Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  Virovitičanka u Zagrebu

Kviskoteka ili Big Brother?

  Sandra Pocrnić           17.10.2006.         3991 pogleda
Kviskoteka ili Big Brother?

Dok se Kviskotekom promovira znanje i snalažljivost koje može imponirati gledatelju, Big Brother promiče niske strasti, voajerizam i trač. Iz perspektive generacije koja je svjedočila rađanju televizije i rasla zajedno s njom - nekoliko savjeta za mlade

 

Svim postojećim dilemama koje se zaoštravaju u predizbornoj godini dodajem još jednu. Na forumu Virovitica.neta rijetke su rasprave o televiziji - i bez televizije imamo mi o čemu raspravljati - ali dvije su se tv-emisije nametnule kao tema forumaša odmah sljedećeg dana nakon emitiranja: Kviskoteka i Big Brother, staro i novo, posebnost i prosječnost.

Kviskoteka je novo izdanje starog kviza, nelicencno izdanje i proizvod domaće pameti, koje postavlja neusporedivo veće zahtjeve pred natjecatelje, a istodobno nudi neusporedivo skromniji nagradni fond od konkurenata. Unatoč tome što se nastupom u Kviskoteci nitko dosad još nije obogatio, taj je kviz prije dvadesetak godina pred tv-ekranima držao milijune gledatelja. Oni koji su se s natjecateljima mogli nadmetati u brzini odgovora možda su bili u manjini, ali i one koje nije zanimalo rješenje, privlačilo je nagađanje o plasmanu šampiona znanja. Nedavno pojavljivanje Roberta Pauletića u novom izdanju Kviskoteke pokazalo je koliko je superiorno njegovo znanje i snalaženje u premetaljkama. Mirko Miočić, također nekadašnji šampion Kviskoteke, bio je u jednoj od sezona dežurni jocker u Milijunašu, dok nije, u trećem pokušaju, uspješno riješio "Najbrži prst", zasjeo nasuprot Tarika i ostvario - prosječan rezultat. Poznat je po tome da ne odustaje, pa se sa zanimanjem očekuje njegov nastup u Kviskoteci. I, dakako, voditelj - Oliver Mlakar, voditeljska legenda iz pionirskih dana televizije, jedno od najstarijih i najšarmantnijih tv-lica i dalje plijeni stilom i ukusom. (Dakako da ću sad nahvaliti prezimenjaka mog muža!) Ako su producenti Kviskoteke i razmišljali o mogućnosti mlađeg voditelja - većina je voditeljskih lica inače zamorno mlada i bezizražajna - očito su dobro zaključili da Mlakaru ni danas nema dostojne zamjene. Tarik se u Milijunašu nametnuo šarmom i dovitljivošću, ali Oliver Mlakar podsjetio nas je kako to rade stari majstori koji i u šali zadržavaju dostojanstvo i, poput dobro odgojenog domaćina, nikad ne igraju na kartu zbunjivanja sugovornika.

Hamed Bangoura, producent Kviskoteke, izjavljuje kako je svjestan da je hrabrost investirati u projekt koji bi trebao čistim znanjem kupiti gledanost, ali vjeruje da u Hrvatskoj postoje klinci koji bi mogli potući stare natjecatelje. "Nadam se novom Robertu Pauletićiu koji će dokazati da mladi nisu podlegli plitkim televizijskim sadržajima koji ne promoviraju nikakve vrijednosti" - odlučan je Hamed. Prepoznala sam idealizam sličan mome u toj Hamedovoj izjavi. Oboje vjerujemo da ima mladih u koje se isplati u ulagati. Dok nas ne razuvjere.
Big Brother je novodobno televizijsko čedo. Licencni reality show iz ere (pre)jeftine televizijske produkcije, kada postaje isplativim non-stop kamerama snimati ni po čemu posebnu grupu mladih ljudi, ali istodobno velikim ulaganjima u marketing stvoriti dojam da ih svi gledaju i svi o njima sve znaju. Nakon nekoliko dana prijenosa iz Big Brother kuće, uz jednako intenzivnu podršku svih ostalih medija u kojima se zakupljuje reklamni prostor, postaju prepoznatljiva medijska lica. Pozivaju se na intervjue i u ankete, postaju kreatori javnog mnijenja, angažiraju ih kao glumce i voditelje, pitaju za brakove i razvode... I s novom sezonom zamjenjuju ih nova lica, dok stara padaju u anonimnost jednako brzo kao što su iz nje i isplivala.
I jednom i drugom tv-showu cilj je - gledanost. Na komercijalnim televizijama drugog kriterija nema. Ali dok se Kviskotekom promovira znanje i snalažljivost koje može imponirati gledatelju, Big Brother promiče voajerizam, niske strasti i trač.

Big Brother treba živjeti, a ne gledati - rekla je moja frendica kad smo nedavne večeri čavrljale u Boomu. "Mi nekada to smo znali, današnji mladi to izgleda ne znaju, zato je Big Brother toliko gledan" - definirala je to preciznošću iskusne magistre farmacije i prisjetile smo se tim povodom naših virovitičkih i zagrebačkih studentskih tuluma i izlazaka, doživljaja i anegdota. Živjeti niske strasti i trač - uhvatit će me za riječ pažljiviji čitatelji. Da, živjeli smo svoje strasti i tračali, a nismo gledali kako drugi to rade.
Poznato je da stari ne razumiju mlade i obratno i dopuštam da možda mi stari(ji) ne vidimo koliko kvalitetne i sadržajne živote vodi današnji mladež. No barem kad je riječ o televiziji, iz perspektive generacije koja je svjedočila rađanju tog medija i rasla zajedno s njim - da, da, mi se sjećamo Olivera kad je bio kao danas Tarik - imamo mladima što poručiti.

1. Ne gledajte sve što se prikazuje - Jeste li navikli prije Dnevnika zasjesti pred tv i odgledati sve što su vam pripremili za večeras? Vi ste naivan i dobronamjeran gledatelj od kojeg zakupnici oglasnog prostora imaju najviše koristi. Konzumirate li bez kriterija sve što se pred vas stavlja, prejeftino prodajete svoju pažnju. Posredno, i svoj novac, jer to je zapravo cilj svih propagandnih poruka. Budite zahtjevni, birajte, natjerajte ih da smišljaju kako će osvojiti vašu pažnju. Tražite programe koji prikazuju dobre filmove, gledajte emisije koje vas doista zanimaju. Tražite na televiziji informaciju koja vam treba. Dakako, pristajete gledati televiziju, ali gledajte ono što vi želite, jer vi ste gospodar svoga vremena! Filmovi puni nasilja i žučne rasprave kasno navečer mogu uznemiriti i upropastiti ne samo noć, nego i sljedeći radni dan.

2. Televizija nije odgajatelj - kad su se pedagozi sjetili graknuti da televizija nije baby sitter, bilo je već prekasno! Djeca su već prokužila da televizija odlično odvlači pažnju od slaganja kockica, crtanja i sličnih aktivnosti primjerenijih predškolskoj dobi i satima su hipnotizirano buljila u šarene slike. Koliko god televizijski sadržaj djelovao edukativno i pedagoški, za razvoj dječje mašte mnogo je važnije zamišljanje i slušanje priča ili igra lutkama. Sat vremena gledanja televizije dnevno - nedavna je preporuka pedagoga. Može li vaše dijete postići taj ideal? Moje ne može. No kad smo već djeci odredili limit, trebali bismo ga odrediti i odrasalima, kako bismo i njih pokušali spasiti. Televizija ima svoje zakonitosti (komercijalnog) medija i njezin je smisao života gledanost. Ako smatrate da vas televizija zaglupljuje, ona sigurno tome nije kri va.

3. Javna televizija vs. komercijalna - Nakon reality showa na pustom otoku (nisam zapamtila razvikano ime!), Mirko Galić, direktor HRT-a, u jednom je intervjuu iskreno izrazio sumnju da je takav sadržaj primjeren javnoj televiziji. Naravno da nije! Ali kod nas u tranzicijskom loncu paralelno žive kapitalistički i socijalistički običaji, bez obzira što to većini ne odgovara. Javna se televizija natječe s komercijalnom u broju oglasa, pa je čak i bez konkurencije, a istodobno ubire tv-pretplatu. No, od javne se televizije očekuju javni sadržaji, kao što je nedjeljna misa, školski program, popodnevni dokumentarac o životu životinja ("izabrao Đelo Hadžiselimović"), večernje emisije o kulturi ("izabrala Neda Ritz"), prilozi o ekologiji (zamislila Branka Šeparović), Latinica, Otvoreno, Brisani prostor, Pola ure kulture, dobra domaća serija nedjeljom u osam sati, do bra strana serija petkom... To se očekuje od javne televizije. A to što je Večernja škola u rangu humorističkih serijala s Ivom Gregurovićem u glavnoj ulozi, dovoljno govori o kvaliteti tog humora. Baš me zanima hoće li ih u budućim desetljećima reprizirati isto onoliko puta kao Gruntovčane.
Od komercijalne televizije se očekuje Big Brother, a gledatelji trebaju sami izabrati program.

5. Gledatelji mogu djelovati na televiziju - A najbolje je djelovati - negledanjem. Već sam objavila na forumu kako mi je jedan ozbiljni liječnik povjerio da se u njegovoj kući ne gleda televizija. Jedno vrijeme gledali su samo još informativne emisije, ali shvatili su da je zagađenje preveliko. Baš je tako rekao - zagađenje. Sadržaji koji se serviraju gledateljima najčešće služe samo zabavi i od njih nikakve praktične koristi nema. Koliko je nasilja na televiziji, primjećujem tek otkako imam dijete. Mijenjam programe, zaklanjam joj vidik, ali Marina ipak uspije zapitati - Što mu to rade? A kad je posrijedi seks na televiziji odmah će se naći dušebrižnici koji će viknuti da takvi sadržaji nisu primjereni obiteljskim terminima. Pa zar su filmovi u kojima se puca, ubija i tuče primjereni obiteljima?! Moja se kći navukla na austrijski RTL koji, jest da vrvi rekl amama za Baby Born i Barbie, ali barem ne prikazuje agresivne japanske, a niti američke crtiće. Naša televizija još nije na tom stupnju razvoja. Čak pretpostavljam da one filmove s pucačinom naši vrli tv-urednici kupuju na rasprodajama i da do naših tranzicijskih meridijana stiže ono što razvijeni svijet više ni ne želi gledati.

4. Tv-kritika nije mrtva - Jest da mnogima smeta, ali ta ugledna novinska forma - jer tv-kritike pisali su najbolji među najboljima, kao što su Renato Baretić, Igor Mandić i Veselko Tenžera - ipak životari na marginama komercijalnih novina. Jer televizija je najbolja moguća tema za skribomane i o njoj s može pisati maštovito i - mnogo. Nekad je bio običaj ukoričiti serijal tv-kritike - kao što ja namjeravam ukoričiti ovu svoju virovitičku net.kolumnu - ali danas se više ne sjećamo ni što smo jučer gledali, pa ne bismo ponovno čitali kritike tv-emisija ni otprije mjesec dana, a kamoli starije. Tv-kritiku ipak volim i pratim. Nekad sam voljela i filmsku kritiku, ali sad me prisiljavaju da nagađam koji je producent u boljim odnosima s kritičarem, pa ih izbjegavam. No, moram priznati da mi prija otrov koji Ivan Starčević bezobzirno prosipa u Nacionalu, čak mi nije ni važno slažem li se s njim ili ne. Jer koliko god bio ograničen na malen prostor, tv-kritičar je glas razuma bez kojeg bismo nekritički gutali sve što nam serviraju. I još mislili da je slatko.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

LUNA
18.11.2006. 21:28
SUPER!
18.10.2006. 11:46
Da, prethodni komentar je bio moj ali s "potpisom" nešto nije u redu. DAVOR.
VTčanka
18.10.2006. 9:24
Davore, jesi to bio ti? Ili ima još takvih? Potpišite se, treba mi za dokumentaciju!
Granica ukusa može se odrediti za javnu televiziju, ali komercijalne televizije svim se sredstvima, pa i neukusom, bore za gledanost i oglašivače - to im je način preživljavanja. Javna televizija malo se uplašila komercijalne konkurencije, pa ju je pokušala imitirati. Ali granicu ukusa određujemo svi mi - prstom na daljinskom.
17.10.2006. 21:42
Postoji problem što o programskim sadržajima javne i komercijalnih televizija nema jasnih zakonskih regulativa. Nisam od onih koji se slažu da se zabranama ništa ne može postići. Ako se zakoni sprovode dosljedno onda su zabrane itekako učinkovite. Hoću, naime reći, da u saboru postoje neki odbori koji su valjda kompetentni odrediti granicu ukusa što može a što ne može na TV ekrane hrvatskih televizija. Ovako o programu odlučuje ukus ulice a zna se što ulica može proizvesti. Nisam za diktaturu, ali za vladavinu zakona koje stvaraju odgovorni i kompetentni saborski i Vladini odbori, za to jesam. Svako drugačije ponašanje vlasti je podilaženje ulici i svođenje svih nas na debile koji bi im valjda u suprotnom uskratili svoj glas. Porazno, u svakom slučaju.

Što se tiče urednika i voditelja mogu samo reči…Živjeli Dželo Hadžiselimović, Mirjana Rakić, Milka Babović i njima slićni programski "selektori"...kao i gospoda kakvi su Oliver Mlakar, Jasmina Nikić, Helga Vlahović, Vesna Spinčić Prelog, Ksenija Urličić, Željka Fatorini, Ljubo Jelčić, Saša Zalepugin...pa, hajde, ne budimo konzervativni, i Barbara Kolar.


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu