Dok se Kviskotekom promovira znanje i snalažljivost koje može imponirati gledatelju, Big Brother promiče niske strasti, voajerizam i trač. Iz perspektive generacije koja je svjedočila rađanju televizije i rasla zajedno s njom - nekoliko savjeta za mlade
Svim postojećim dilemama koje se zaoštravaju u predizbornoj godini dodajem
još jednu. Na forumu Virovitica.neta rijetke su rasprave o televiziji - i bez
televizije imamo mi o čemu raspravljati - ali dvije su se tv-emisije nametnule
kao tema forumaša odmah sljedećeg dana nakon emitiranja: Kviskoteka i Big Brother,
staro i novo, posebnost i prosječnost.
Kviskoteka je novo izdanje starog kviza, nelicencno izdanje i proizvod domaće
pameti, koje postavlja neusporedivo veće zahtjeve pred natjecatelje, a istodobno
nudi neusporedivo skromniji nagradni fond od konkurenata. Unatoč tome što se
nastupom u Kviskoteci nitko dosad još nije obogatio, taj je kviz prije dvadesetak
godina pred tv-ekranima držao milijune gledatelja. Oni koji su se s natjecateljima
mogli nadmetati u brzini odgovora možda su bili u manjini, ali i one koje nije
zanimalo rješenje, privlačilo je nagađanje o plasmanu šampiona znanja. Nedavno
pojavljivanje Roberta Pauletića u novom izdanju Kviskoteke
pokazalo je koliko je superiorno njegovo znanje i snalaženje u premetaljkama.
Mirko Miočić, također nekadašnji šampion Kviskoteke, bio je
u jednoj od sezona dežurni jocker u Milijunašu, dok nije, u trećem pokušaju,
uspješno riješio "Najbrži prst", zasjeo nasuprot Tarika i ostvario
- prosječan rezultat. Poznat je po tome da ne odustaje, pa se sa zanimanjem
očekuje njegov nastup u Kviskoteci. I, dakako, voditelj - Oliver Mlakar,
voditeljska legenda iz pionirskih dana televizije, jedno od najstarijih i najšarmantnijih
tv-lica i dalje plijeni stilom i ukusom. (Dakako da ću sad nahvaliti prezimenjaka
mog muža!) Ako su producenti Kviskoteke i razmišljali o mogućnosti mlađeg voditelja
- većina je voditeljskih lica inače zamorno mlada i bezizražajna - očito su
dobro zaključili da Mlakaru ni danas nema dostojne zamjene. Tarik se u Milijunašu
nametnuo šarmom i dovitljivošću, ali Oliver Mlakar podsjetio nas je kako to
rade stari majstori koji i u šali zadržavaju dostojanstvo i, poput dobro odgojenog
domaćina, nikad ne igraju na kartu zbunjivanja sugovornika.
Hamed Bangoura, producent Kviskoteke, izjavljuje kako je svjestan
da je hrabrost investirati u projekt koji bi trebao čistim znanjem kupiti gledanost,
ali vjeruje da u Hrvatskoj postoje klinci koji bi mogli potući stare natjecatelje.
"Nadam se novom Robertu Pauletićiu koji će dokazati da mladi nisu podlegli
plitkim televizijskim sadržajima koji ne promoviraju nikakve vrijednosti"
- odlučan je Hamed. Prepoznala sam idealizam sličan mome u toj Hamedovoj izjavi.
Oboje vjerujemo da ima mladih u koje se isplati u ulagati. Dok nas ne razuvjere.
Big Brother je novodobno televizijsko čedo. Licencni reality show iz ere (pre)jeftine
televizijske produkcije, kada postaje isplativim non-stop kamerama snimati ni
po čemu posebnu grupu mladih ljudi, ali istodobno velikim ulaganjima u marketing
stvoriti dojam da ih svi gledaju i svi o njima sve znaju. Nakon nekoliko dana
prijenosa iz Big Brother kuće, uz jednako intenzivnu podršku svih ostalih medija
u kojima se zakupljuje reklamni prostor, postaju prepoznatljiva medijska lica.
Pozivaju se na intervjue i u ankete, postaju kreatori javnog mnijenja, angažiraju
ih kao glumce i voditelje, pitaju za brakove i razvode... I s novom sezonom
zamjenjuju ih nova lica, dok stara padaju u anonimnost jednako brzo kao što
su iz nje i isplivala.
I jednom i drugom tv-showu cilj je - gledanost. Na komercijalnim televizijama
drugog kriterija nema. Ali dok se Kviskotekom promovira znanje i snalažljivost
koje može imponirati gledatelju, Big Brother promiče voajerizam, niske strasti
i trač.
Big Brother treba živjeti, a ne gledati - rekla je moja frendica kad smo nedavne
večeri čavrljale u Boomu. "Mi nekada to smo znali, današnji mladi to izgleda
ne znaju, zato je Big Brother toliko gledan" - definirala je to preciznošću
iskusne magistre farmacije i prisjetile smo se tim povodom naših virovitičkih
i zagrebačkih studentskih tuluma i izlazaka, doživljaja i anegdota. Živjeti
niske strasti i trač - uhvatit će me za riječ pažljiviji čitatelji. Da, živjeli
smo svoje strasti i tračali, a nismo gledali kako drugi to rade.
Poznato je da stari ne razumiju mlade i obratno i dopuštam da možda mi stari(ji)
ne vidimo koliko kvalitetne i sadržajne živote vodi današnji mladež. No barem
kad je riječ o televiziji, iz perspektive generacije koja je svjedočila rađanju
tog medija i rasla zajedno s njim - da, da, mi se sjećamo Olivera kad je bio
kao danas Tarik - imamo mladima što poručiti.
1. Ne gledajte sve što se prikazuje - Jeste li navikli prije
Dnevnika zasjesti pred tv i odgledati sve što su vam pripremili za večeras?
Vi ste naivan i dobronamjeran gledatelj od kojeg zakupnici oglasnog prostora
imaju najviše koristi. Konzumirate li bez kriterija sve što se pred vas stavlja,
prejeftino prodajete svoju pažnju. Posredno, i svoj novac, jer to je zapravo
cilj svih propagandnih poruka. Budite zahtjevni, birajte, natjerajte ih da smišljaju
kako će osvojiti vašu pažnju. Tražite programe koji prikazuju dobre filmove,
gledajte emisije koje vas doista zanimaju. Tražite na televiziji informaciju
koja vam treba. Dakako, pristajete gledati televiziju, ali gledajte ono što
vi želite, jer vi ste gospodar svoga vremena! Filmovi puni nasilja i žučne rasprave
kasno navečer mogu uznemiriti i upropastiti ne samo noć, nego i sljedeći radni
dan.
2. Televizija nije odgajatelj - kad su se pedagozi sjetili
graknuti da televizija nije baby sitter, bilo je već prekasno! Djeca su već
prokužila da televizija odlično odvlači pažnju od slaganja kockica, crtanja
i sličnih aktivnosti primjerenijih predškolskoj dobi i satima su hipnotizirano
buljila u šarene slike. Koliko god televizijski sadržaj djelovao edukativno
i pedagoški, za razvoj dječje mašte mnogo je važnije zamišljanje i slušanje
priča ili igra lutkama. Sat vremena gledanja televizije dnevno - nedavna je
preporuka pedagoga. Može li vaše dijete postići taj ideal? Moje ne može. No
kad smo već djeci odredili limit, trebali bismo ga odrediti i odrasalima, kako
bismo i njih pokušali spasiti. Televizija ima svoje zakonitosti (komercijalnog)
medija i njezin je smisao života gledanost. Ako smatrate da vas televizija zaglupljuje,
ona sigurno tome nije kri va.
3. Javna televizija vs. komercijalna - Nakon reality showa
na pustom otoku (nisam zapamtila razvikano ime!), Mirko Galić,
direktor HRT-a, u jednom je intervjuu iskreno izrazio sumnju da je takav sadržaj
primjeren javnoj televiziji. Naravno da nije! Ali kod nas u tranzicijskom loncu
paralelno žive kapitalistički i socijalistički običaji, bez obzira što to većini
ne odgovara. Javna se televizija natječe s komercijalnom u broju oglasa, pa
je čak i bez konkurencije, a istodobno ubire tv-pretplatu. No, od javne se televizije
očekuju javni sadržaji, kao što je nedjeljna misa, školski program, popodnevni
dokumentarac o životu životinja ("izabrao Đelo Hadžiselimović"), večernje
emisije o kulturi ("izabrala Neda Ritz"), prilozi o ekologiji (zamislila
Branka Šeparović), Latinica, Otvoreno, Brisani prostor, Pola ure kulture, dobra
domaća serija nedjeljom u osam sati, do bra strana serija petkom... To se očekuje
od javne televizije. A to što je Večernja škola u rangu humorističkih serijala
s Ivom Gregurovićem u glavnoj ulozi, dovoljno govori o kvaliteti
tog humora. Baš me zanima hoće li ih u budućim desetljećima reprizirati isto
onoliko puta kao Gruntovčane.
Od komercijalne televizije se očekuje Big Brother, a gledatelji trebaju sami
izabrati program.
5. Gledatelji mogu djelovati na televiziju - A najbolje je
djelovati - negledanjem. Već sam objavila na forumu kako mi je jedan ozbiljni
liječnik povjerio da se u njegovoj kući ne gleda televizija. Jedno vrijeme gledali
su samo još informativne emisije, ali shvatili su da je zagađenje preveliko.
Baš je tako rekao - zagađenje. Sadržaji koji se serviraju gledateljima najčešće
služe samo zabavi i od njih nikakve praktične koristi nema. Koliko je nasilja
na televiziji, primjećujem tek otkako imam dijete. Mijenjam programe, zaklanjam
joj vidik, ali Marina ipak uspije zapitati - Što mu to rade? A kad je posrijedi
seks na televiziji odmah će se naći dušebrižnici koji će viknuti da takvi sadržaji
nisu primjereni obiteljskim terminima. Pa zar su filmovi u kojima se puca, ubija
i tuče primjereni obiteljima?! Moja se kći navukla na austrijski RTL koji, jest
da vrvi rekl amama za Baby Born i Barbie, ali barem ne prikazuje agresivne japanske,
a niti američke crtiće. Naša televizija još nije na tom stupnju razvoja. Čak
pretpostavljam da one filmove s pucačinom naši vrli tv-urednici kupuju na rasprodajama
i da do naših tranzicijskih meridijana stiže ono što razvijeni svijet više ni
ne želi gledati.
4. Tv-kritika nije mrtva - Jest da mnogima smeta, ali ta ugledna
novinska forma - jer tv-kritike pisali su najbolji među najboljima, kao što
su Renato Baretić, Igor Mandić i Veselko
Tenžera - ipak životari na marginama komercijalnih novina. Jer televizija
je najbolja moguća tema za skribomane i o njoj s može pisati maštovito i - mnogo.
Nekad je bio običaj ukoričiti serijal tv-kritike - kao što ja namjeravam ukoričiti
ovu svoju virovitičku net.kolumnu - ali danas se više ne sjećamo ni što smo
jučer gledali, pa ne bismo ponovno čitali kritike tv-emisija ni otprije mjesec
dana, a kamoli starije. Tv-kritiku ipak volim i pratim. Nekad sam voljela i
filmsku kritiku, ali sad me prisiljavaju da nagađam koji je producent u boljim
odnosima s kritičarem, pa ih izbjegavam. No, moram priznati da mi prija otrov
koji Ivan Starčević bezobzirno prosipa u Nacionalu, čak mi nije ni važno slažem
li se s njim ili ne. Jer koliko god bio ograničen na malen prostor, tv-kritičar
je glas razuma bez kojeg bismo nekritički gutali sve što nam serviraju. I još
mislili da je slatko.