Početak svake nove godine obilježen je sastavljanjem lista što nismo učinili i obećanja samima sebi što ćemo učiniti. Taj čaroban trenutak kada se događa smjena stare u novu, simbolika je čovjekovog rasta. Čovjek se rađa svjež i nov, raste i stari. Svoju „novu“ godinu sljeduje u novom naraštaju koji je stvorio kao roditelj. Jer znamo da čovjekov kraj nije ponovljeno brojanje mjeseci, već nestanak sa fizičke scene.
Našu „novu godinu“ možda dobijemo kroz reinkarnacije. Naravno, onima koji vjeruju u njih. Za one druge, naš fizički kraj je kraj. Zbog lakšeg funkcioniranja u ovom našem materijalnom svijetu, čovjek je iskustvom stvorio vremenski okvir zvan godina, koji se ponavlja. Iz godine u godinu postajemo sve stariji. Gomilamo naša životna iskustva, neki postaju mudriji, neki tolerantniji, neki ravnodušniji.
No, činjenica jest da nas to neprestano izmjenjivanje stare i nove podsjeća na promjenu. Promjenu koja je bit života. Sve je podložno promjeni. Oni koji misle da mogu ostati nepromjenjivi samo nisu svjesni svojih promjena. Negdje u svojim mislima zaključaju uvjerenje koji im govori kako je oko njih sve drugačije, no oni su isti. Zabluda koju njeguju ustrajno, uništava im život, no to ostaje nevidljivo njihovom svjesnom umu.
Na onom nesvjesnom nivou, događaju se promjene koje vode njihov život dok oni omamljeni misle da nikuda ne putuju. I da je „mjesto“ na kojem se nalaze sigurno utočište. Danas sam vidjela jednu šaljivu objavu. Hodaju pod ruku se vodeći slijepi otac sa štapom i sin koji cijelo vrijeme gleda u mobitel. Istražujući prostor ispred sebe, otac upozorava sina: pripazi, naprijed je rupa.
Tako nekako izgleda i „hodanje“ našom životnom cestom kada njome kročimo nesvjesni sebe. Ako išta postoji čega se ljudi najviše plaše i čemu najviše streme su promjene. Zbog njih se pišu te liste, daju se obećanja / pa se krše, zbog toga se ljudi zavjetuju svecima. No, dok god se ne uhvatimo u koštac sa svojim strahom od nepoznatoga, sve što poduzmemo neće uroditi plodom. Često nam nije ugodno tu gdje se nalazimo, no nakon mladenačkog zanosa, kako postajemo stariji, lakše ostajemo i u lošemu nego da poduzimamo rizik novoga. To je sasvim razumljivo ako se u obzir uzme činjenica da sa godinama kopni i naša fizička snaga, te iz te pozicije ljudi brane ono što imaju. Svako činjenje u sebi sadrži i rizik da stvari neće izaći kako smo ih zamislili.
No, tko se prema svemu odnosi fleksibilno i otvoren je mnogim mogućnostima, neće tragično doživljavati bilo koji rezultat. Da bi olakšali sebi, ljudi stvaraju u svome umu lažne slike sebe i svoga života i tako pomalo umiruju savjest koja im šapće da nisu poduzeli sve što su mogli. No, lažnom slikom sebe ne možete postići istinsku vrijednost. Niti sebe, niti odnosa s drugim ljudima niti smisla vašeg života.
Ljudi većinu svoga života pristaju biti očajnici vjerujući kako ne mogu utjecati na svijet oko sebe. Iz jednostavnog razloga što žele imati pod nadzorom ono što ne mogu imati. A ono na što mogu ne čine. Postaju grubi i nefleksibilni da budu primljivi za svaku promjenjivost u svom životu. Čak počesto niti ne znaju koji su to faktori koje bi trebali imati pod kontrolom da bi imali sretniji i ispunjeniji život. No tražeći izvan sebe i ne nalazeći ono što trebaju rijetko se sjete zaviriti u sebe. Ono na što oni mogu utjecati nisu događaji izvan njih, već smisao koji će oni pridati tim događajima.
To je ta moć i kontrola koju mogu svi imati. To je potpuno pod vašim nadzorom. Vaša reakcija na sve ono što vam se događa. Vi ste ti koji imate izbor odrediti kvalitetu značenja nekog događaja za vas. Vi možete imati pod kontrolom davati značenje ili vrijednost informacijama koje prihvaćate kao meritorne za vaš život. Ono na što Vi možete utjecati jest izgradnja vašeg svjetonazora koji će onda igrati ulogu sita kroz koje prosijavate važnost „suđenih“ događaja koji se kreiraju u vašem životu. Možete izgrađivati svoj karakter, jer kažu da je karakter naša sudbina. Samo iskrenim odnosom prema sebi i drugima možemo izgrađivati stabilan i čvrst put kojim ćemo smjelo kročiti put novih iskustava. Čak i po cijenu da vas katkada proglase luckastima, „na svoju ruku“ i slično vrijedi se opirati onima koji to nisu pa samo žele omesti i vas, jer se ne usude uzeti stvari u svoje ruke, ne usude se biti krojači vlastitih karata. Biti otvoren svijetu i životu najteži je zadatak koji se prostire ispred nas. Naučiti kako se nositi s tom otvorenošću prihvaćanja svega što nam dolazi u život i pridavanja važnosti vlastitim odabirom čini od nas svjesne i aktivne sudionike a ne žrtve.
Ali, sjetite se svakog cvijeta pokraj kojega danas i svaki dan prođete. Nijedan ne ostaje zauvijek pupoljak samo zato što je mlad i lijep. Svaki od njih „zna“ da će otvorivši se, postati prelijep cvijet, ali isto tako ocvasti i opasti. No, ljepota koju je pružio svojim cvjetanjem ono je bogatstvo i doprinos životu koje i svaki čovjek može pružiti ovome svijetu. Kao inspiracija drugima i kao svjedočenje da je moguće biti otvoren i ranjiv. Da je ranjivost bolna. I cvijet se otvara ne razmišljajući o nečijoj ruci koja će ga otrgnuti ili noga zgaziti. On cvjeta, miriše, dijeli svoj miris razmetljivo i svima. Ostavlja mirisni trag na ruci koja ga otkida kao podsjetnik da je postojao i da će možda drugi puta čovjek samo zastati, pomirisati i ostati dio ljepote koja ga okružuje ili će izabrati skratiti mu život, kao što ga skraćuje sebi kada ostaje zatvoren, bojažljiv i nepoduzetan.
