga valja nam podržati dr. Josipovića u misiji mira, ma koliko se nekima ona činila kontroverzna - u želji da se ratna prošlost i njeni tragovi sve do današnjih dana, neutraliziraju pragmatičnim potezima suradnje naroda (i ekonomija) upućenih jedne na drugu. Primjerice, da su na Jadranu dobro došli svi turisti pa i bosanskohercegovački, da Hrvatska najviše izvozi u BiH itd. Naravno, ne treba smetnuti s uma svu složenost ovih odnosa, ali kad-tad suočili bi se s pitanjem kako je dr. Tuđman zamišljao rješenje bosanskog čvora odnosno podjelu države čija etnička karta je l99l. izgledala kao leopardova koža, a on jer tu kožu besramno sveo na papirnatu salvetu dijeleći susjednu, suverenu zemlju kao da dijeli svoj zagorski grunt.On je ipak, sa svojim suradnicima, stavio na stol u Karađorđevu zemljopisnu kartu BiH, i započeo igru s Miloševićem: tebi, meni, vama, nama... Zanimljivo je da se sada piše o tome kako je dr. Vesna Pusić bila u pravu, kao da je ona jedina bila ta koja je osuđivala politiku Zagreba prema Sarajevu, politiku koja se temeljila na Tuđmanovu nerazumijevanju bosanskog pitanja, a na to nerazumijevanje upozoravao ga je i um kao što je Miroslav Krleža, činio je to i Stipe Mesić da ne spominjemo brojne i relevantne čimbenike međunarodne zajednice. U tom okviru valja sagledavati i tzv. humana preseljenja naroda koja u biti, nisu bili ništa drugo do legalizacija etničkih čišćenja, ceh koji su platili itekako Hrvati Srednje Bosne- Bosne srebrene i Hrvati Bosanske Posavine. Sva ova pitanja uokviruje i ekonomska stagnacija BiH gdje se svjetska kriza reflektira u kolapsu ekonomije, velikoj nezaposlenosti i drugim dramatičnim problemima koji izmiču medijskoj pažnji u nas. Hrvatskoj sigurno nije u interesu da ima siromašnog odnosno susjeda na koljenima. Stoga i ne treba govoriti i pisati o povijesnom posjetu dr. Josipovića Bosni i Hercegovini, već o simboličnoj, ali nužnoj isprici te traženju putova mira i suradnje bez kojih nema stabilnosti jugoistočne regije u Evropi.
IVO ANDRIĆ I BOSNA
Ivo Andrić, naš jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost napisao je novelu Pismo iz l920. aktualno l920., l990., l995., ali i danas. Riječ je o pismu koje piše jedan Židov iz Pariza prijatelju u Bosnu i objašnjava zašto je napustio Bosnu, zapravo je riječ o uvijek aktualnoj, prvorazrednoj Andrićevoj pripovijetki...Pisana je vanvremenski, dijelila se u ratno vrijeme fotokopirana među izbjeglicama u Beču, mislili smo da je napisana mjesec-dva prije rata u BiH. Bosna je tu označena kao zemlja ljubavi i mržnje, zemlja straha, zemlja u kojoj se ta razdoblja kroz stoljeća izmjenjuju.... Nažalost, ima podosta onih koji za to Pismo nisu ni čuli, a kamoli ga pročitali. Evo, samo dijelova Pisma, a preporučujem ga onima koji ga nisu čitali, pročitati ga u cjelini (gotovo sam siguran da Josipović jest):
« Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost koja je kod njegovih sunarodnjaka u drugim jugoslavenskim zemljama rjeđe nalazi. Ali vidiš, ima nešto, što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani taj strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instiktivno trzaš i buniš kad čuješ tu riječ..., kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš i u tome što bi to trbalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne umije da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i - mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju i budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slavenskim i neslavenskim zemljama.
I još jedan dio:
..Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista rijeka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje su tu pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane avlijskog zida... I svoju rođenu zemlju volite, žarko volite, ali na tri-četriri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.
... U toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. Au Bosni je, naprotiv, nerazumijevanje koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opća karakteristika stanovnika. Između raznih vjera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspijeva ponekad da ih prijeđe ...
Stoga treba podsjećati da je ovo geopolitički prostor trusan, da je sarajevski atentat na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanada
bio povod prvom svjetskom ratu, da se rat na prostoru ex-Jugoslavije mogao i proširiti, jer je involvirao mnoge zemlje, sve do tada najmoćnijih USA i Rusije. Neminovno je i sada reći da islamizacija BiH nije sretan put, da je to slijepa ulica i da duhu vehabija i islamskog fundamentalizma u Bosni i Hercegovini nema mjesta - i za vjerovati je da to BiH vodstvo zna i u skladu s tim vodi sadašnju politiku.
Sjećam se jako dobro kako su mi u knjižari pojedini politikanti premještali Andrićeva djela iz regala na kojem je pisalo BOSNIENSIA u regal CROATICA ili SERBICA. Ako bi se koja knjiga Andrića našla u tim regalima, već bi se našli oni koji bi me upozoravali da joj tu nije mjesto. Malo je trebalo da za Andrića postavim poseban regal s njegovim djelima. Ma koliko bio kritičan prema Bosni, ma što o Andriću mislili i kako ga ocjenjivali, on je Bosnu poznavao u dušu, znao je njene vrline, njena slaba mjesta, njenu zapaljivost i ranjivost. Bosna i Hercegovina je danas izrazito nerazvijena i siromašna, možda zemlja koja se najsporije oporavlja od rata ali i zemlja gdje je rat ostavio najdublje, tragične posljedice, zemlja u kojoj tranzicija ide kroz Scile i Haridbe mogućnosti, želja, snova, ali i suočena s ograničenim resursima. I zato: - budimo oprezni s Bosnom,(i Hercegovinom). U njoj se ašikuje kada proljeće obehara, ali u njoj s bestidno kolje i siluje kada padne mrak na oči bosanskom čovjeku.
Nije lako ići putovima mira, nekad su oni daleko trnovitiji nego putovi rata i mržnje. Ne može se zaboraviti da su odabir puta mira skupo, najskuplje platili i Anvar el Sadat i Icak Rabin, da je Winston Cherchill izgubio prve izbore u Velikoj Britaniji nakon IIWW, da putovi mira nisu posuti samo laticama ljiljana nego i rizicima. Dr. Ivo Josipović odabrao je put prevladavanja prošlosti, i na svim mirotvornim ljudima, ljudima dobre volje je podržati ga. U Ahmiće se nije do sada uputio nijedan visoki hrvatski dužnosnik, Ivo Josipović jest, poklonivši se žrtvama jednog suludog rata, rata za koji ćemo pomišljati, kako vrijeme odmiče, da nam svima nije trebao. Kao prvi svjetski, drugi svjetski gledano iz današnje perspektive, velike klaonice naroda nikom potrebne, klaonice u kojima se besramno pokušalo zaklati - HOMO SAPIENSA....
- Naravno, nećemo bespogovorno pljeskati Josipoviću, ali budimo uvjereni da je lakše osiromašene ljude, nezaposlene, ojađene s obje strane granice, usmjeriti prema rovovima, a mnoge teže na putove rada, suradnje i mira. « Žao mi je, ne smije se ponoviti, kritiziraju me, ne brine me, ovo nisu mjesta za vođenje politike...» su njegove riječi i pitam i sebe i vas, što ima loše u njima?
ZAKLJUČAK:
Bosni i Hercegovini Hrvatska je na neki način okrenula leđa, a to su dvije komplementarne države ne samo što je hrvatski perec dopunjen, nego gdje postoji vjekovna upućenost naroda jednih na druge. A oni koji bi taj «perec» dopunili silom trebaju znati da već samom objavom te ideje idu opasnim putem VELIKE HRVATSKE.
NE, ni VELIKA SRBIJA, ali NE ni VELIKA Hrvatska. Pijetet prema žrtvama upozorenje je svima da nam te ideje nisu od koristi, dapače, vode nas u nove sunovrate.
Moj bi otac, da je živ, uočio sličnosti između Willyja Brandta i dr. Ive Josipovića, uvjeren da je MIR uvjet bez kojeg se ne može, uvjeren da je lakše rušiti nego graditi, uvjeren da se većina materijalnog troši i potroši a gestovi poklonjenja sjenama žrtava, kajanja, praštanja, razumijevanja, u krajnjem ljubavi, ostaju nezaobilazni «znakovi pored puta.»
Aferim, Josipoviću...
