U ovim vremenima kada koronavirus i dalje hara, život uglavnom piše drame, no dogodi se tu i tamo neka lijepa priča. Gospođa iz okolice Virovitice koja je u bolnicu primljena s teškim simptomima Covid-19 bolesti obratila nam se jer je željela javno zahvaliti svom zdravstvenom osoblju bolnice u tom gradu jer, kako kaže, bili su joj kao mala obitelj tijekom njene bolesti. Pedest petogodišnja Marija Košutić koja živi u malenom selu Kapela Dvor u Virovitičko-podravskoj županiji preboljela je koronavirus, a zarazila se od svog oca za kojeg, kaže, nije ni u jednom trenu posumnjala da je zaražen. Otac joj je živio sam i naglo mu se zdravstveno stanje pogoršalo te je morao u bolnicu. Marija ga je okupala, spremila za bolnicu i odvezla. Međutim, otac joj je ubrzo nakon toga preminuo - piše RTL.
Kaže kako je tada pretpostavila da ima koronavirus. Čim je saznala da joj je otac pozitivan nazvala je kući i odmah otišla u samoizolaciju: "Ja sam u utorak, 15. prosinca, odmah dobila simptome. U biti nisam ni znala da je to korona, nego sam ja njega ostavila u ponedjeljak navečer u bolnici i rekli su mi da mi je tata pozitivan na koronu. Odmah sam zvala doma i išla u izolaciju. Drugi dan sam dobila temperaturu, ali kako sam zvala u bolnicu i rekli su mi da je tata umro, ja sam to sve pripisivala tom stresu i da je to od tog.“
Ali, kako i sama kaže, ipak je sumnjala. Otišla je na testiranje i bila je pozitivna, a iz dana u dan joj se stanje pogoršavalo. Temperaturu je imala stalno i tek bi joj se povremeno snizila, a onda su je članovi obitelji odvezli u bolnicu jer su vidjeli da nije dobro: "23.12. sam završila u bolnici preko hitnog bolničkog prijema i eto deset dana sam bila tamo, sedam dana sam primala kisik, a dva dana sam još ostala na promatranju."
"Nisam znala gdje sam"
Od simptoma, gospođa Marija je imala teške poteškoće s disanjem, temperaturu te je povremeno gubila svijest: "Nisam znala gdje sam, zacrnilo mi se i ja sam sjela i otvorim oči i shvatim gdje sam. Bilo je malo problema sa stolicom, u biti tipično sve za koronu, ali nisam bila baš svjesna u glavi, na momente spavaš i ne spavaš."
Gospođa Marija je imala i početak upale pluća i koliko joj je zdravstveno stanje bilo ozbiljno zbog korone toliko ju je psihički sve to potreslo jer joj je u posljednje vrijeme puno dragih ljudi umrlo. Ne može to, govori, opisati nikako osim kao strašno iskustvo: "Ja na momente nisam bila prisebna što zbog temperature što zbog psihičkog stanja, ja to ne mogu nikome objasniti što se sa mnom dešavalo." Naglašava koliko joj je bila važna podrška obitelji u tim strašnim trenucima.
Primljena je na očni odjel u Općoj bolnici Virovitica koji je sada u funkciji Covid odjela, a za osoblje ima samo riječi hvale.
Napravili su joj sve pretrage, a Marija naglašava kako su svi bili jako ljubazni i kako bi svima njima htjela zahvaliti. I na hitnom prijemu i na Covid odjelu: "Stvarno svi, od spremačica, do medicinskih sestara i tehničara pa do doktora. Ja ni ne znam kako se svi ti ljudi zovu."
Gospođa Marija je imala samo riječi hvale
Liječnici su ih obilazili dva puta na dan i sve im objašnjavali: "Meni su nakon sedmog dana rekli: 'Gospođo probajte sami bez kisika.' Ja sam rekla da se jako bojim jer sam noći i noći presjedila. Bojala sam se ako zaspim, ako mi slučajno izađe taj kisik da ću se ugušiti jer to je bila jaka bol u prsima, kad si trebao udahnuti zrak bez kisika."
Na vratima od WC-a stajao je broj koji si mogao na mobitel nazvati ako slučajno sestra nije bila tamo.
Gospođa Marija ističe da su joj u tih deset dana bili kao mala obitelj.
Jedan medicinski tehničar, priča gospođa Marija, za Badnjak im je priredio iznenađenje: "Na Badnjak navečer jedan je medicinski tehničar imao božićnu kapicu. Jako su se trudili."
Rekao im je u šali da moraju biti mirni i neka noćas budu dobri.
Za Novu godinu im je priredio mali koncert: "On je pjevao po hodniku, dok nas je vozio na pretrage, plesao je. Jedna od sestara mu je rekla: 'Jel to Labuđe jezero plešeš?', a on joj je odgovorio: 'Malo da im uveselim dan kad već nisu mogli biti na novogodišnjem koncertu, barem da vide Labuđe jezero."
Ispričala je gospođa Marija kako su se s njima šalili, a ako bi im bilo teško, da su sjeli i porazgovarali: "Ja tak šta nisam doživjela. Svaka čast.“
