Kao i svih proteklih godina HDZ otvara vlastiti izbornu kampanju na isti način - sezonom lova na partizane. Živi primjerci koji su još ostali, pravi su kapitalci, i dok ih još ima treba to iskoristiti jer za koju godinu partizanska vrsta će potpuno izumrijeti. Rezultat je to velikog pomora u posljednjih dvadeset godina kakav se ne pamti još od vremena kada ih je poglavnik Ante Pavelić lovio zajedno sa Hitlerom i generalom Dražom. Kamo sve to vodi?
-Tehnički - u konačni poraz partizanskih snaga na teritoriju RH, koje uspostavom tzv. moderne demokratske države (navodno nezavisne i navodno antifašističke), polako ali sigurno gube Drugi svjetski rat.
-Taktički - u siguran poraz HDZ-a na slijedećim parlamentarnim izborima.
Obrazloženje:
Početkom devedesetih nekadašnji hrvatski fanovi Jima Morrisona i Janis Joplin masovno počinju slušati Thompsona i Cecu. Uzrok ovoj neshvatljivoj i potpuno neprirodnoj pojavi još uvijek je nepoznat, ali posljedice su nesagledive: postepeno izumiranje rokera i prekomjerno razmnožavanje narodnjaka. U takvim prilikama najprije stradavaju kozmopoliti i antifašisti.
HDZ, kao izrazito narodnjačka stranka, uspješno je znala prilagoditi svoj politički program upravo ovakvim uvjetima, ali ovoga puta totalno se pogubila.
Opće je poznato da je politika umijeće mogućeg, a sam uspjeh veoma ovisi o istančanom osjećaju za detalje. To je praktički isto kao i moda. Možete imati vrhunski dizajn, ali onda stavite kravatu koja jednostavno ne ide uz odijelo i cijela modna revija postaje cirkus.
Ovoga puta ta kravata visi na Tomislavu Karamarku.
Politički je ovo malo teško za objasniti, ali veoma dobro se može opisati statistički.
U Hrvatskoj živi oko 4,5 milijuna ljudi, prosječne starosti 39 godina, što znači da se nosioci hrvatske domovnice u prosjeku i ne sjećaju Drugog svjetskog rata te ih ova priča u prosjeku više i ne zanima, ali su prosječno dovoljno inteligentni da shvate kako HDZ svojom anti-partizanskom kampanjom ne ispravlja povijesne nepravde nego podebljava prosjek glasova na katoličkoj desnici koja za jednog osuđenog partizana donosi najmanje 1000 izbornih glasova.
Tolika je u biti neka prosječna cijena za jednog prosječnog partizanskog kurira, što znači da Boško Buha u prosjeku vrijedi duplo, a visoki partizanski dužnosnici kao što su, recimo, Boljkovac i Manolić, vrijede puno više, pogotovo ako su živi.
No i povrh toga što je ova igra pročitana, sama taktika u biti nije loše zamišljena, jer još uvijek bi se nešto glasova i moglo ušićariti, pogotovo na račun pomirenja s Kaptolom koji bi na račun samo jednog uhićenog partizana mogao oprostiti neprimjereno ponašanje Vlade prema Svetom Ocu u nedavnoj aferi sa nekretninama u Istri.
Tako je praktički sve izgledalo do neki dan.
Najprije ministar unutrašnjih poslova svečano objavljuje da se misli ozbiljno početi baviti politikom, a stranka koju će poduprijeti je, kaže, HDZ. U tome, tvrdi on, ima čak i potporu stranačkih kolega (pretpostavljam da su i oni isto iz HDZ-a). No dobro, rekoh, kad netko postane ministar valjda je normalno da se počne ozbiljno baviti politikom, a kad je taj ministar još i ministar policije u Vladi HDZ-a, pa onda povrh svega toga i diplomirani profesor povijesti, onda je bilo sasvim lako povezati da će u prvom naletu nastradati partizani.
Tako je bilo, i do tog trenutka sve je još izgleda sasvim normalno. Ali već na prvom samostalnom koraku vidjelo se da Karamarku nedostaje iskustva u ovoj vrsti igre. Prvi kontakt s loptom i odmah autogol. U silnoj želji da se odmah dokaže, čini nešto čega se i sam Franjo Tuđman pazio da ne učini: udara direktno na vrhovnog komandanta maršala Tita.
Loš potez u svakom pogledu.
Koliko god to izgledalo nevjerojatno, pravila mudre političke taktike u Republici Hrvatskoj uče da je rušenje druga Tita na bilo kojem dijelu povijesnog, političkog i gospodarskog terena još uvijek penal za protivnike. Kada je u pitanju bilo koja ozbiljna politička stranka koja pretendira osvajanju vlasti, svaki takav nesmotreni potez poduzet u cilju prikupljanja glasačkih bodova predstavlja bezuman politički čin koji se može okvalificirati kao političko samoubojstvo iz nehaja.
Razlog tome nije teško dokučiti.
Radnička klasa oduvijek je živjela u političkom uvjerenju da je za sve dobro što ih je snašlo u bivšoj državi zaslužan drug Tito, a za sve ono što je bilo loše da su krivi drugi. Takvo uvjerenje vlada i danas u većine, što sugerira na veliki oprez u napadu na njegov lik i djelo.
Legenda o Starom prerasla je zemaljske okvire. Partizani i ustaše ostali su ukopani u svoje rovove, ali Tito je već odavno visoko među zvijezdama.
Zato nitko ozbiljan i razborit još nikada nije u predizbornoj kampanji skupljao političke bodove podizanjem optužnice protiv druga Tita, jer za puni učinak takve taktike potrebna je masovna percepcija Josipa Broza kao zločinca, koja ipak, unatoč silnoj želji desnice, još uvijek ne postoji u mjeri potrebnoj za ovakvu vrstu političkih trikova.
Čak i poslije toliko godina od kapitalističke revolucije, i otvaranja tajnih policijskih arhiva, titoizam je još uvijek samo jedna obična nostalgična priča malog čovjeka o Yugu 45, socijalističkim kreditima, crvenoj putovnici, ferijalnim putovanjima, svinjskim polutkama... U bivšoj zemlji radnika i seljaka, prodanoj za jednu kunu, to je saga o državi bez mafije, a ne kriminalistički dosje o Golom otoku i Daksi.
Stoga predizborna optužnica protiv Tita nije ozbiljan sudski dokument kojim bi se skupljali glasovi publike, nego podsjetnik biračkom tijelu o tome što su imali nekad, a što zaslugom HDZ-a imaju danas. Zato u izbornom stožeru vladajuće stranke trebaju biti svjesni da se to ne radi pred izbore jer većina ljudi ne razumije da su duhovne vrijednosti u životu važnije od materijalnih.
Možda tako ne misle svi, ali ljudi na burzi rada svakako, što iznosi najmanje 350 000 glasova. Ako njima još pridružimo one koji rade a ne primaju plaću, dolazimo do jasne računice od gotovo milijun duša koje na spomen druga Tita prestaju cijeniti duhovne tekovine HDZ-ove politike, i na pragu samih izbora počinju meditirat na temu dijalektičkog materijalizma.
Zašto riskirati?
