Banner
HAK: Kolnici mokri
DHMZ: Oblačno, povremeno s kišom
Za dva vanjska člana Vijeća za provedbu Kodeksa ponašanja 24 prijave
U Hrvatsku stiglo novo cjepivo protiv dominantnog omikrona
Na Zeljarijadi u Vidovcu predstavljena rekordna mega sarma dugačka 1.501 metar
DHMZ: Narančasto upozorenje na količinu kiše te jake udare vjetra
Nekoliko stotina mladih liječnika zatražilo hitnu reformu zdravstva

  Doba propasti

Licemjerni spas

  Tibor Žukina           05.12.2012.         1907 pogleda
Licemjerni spas

Doba propasti,  roman u nastavcima
II.poglavlje: Licemjerni spas
(23.12.2032.)

Iskvareno i nevaljalo carstvo čovječanstva, koje se zarazilo vlastitom neumjerenošću i pohlepom, propalo je polako i mučno poput bolesnoga starca, a visoko iznad nečujnoga beskraja, nebom je kružila tek jedna letjelica, postajući sve teže primjetna i sve manje stvarna. Dok su se njena živa plavičasta svjetla polako gasila, udaljavajući se hitro spiralno putanjom, gasila se i nada ljudi koji su sada bili bespovratno izbrisani i za njih u ovim bezizlaznim vremenima više nije bilo spasa. No, u dalekoj Zemljinoj orbiti plamtila je još jedna ljudska svijest, zarobljena u hladnoj i skučenoj sobi okruženoj strogim i nepopustljivim čuvarima.

-Uvijek sam mislio da je smrt kraj! Mislim da sam se grdno prevario!- istovremeno očajan i zapanjen, stenjao je Čovjek ležeći na tvrdom srebrnom ležaju, zaboravivši na sramotni neuspjeh svog odlučnog nauma da napusti zemaljski svijet prije nego ga sustigne bolna i polagana smrt. Još se jasno sjećao prijeteće cijevi starog revolvera okrenute prema njegovu čelu, koja se spremala ispaliti u njega smrtonosno zrno i lišiti ga sviju muka što ih je sve teže uspijevao podnijeti.

-Gdje sam sada? Kakav je ovo mračni svijet!? Nadam se da nisam kažnjen zbog svoje odlučnosti!? Da barem mogu naglo nestati i jednom zauvijek prestati postojati! Ova stvarnost me guši i ne pušta me da odem!- u njegovoj mutnoj i nejasnoj svijesti vrtjele su se misli najvećeg očajnika, a u dubini utrebe usadila se jetka tjeskoba, nelagodna i snažna poput mučnine. Odišući savršenom čistoćom i pretjeranim redom, sivi i bezlični prostor odmah je odao da su ga stvorila stroga i hladna bića koja čine narod bez trunke osjećaje i obzira, nepokolebljiv i nepogrešiv poput robota. Sjajna i glatka žućkasta stakla doimaše se tankima poput lista, a ipak su iza njih tutnjile nezamislive eksplozije sićušnih meteorita koji su se nepojmljivim brzinama obrušavali na jureći svemirski brod. Iza njih je stajala zaslijepljujuća bijela svjetlost sačinjena od treptaja bezbroja zvijezda pa se činilo da pustoš univerzuma nestaje iza njih brže i od same svjetlosti. Teški i tromi Čovjekovi zglobovi dugo mu nisu dopuštali da se pomakne, tijelo mu obuzme strašna malaksalost i ponese ga snažna vrtoglavica prožeta nejasnim žućkastim krijesovima pa mu se činilo da će konačno  izgubiti svijest i probuditi se probuditi iz beskrajne noćne more. Oko njegove prozračne i ugodno mlake sobe opet će niknuti bujno zelenilo, a dragi ljudi što ih je prije mnogo godina bio prisiljen napustiti u potrazi za vodom, ljubazno će ga dočekati u prostranoj  sobi i iznova ga ponuditi bogatom gozbom kakvu već mjesecima  nije imao priliku doživjeti . Ubrzo shvati da se po njegovoj psihotičnoj svijesti vrzmaju nelogični snovi o propaloj utopiji zemaljskih blagodati te se odlučno osovi na čvrste i stabilne noge,  odlučivši se boriti dok mu i posljednji djelić slobodne volje ne bude okrutno oduzet.Kad je načinio prvih nekoliko koraka, tapkajući  teškim  cipelama po netaknutom kromiranom podu, iznenada osjeti da mu je izmoždeno tijelo ispunjeno novom energijom, a napasna glad na koju se počeo privikavati bijaše zamijenjena plemenitim osjećajem sitosti što ga je već gotovo zaboravio.

Slaba i nezaštićena koža, nekoć puna jarkih opeklina i teških ožiljaka, opet je postala čista i bijela, a umjesto tankih bijelih krpa koje su dugo bile smatrane jedinom odjećom, prsa su mu bila pokrivena čvrstom i otpornom crnom tkaninom satkanom od neuništivim vlakana  stvorenih naprednom izvanzemljskom tehnologijom. Sva ta nepogrešiva monotonija koja ga je spasila od bijede, zračila je istom aurom  kao i samo ljudsko carstvo u svojim najboljim danima, ali se Čovjek uz takvu tehnologiju prvi puta osjećao zaštićeno, ne strahujući da će resursi koji ju napajaju uskoro biti iscrpljeni i ne pribojavajući se da će bijeda kad-tad proizaći iz naizgled lagodnog života. Ipak, njegov je ponos bio povrijeđen i još nije mogao oprostiti tim bezobzirnim bićima što su dopustili da se broj preživjelih svede na jednog prije nego su se udostojili pokrenuti svoju neophodnu intervenciju.

-Dosta je bilo maštanja o onome čega više nema! Moram učiniti još samo jedno. Osvetiti zanemareni ljudski rod!- povik koji poleti iz dubine Čovjekova ždrijela bio je razgovjetan, glasan i odlučan, a njegovo suho ždrijelo bilo je prožeto neobjašnjivom i čudotvornom vlagom, spasivši ga od neizdržive žeđi. Na drugom kraju turobne i sive tamnice začuje se elegantni i glatki zvuk debelih metalnih vrata, a oštri tutanj koji je uslijedio zaprepasti prkosnog bjegunca, natjeravši ga da se naglo okrene i uputi pogled pun prijezira u mirne i staložene oči strogog robota.

-Naređujem ti da se vratiš na svoju prijašnju poziciju! Pristup toj prostoriji ti je zabranjen!- dosadnim i usporenim govorom, obrati se čovjekoliki stražar neposlušnom štićeniku te uperi prema njemu tajanstveno srebrno oružje slično najmoćnijim puškama nekadašnjih ljudskih vojski.

-Lako je sada izigravati vlast! Dok nam je trebala vaša pomoć, promatrali ste nas iz daljine, a sada od mene očekujete pokornost i zahvalnost!- oglušivši se o naredbu nadmoćnog neprijatelja, Čovjek zakorači prema neshvatljivom oružju, znajući da njegov život sada vrijedi manje od prilike za osvetom. Tihi prijeteći hitac otpusti snop vruće crvene svjetlosti u zrcalno sjajni i dobro osvijetljeni strop te svojom silinom čvrstu kromirani plohu spali poput trošnog drveta, ostavivši iza sebe široki crni krug izgledom sličan ugljenu. Umjesto da ustukne pred ubojitom silom, impulzivni mladić još odlučnije i naglije potrči prema moćnom svemirskom vojniku, toliko gnjevno kao da se bori protiv same sudbine koja ga je napustila. Hladni i bezobzirni robot koji mu je pokušao oduzeti slobodu bio je tek beznačajni pijun mnogo veće organizacije i njegova je zapovijed bila spriječiti čovjekov bijeg pod svaku cijenu, a sada bi čak i pogibelj za njega bila bijeg od novoga svijeta gdje su ga viša bića prisilno dovela. Premda vojnik ni pod koju cijenu nije smio Čovjeka lišiti života, prkos koji nije postojao u njihovom carstvu i za kojeg inteligencija njihovog naroda nikada nije čula, pobudio je u njemu poriv da novi ubojiti hitac usmjeri ravno u krhko bjegunčevo tijelo. Zaprepašten nevjerojatnom razornošću zrake koja je pogodila strop, mladić razrogači oči i pokorno se sagne čim je zastrašujući srebrni šiljak bio uperen u njegovo lice pa ga zato nezaustavljiva crvena zraka mimoiđe, prošavši tik iznad njegove glave.

Dosad mu se bespovratno nestajanje iz bilo kojeg oblika stvarnosti činilo najboljim rješenjem, no čim je njegov život uistinu došao u pitanju, Čovjekova se svijest promijeni te on odluči pod svaku cijenu odgoditi svoju propast, barem dok pravda ne bude potpuna. Začuvši prodornu škripu i pucanje čvrstog metalnog oklopa koji se ubrzano talio pod vrućinom vlastita oružja, on se naglo uspravi i bez razmišljanja pojuri prema vratima, podignuvši pogled prema mjestu gdje je nekoć stajao njegov smrtni neprijatelj, no iznenadi se kada zapazi samo olupinu bez glave pored koje leži odbačena puška, još topla od nemilosrdne pošasti koja je maloprije izašla iz njezine cijevi te se odbila od nasuprotnog zida. Na kratkom ostatku rastopljenog vrata nije bilo niti jedne kapljice krvi, a glomazni robotski udovi nisu se trzali kao u umirućeg ljudskog borca koji trpi posljednju bol . Zato je u Čovjeku bila zauvijek ugašena sumnja o podrijetlu njegovog bezosjećajnog čuvara, a posljednja nada da i dalje postoje živi ljudi, makar zli i izopačeni, ponovno je bila zatrta bez milosti.

-Ipak  još nije vrijeme da umrem! Spriječili su me da si sam oduzmem život, sada me oni žele ubiti! Neću odustati dok god zadnji licemjer ne bude uništen.- svijest mu se ponovno razbistrila, a sjećanje na nedavni neuspjeh opet mu se vratilo. Njegov je dom bio izgubljen i nije se više imao gdje vratiti nakon bitke niti s kime proslaviti i najmanju pobjedu, ali sada nije razmišljao o dalekoj budućnosti niti dugoročno razmatrao svoju sudbinu. Jedini ga je cilj vodio iz sekunde u sekundu, a za njegovu je svijest postojao samo sadašnji trenutak, bez neslavne prošlosti i kratke budućnosti koja ga je čekala. Pazeći da ne zadobije nove opekline koje će ga onesposobiti u borbi, Čovjek pažljivo posegne za oružjem klonuloga robota i hrabro zakorači prema elegantnim vratima koja su se odmah sama otvorila i otkrila prizor dvojice identičnih pijuna izvanzemaljske vojske kako stoje ispod snažne plave žarulje i  glasno kore nezahvalnog izdajnika, podižući svoga nepredvidiva laserska oružja.

-Proglašen si izdajnikom naše vojske! Uljez mora biti uništen!-u njihovom prodornome glasu nije se osjetio niti tračak gnjeva, a povici im nisu odavali niti trunku želje za osvetom jer ta moćna nadcivilizacija bila je toliko napredna da su naučili suzbiti sve osjećaje i boriti se poput neživih strojeva. Pred naglim se bjeguncem stvorio prijeteći izazov kojeg možda neće uspjeti savladati, a nove su ga opasnosti natjerale da ponovno propita smislenost vlastitih odluka i shvati svoju silnu nemoć protiv superiorne vojske čiji, je neprijateljem suviše rano postao.

-Nisam se trebao suprotstaviti onima koji su me došli spasiti! Bojim se da neću moći izdržati posljedice.- misli pune bojazni, neizvjesnosti i nesigurnosti kolale su sviješću preneraženog Čovjeka, no riječi koje su isplivale na njegovu vanjštinu zvučale su sasvim drugačije.

-Vi ćete biti uništeni zbog svoje pogreške!-njegov je urlik odzavanjao čitavom letjelicom, a napeta je ruka hitro ispružila oružje postavivši prst na okidač koji će probuditi neopisivu  vrelinu, no kroz njegova ramena iznenada poteče snažna električna struja te on bespomoćno klone ne mogavši uhvatiti dah. Tanki zeleni prsti puni ružnih smeđih bradavica, čija odvratna vanjština ne bijaše slična niti jednom ljudskom biću,  Čovjeka s lakoćom uhvate za vrat, odvukavši ga na mistično tamno mjesto iza slijedećih kromiranih vrata, a čitava posada vanzemljskog broda, koja se sastojala od desetorice nadnaravnih boraca, okupila se oko svojeg grotesknog vođe kako bi pošteđenom zarobljeniku otkrili smislenu istinu zbog koje su ga lišili jedinog što je u vrijeme propasti još preostalo čovječanstvu- prava na slobodnu volju.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Doba propasti