„Svaka kultura je nastala u susretu s drugom kulturom, samo je barbarizam autentičan“ – rekao bi Goran Bregović. Ne znam je li ovo Bregina izvorna misao ili je posegnuo za nečijom tuđom, ali meni se toliko svidjela da sam u čas-posla izvukao iz nje jedno vrlo ozbiljno maturalno pitanje: Mogu li dvije različite kulture (jedna na dobro druge) nadvladati vlastite barbarizme?
Za točan odgovor potrebno je najprije definirati spomenute pojmove, no sudeći prema poraznim rezultatima projekta MyPlace, velikog istraživanja o mladima iz 14 zemalja EU, među kojima je bila i Hrvatska, velika je vjerojatnost da bi se mnogi naši maturanti glede toga poprilično pogubili pa ćemo im malo pomoći da se u tome bolje snađu. Isto vrijedi i za odrasle koji su najveći krivci za ovaj znanstveno registrirani odgojni kolaps hrvatskog društva, čija erozija se najviše ogleda u degradaciji temeljnih ljudskih i građanskih vrijednosti te nizom usađenih predrasuda prema strancima i njihovim kulturama, pa i onim manjinskim koje su već odavno postale dijelom i našeg domaćeg multietničkog kolorita.
Bilo bi doduše pogrešno zaključiti da je ova pojava i dominantno obilježje našeg građanskog ponašanja, dapače, puno smo bolji nego što izgledamo na papiru, ali treba ju sasjeći u korijenu (znanjem i obrazovanjem, dakako) i ne povoditi se za svijetom oko nas koji ima problema sam sa sobom.
Ovom prilikom nećemo se držati strogih definicija nego konteksta.
Kultura je konačni skup svih društvenih normalnosti izraženih u duhovnim i materijalnim dobrima, dok je barbarizam beskonačni prostor totalnih suprotnosti.
Jedno od bitnih obilježja razvijenih kulturnih društava je to da poštuju tuđe tradicije i ne interpretiraju njihove vrijednosti kroz prizmu vlastitih, nego ih pokušavaju razumjeti iz njihove vlastite perspektive. U protivnom se stvaraju krive predodžbe koje redovito dovode do ozbiljnih društvenih podjela.
Jedna od takvih je i ona o podređenom (poniženom) položaju žene u Islamu, što izaziva veliku sažaljivost i popriličnu zabrinutost tzv. demokratskog svijeta.
Svaka pohvala na velikoj brizi, ali ovdje moramo biti potpuno jasni: Zapadni svijet je u velikoj zabludi. U zdravoj tradicionalnoj islamskoj obitelji, žena je kraljica doma. Njezinoj ulozi supruge islamska vjera odaje posebnu čast.
Časni Poslanik jedanput je rekao: Najsavršeniji vjernik je onaj čije je ponašanje najbolje, a najbolji među Vama je onaj koji najbolje tretira svoju ženu.
Stepenicu više u slavi i časti je njena uloga majke: Jedan ashab navodi priču da je neki čovjek pitao Časnog Poslanika 'O Božji poslaniče, kome od svih ljudi trebam odati najveću počast?' On je odgovorio 'majci'. Ovaj je opet pitao i dobio odgovor 'majci'. Kad je pitao treći put odgovor je bio 'majci' i tek četvrti put 'ocu'.
Priče o muslimanskim ženama kao ropkinjama svojih muževa velikim su dijelom izvrnute slike Islama, čemu doprinose površni zapadni mediji i pogrešni obrazovni programi, ne razlikujući tradicijsku islamsku kulturu od sivih nijansi kulturoloških dekadencija koje su, budimo iskreni, prisutnije u zemljama Zapadnog svijeta – gdje postoje tzv. slobodne pravne države u kojima premlaćivane i silovane žene nemaju gotovo nikakvu zaštitu (smiješna sudska praksa to nam svakodnevna dokazuje). U zdravoj islamskoj tradiciji to je nezamislivo, jer su tradicijski odgoj i zakoni na njezinoj strani.
„Nas se ne morate bojati“ – reći će jedan saudijski izbjeglica, svjestan Orbanovskih strepnji u glavama Europljana – „Mi poštujemo žene, cijenimo svoje supruge, majke i sestre, nismo zaostali i nasilni kakvim nas smatrate."
Ne želim idealizirati, samo nastojim prihvatiti svijet onakvim kakav on doista jest iznutra, umjesto onakvim kakvim ga netko vidi iz vana – a svaki pokušaj da ga se iz te (vanjske) pozicije mijenja vrhunac je civilizacijskog barbarizma.
Kolumna Priroda duštva Davora Suhana, portal Moja Rijeka
