Rajčicom po tintari
Da nije izborna godina nekoliko desetaka tisuća gladnih što su nakon tri sata
dočekali svoju porciju graha možda bi mu i povjerovalo. Ovako, zaradio je zvižduke
zbog kojih mnogi nisu ni čuli što je poručivao. I uzvike: «Fuj, fuj Polančec»,
«Prevarant», «Marš iz Maksimira»! Stari lisac Sanader opet se izvukao, podvio
rep, zbrisao tamo gdje se plješće i kukavički poslao bogca Polančeca da ustvrdi
kako onaj tko je na vlasti u Maksimiru ne može očekivati aplauz. Za tu izjavu
ne samo da je zaslužio zvižduk nego i rajčicu po uštogljenom sivom odijelu.
Da sam bio tamo, da sam kojim slučajem bez posla, da je jedan od onih 200 ratnih
profitera koje bi Mesić oporezovao pokrao moje poduzeće, Polančec bi dobio rajčicom
i prije nego što bilo što izusti. I to onim trulim ostacima što zagrebačka sirotinja
skuplja na Dolcu, sa asfalta nakon radnog vremena, kako bi malo ovlažili prekjučerašnji
kruh. I nadam se da zbog toga nikome ne bi palo na pamet da zatvara i udara
pendrekom jer je malo bunta i građanskog neposluha, u obrani svoga dostojanstva,
dozvoljeno. Pa i veće političke šarže širom svijeta su znale dobiti rajčicom
po tintari, to je sasvim legalni način na koji građani mogu izraziti svoje nezadovoljstvo.
Prezirem licemjere i prevrtljivce. Ne vjerujem onima na vlasti kada pričaju
o radničkim pravima, ne idem na proslave 1. svibnja koje organizira lokalna
vlast jer to čini neiskreno, zbog samoreklamerstva. Ovogodišnju proslavu Dana
rada u Virovitici, uz gradsko čelništvo upriličila je, kojeg li apsurda, Turistička
zajednica!? Nisu je čak ni nazvali proslava već – prvosbinjasko druženje, a
gradski čelnici, uz čestitku, pričali su o Bljesku, pohvalili se svojim uspjesima
i zahvaljivali na tome «premijeru Sanaderu, ministru Kirinu i saborskom zastupniku
Đakiću». Onima pak, koji su prethodnih godina održavali tradiciju prvomajskih
proslava, zabranili su okupljanje na središnjem trgu zbog nekih banalnih razloga.
I sve ne bi bilo tako tragično da to nisu učinili oni ljudi koji su do jučer,
sve one koji slave taj praznika, ismijavali i nazivali komunjarama. Pričao mi
je jedan sindikalni čelnik na koje je sve poteškoće nailazio u godinama kada
je vlast, čiji protagonisti i danas caruju, pokušavala omalovažiti sindikalni
pokret i radnički praznik – nije mogao iznajmiti čak ni vojnički kazan za kuhanje
graha.
Sv. Josip Radnik
Ove godine čak i HSP pokazuje socijalnu osjetljivost pa je na Praznik rada u Sisku organizirao ni manje ni više nego koncert Marka Perkovića Thompsona. Ne tako davno ti su se likovi okupljali 10. travnja, paradirali u crnim odijelima, pokazivali visinu kukuruza i u blažim varijantama svojih šovinističkih pjesama, psovali one koji su glasovali za «crvene». Transformirani pravaši sada pjevaju na 1. svibnja, ali taj praznik još ne zovu pravim imenom kako to radi cijeli svijet već blagdanom Sv. Josipa Radnika. Bit će da je to neko prijelazno razdoblje jer bi ljudima danas, ovako s neba pa u rebra, bilo smiješno da na nekoj pozornici zagrljeni iziđu Anto Đapić, Marko Perković i Vlado Jukić s crvenim karanfilima na reverima i riječima na usnama: «Dame i gospodo, drugarice i drugovi, Hrvatice i Hrvati sretan vam 1. m…, pardon, svibnja, Međunarodni praznik rada. Naša stranka oduvijek je podupirala radništvo i svijetlu borbu protiv…"
Glas Slavonije, Ni crno, ni bijelo, 3.svibnja 2007.
