Ovotjednoj priči namijenio sam glavnu junakinju u vidu moje bake. Ta je stara gospođa imala dobre živce da nas četvero klipana „bejbisita" po cijele dane, dok je jedinu unuku dizala u nebesa tepajući joj: „Mala bakina princeza". No nismo joj mi znatno olakšavali posao, no kako netko drugi nam kroji sudbinu i igra se nama kao sa lutkama na vrelini podneva glavnog trga nekog dalmatinskoga grada, tako i ovotjedni osvrt nema protagonista u vidu ocvale starice već drugi gospodin zauzeo je njezino mjesto.
Bilo je to sredinom srpnja, koristio sam drugi tjedan trodnevnog godišnjeg odmora, kako u kasici prasici je bilo svega, a ponajmanje tih dragih krznatih prijatelja, odlučio sam ove godine moru reći jedno veliko ne, a i automobil je trebalo popraviti tako da mi je kao jedina moguća opcija ostala vrelina asfalta. Kako je i Sulejman u nas Hrvata sve više in, odlučio sam sa frendovima potegnuti do Sigeta, da vidimo zidine staroga grada, gdje je jurišao naš dobro znani junak Nikola Zrinski i gdje je bradu izgubio Veličanstveni. No kako je nekih šezdesetak kilometara dug put, tako smo se zagubili negdje u planiranju veličanstvenoga izleta.
Taj dan sam se izležavao na krevetu, razbijajući glavu sa globalno-političkim odnosima kao i velikim problemima malog naroda, kada me zvonjava mobitela vrati natrag u zbilju. Bijaše to smiren, blagi glas poznanika koji me obavještava da taj dan ima u planu posjetiti galeriju naivnih umjetnika u Hlebinama. Uskoro smo se našli na kavi na lokalnoj špici, u društvu sam jedino ja dimio, spajajući dva poroka u jedan veliki gušt, dok su se na okolnim stolovima otvarale prve boce piva. Nakon kratke okrjepe dinamični trojac uputio se u prijestolnicu podravske naivne umjetnosti. Dok je prijatelj bio zaokupljen sa katalozima i prospektima pojedinih majstora podravskih motiva i za stotinjak kuna obogatio kasu same galerije, stariji gospodin očinskoga lika polako mi je objašnjavao kolorit, kompoziciju i motive slika doajena Mije Kovačića, a velike staklene površine bradatih seljaka, dugih kosa urezale su mi se u pamćenje. Nije da baš volim naivnu umjetnost, no u toj prostoriji, nakupilo se dosta radova vrijednih pamćenja, od Eiffelovog tornja sa kravama i kokošama Ivana Geeralića, prvih crteža na onom starom, smeđem papiru u koji su se nekada omatale stvari kupljene u lokalnom dućanu, crni tuš otkrivao je da iste datiraju iz četrdesetih godina prošloga stoljeća. A u dvorištu galerije, isti ti likovi samo u trodimenzionalnoj verziji, isklesani u stoljetnom hrastu. Bilo je tu ribića, orača, vrijednih težaka. Razgovor nas je doveo i do prvih kompjutora, kao i stripova. Priča kako je dosta toga prodao, a uvezao samo one koje smatra da bi zanimale unuke. Priča mi kako je jedan klinac davno pravio igre za commodore, kako je dobivao najviše pošte u mjestu.
Govori mi o svojim planovima, kako bi trebao izdvojiti oko tri tisuće eura za opremanje svojih djela i napraviti jednu svoju veliku izložbu, kako treba još puno slikati tako da nešto slika ostavi i djeci u nasljeđe, puno planova, a vremena malo.
Kada smo već bili tu uputili smo se i u Gornju Šumu, kod staroga Mije na čašicu razgovora. Gledajući malo njega, malo Miju primijetih na njegovom licu tu dječačku zaigranost dok govore o kistovima, staklu i nekim drugim vremenima. Osmjeh na njegovom licu odavao je da si je konačno ispunio želju za upoznavanjem staroga barda hrvatskog naivnog slikarstva. Sjedajući u auto još je dobacio; : Dečki, pemo v devetom mesecu još do njega. Bum mu donesel jednu svoju sliku, nek vidi kaj ja crtam. Baš me zanima kaj bu rekel."
U povratku smo stali u selo Sv. Ana, bogami bližilo se i Anovo. Pogledavali smo staru vodenicu koja tko bi rekao još radi. Priča kako je tamo dao samljeti staro zrno „osmoredca". Popio sam vodu sa izvora, ohladio si taj ljetni dan, pogledavao sam u brdo sa križnim postajama, promatrao igru žaba kraj vodenice. U povratku je kupio lokalnu šljivovicu i komovicu za svoje.
Bio je to jedan usporen ljetni dan, bez pritisaka i žurbe. Čuo sam odjek misli jednoga čovjeka, njegova nadanja, želje i strepnje. Dragi gospodine želim van puno mira i nadahnuća u slikanju zelenih lica u poderanim kaputima na nebeskoj livadi. Bilo mi je zadovoljstvo poznavati Vas ovih zadnjih godina.
Posvećeno: M.V.
