Valjda odrastanje počinje onda kada shvatiš da ne možeš imati sve što želiš. Život te iskušava na razne načine, a oni najbolniji su i najdragocjeniji. Život te zaustavi ako si krenuo krivim putem. Oduzme ti snagu, razboli te, uspori i ne da ti ići. Uči te strpljenju i čekanju vlaka koji vozi u tvom pravcu.
Ponekad propustimo vlakove. Ali, to samo znači da naša karta ne vrijedi za njegovo putovanje. Katkada nam pokaže kako je lijepo imati nešto, ljubiti nekog, biti ljubljen ili kreativan. I baš kad se ulovimo za to nešto, on kaže: stop! Još ne kreći, čekaj da se ispune uvjeti. Ponekad ti se čini da nikada nećeš steći uvjete, jer vrijeme neupitno curi, teče, skraćuje se nestaje. A ti sve sporijih zamašnjaka da ga stigneš.
Ako imaš dovoljno sreće spoznaš da je možda nečija sreća tvoja neispunjena želja. Kako god bilo, ako imaš dovoljno hrabrosti da shvatiš kako na život treba gledati iz više kutova i kad te zanosno zabije kao košarkašku loptu, uzdigneš svoju svijest i pogledaš odozgo. Vidiš da ti je sačuvao glavu da ne ostaneš bez nje. Kada bismo imali toliko iskrenosti da priznamo kako je nekome spašen život time što ga mi nećemo voljeti na način na koji volimo. Posesivno, sebično i narcisoidno. I kako bi život bio lijep da znamo odustati kada nam se ukaže da su naše želje zastarjele. Da prihvatimo mogućnost stvaranja novih koje su nam primjerenije i koje od nas čine bolje ljude. Ne savršene. Bolje. U smislu da stvaramo prostor u kojem i drugi mogu disati a da ih mi ne gušimo svojom inertnošću. Da kažemo životu hvala za sve što smo izgubili a nije bilo dostojno nas.
Prihvaćam. Konačno prihvaćam život onako kako mi se dešava. Jer znam da neki gubici nisu izgubljene bitke niti neki dobici lutrija. Ulazim u svaki dan spremna da u njemu ostanem bez nečega, kao i da nešto primim. Možda što nisam ni u najluđim snovima sanjala. Ne znam. Onako kako život iznenađuje, čovjek ne zna. Da su me pitali jesam li mogla zamisliti to što danas živim, rekla bih: Ne! Ne! I ne! Doista nisam. I to sve samo zato što sam naučila otpustiti, opustiti i oprostiti. Sebi i drugima. Što sam prestala život sjeckati i secirati, analizirati i živjeti ga samo u svome umu. Što sam mu dopustila da poteče i da me ponese. Nekima iz srca, drugima u srce. Ne propitujem više zašto. Jednostavno dopuštam.
Dopuštam sebi da me voli i dopuštam sebi da se volim. Iako nisam ispunila mnoga očekivanja, iako sam poneke razočarala, neke možda uvrijedila ili povrijedila. Nisam zaboravila, ali ne želim se više sjećati. Starih povreda i ožiljaka. Možda sam zbog njih manje lijepa, a možda i više. Ovisi o očima koje me gledaju. Svima ne mogu biti. Ni iznutra ni vani. Odbijam ostati zatvorena u svojoj tamnici. Često nismo svjesni da je materijal koji nas okružuje porozan i da bismo ga mogli iskopati vlastitim noktima. Ali nikada nismo probali. Ja grebem. I nokti mi krvavi. Ne marim. Skinut ću sve oklope koji me stežu. Bit ću slobodna. Kao ona kojoj su narasla krila da može letjeti. Ne misleći postoji li neki lovac na nekoj uzbrdici koji me ima na nišanu. Ja letim!!!
