Susret mediteranske i planinske klime, raznovrsni krajolici i ljupkost gradskih vizura čine Istru pravim nadahnućem za umjetničke duše pa ne iznenađuje brojnost ateljea i likovnih priredbi koje ovdje nalazimo (iako nešto manje nego nekada). Nekada je u starom gradu Labinu bujao likovni život (nerijetko se govorilo o gradu-ateljeu) ali pohodom neumoljivog kosca smanjio se broj aktivnih ateljea iako je izložbena djelatnost i dalje vrlo aktivna.
Po izboru Turističke zajednice grada Labina, Zbor turističkih novinara navratio je prvo u dućan obiteljske manufakture keramičkih predmeta „Merania“ (od 1993.) čiji dizajn asocira na istarski ambijent – tradicionalne bukalete, posude i lampe izgledom slične plodu masline, rasvjetna tijela na „sliku i priliku“ ferala, te rudarski suveniri…
Predmeti se izrađuju ručno uz korištenje lončarskog kola, a uz profesionalnu proizvodnju organiziraju se i tečajevi. Naziv Merania odveo nas je u Narodni muzej Labin u čijem se prizemlju nalazi lapidarij s brojnim reljefima među kojima se nalazi i božica proljeća Merania: gornji dio prikazan je kao okrunjena žena golih grudiju, a od pojasa je resi rascijepljeni riblji rep. Iako je spomenuta figura vrlo dekorativna, najzna-čajniji spomenik ove zbirke je kamen s natpisom Res publica Albonessium iz 245. godine jer ukazuje na drevnost Labina. Muzej se nalazi u impozantnoj baroknoj palači plemenitaške obitelji Battiala- Lazzarini (zdanje je izgrađeno 1630., a izgled fasade je iz 1727.) a najzanimljiviji dio muzejskog postava je model rudnika u podrumskom dijelu zgrade.
Božica proljeća Merania
Rudarstvo u Labinu seže iz doba mletačke vladavine (17.stoljeće) što znači da se ugljen neprestano kopa 400 godina (zbog čega su se izgradila planska rudarska naselja Raša i Podlabin). Tržišne i ine okolnosti dovode 1970. do prvih zatvaranja (zadnja jama je zatvorena 1999.) i danas se tretira kao industrijska baština. Muzejski prikaz rudnika je doista upečatljiv ne samo zbog faktografije (vagoneti, tračnice, skučeni prostor) već i zbog dojma o teškim uvjetima rada (uski prolazi i nisko postavljene grede zbog kojih su posjetiteljima nužne kacige) pa izlazak iz „rudnika“ donosi istinsko olakšanje.
Preko puta Muzeja se nalazi Gradska galerija Labin (čiji je izložbeni prostor i crkvica svetog Stjepana) a nedaleko je i galerija Alvona (crkva Gospe Karmelske) koju vodi slikar Vinko Šaina (1953.) čiji je atelje nasuprot galerije bio zadnje mjesto ovog obilaska. Šaina u svojim krajolicima isprepliće plavetnilo mora i neba (novost je posljednji ciklus „Kora zemlje“ u kojem je posegnuo za smeđom paletom) a pogled s njegove terase nedvojbeno tumači odakle mu naziv „slikar svjetla“.
