Rijetko koja pojava na nebu i zemlji je uspjela u posljednje vrijeme proizvesti tolike polemike u javnosti kao što je to nedavno jednosatno ukazanje prof. Zdravka Tomca u emisiji Nedjeljom u 2., u kojoj je svjedočio o svome trnovitom putu od ateiste do vjernika.
Možda primarni razlog takvog velikog interesa leži u tome što put njegova preobraćenja na kršćanstvo po svojoj dramatici daleko nadilazi i ono sv. Pavla. Neki će reći da je ta usporedba pretjerana, ali, podsjetimo se: kod Pavla iz Tarza, koji je progonio kršćane više nego drug Staljin (tada se još zvao Savle), to se dogodilo u jednom sasvim kratkom trenutku dok je bio na putu za Damask kamo je krenuo da pohapsi novu grupu kršćana.
Za razliku od njega, prof.Tomac je prije toga morao proći jednu tešku, gotovo gladijatorsku borbu koja je trajala godinama.Najprije je morao pobijediti Friedricha Nietzschea koji mu je još sa šesnaest godina uvalio u mozak neku bubu kako je bolje pomagati ljudima nego se moliti bogu, a onda poslije toga i zloglasnog Karla Marxa koji je tu istu nebulozu razradio na hiljadu stranica Kapitala, da bi ga kasnije, zajedno sa drugom Kardeljom, do grla uvalio u komunizam.
Ali ni to nije bilo sve. U međuvremenu, dok se borio s ovom opakom trojkom ateističkih zlikovaca, još je morao svladati Jakova Blaževića i Ivicu Račana.
Aleksandar Stanković poprilično dobro je vodio cijeli razgovor dopustivši svome gostu da iznese puno do sada potpuno nepoznatih činjenica iz svog političkog života, tako da je emisija bila doista interesantna i poučna. Ali, sve u svemu, glavna poruka ovog nedjeljnog Evanđelja jeste ta da je prof. Tomac prije bio ateista koji je vjerovao u komunizam, a sada je kršćanin koji u komunizmu vidi veliko zlo.
To je u biti sukus cijele priče koja je naciju ispred malih ekrana natjerala da kraj emisije isprati minutom šutnje, kako bi svako najprije preispitao svoju dušu i svoj vlastiti odnos sa tim crnim vragom koji već desetljećima razjedinjava hrvatsko nacionalno biće. Tek nakon toga je počelo komešanje i sve glasniji razgovori koji su se kasnije prenijeli u kafiće i na radna mjesta, a kasnije i na Internet portale.
Ali kao što to kod nas uvijek i biva, opet se razgovara o nebitnom. Uglavnom se pokušava doprijeti do toga koliko je profesor govorio istinu. Dok mu jedni vjeruju i u njemu već vide našeg novog blaženika, drugi misle da samo glumi (kao da je to uopće bitno).
Meni je, međutim, stalna misao za vrijeme emisije, i poslije, bila ta: Što kada profesor jednoga dana shvati da i kršćanstvo isto vodi u komunizam!?
Cijelo vrijeme sam očekivao da će mu voditelj Stanković postaviti upravo to isto pitanje, ali ono je, na žalost, izostalo. A taj odgovor bi me silno zanimao. Čak mogu reći da me ono pomalo i brine. Ne toliko zbog prof. Tomca, jer on će pronaći spas u pisanju svoje nove knjige, već se brinem kako će naša napaćena hrvatska nacija koja je u paničnom bijegu od bauka komunizma našla spas također u Isusu Kristu, preživjeti tu poražavajuću spoznaju kada jednoga dana shvati da otvaranje srca kršćanstvu vodi k istom cilju. Zamislite kakve će tek posljedice izazvati to prosvjetljenje.
Nade da se tome izbjegne naprosto nema, jer opis načina života prve kršćanske zajednice u Novom Zavjetu ne daje nikakve sumnje o karakteru društvenog sustava istinskih kršćana:
"Mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša. Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima sve bilo zajedničko...Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao jer bi svi posjednici zemljišta i kuća to prodavali te novac od prodanih stvari donosili i stavljali pred noge apostolima. Tada se to dijelilo svakom pojedincu prema njegovim potrebama." (Djela Apostolska 4-32)
Eto, to je cilj kojim teže kršćani. A vi sada iz svega toga zaključite sami: razumijemo li mi uopće sami sebe, i tko je tome kriv? Krive ideologije ili krivi učitelji?
Ali, možda je ipak bolje da pričekamo odgovor u novoj knjizi prof. Tomca.
