Kući poslije ponoći

Uz stol na tri noge
bez ijednog čavla
sjele su u pet do ponoć
da prizivaju duhove....

Stihovi su to pjesme Atomskog skloništa, koja je svirala često kao posljednja stvar, na repertoaru virovitičkog DJ-a koja bi svima nama koji smo ostali 'pomesti' dvoranu značila ujedno početak kraja disko večeri u popularnom Omladincu.

I dok su mi stopala ispod radnog stola plesala u odličnom ritmu pjesme znakovitog naslova 'Treba imat dušu', u glavi teleportiranu kroz prostor i vrijeme u dane prvih izlazaka moje generacije, prenuo me iz sanjarenja moj Marko u nastojanju da 'kupi' još budnih sati prije odlaska u krevet: „Mogu li još maloooo... barem sad, dok smo na praznicima - molio je - tek je ponoć mama.

Ove mlade generacije stvarno ne znaju što je disciplina, uhvatih samu sebe kako rogoborim, baš onako kako su govorili moji roditelji, a vjerojatno i njima njihovi. U njegovoj dobi, posljednje što sam ja vidjela na TV-u prije odlaska na počinak bio je Calimero u 19 i 15. Samo vikendom mogli smo malo duže bančiti po ulici, igrajući se skrivača, ili jednostavno skupljajući maglu na uglu, u blizini moje kuće, gdje su se skupljale djevojke i mladići, raznih okolnih uličica i generacija, od one moje sestre, do moje vlastite i svak bi pričkarao sa svojom grupom, dok bi im mi mlađi naprosto smetali u malim noćnim razgovorima koji su se najčešće vodili kod bandera na kojima bi danju visjele osmrtnice, a noću bi iste nestajale i osvanule poderane, svjedočeći o prolaznosti svega, pa i vremena.

Sjedili smo svi ili na ogradama, ili na hrpama drvenih klada koje su sustanari ulice kupovali početkom ljeta, da se osuše za zimu. I tako bismo se družili dok nečiji otac ili majka iz okolnog susjedstva ne bi zazvao svoje dijete, pa bismo se polako razišli, oni mladi u devet ili deset, a najstariji najkasnije do ponoći. Ako bi se tko od njih drznuo ostati duže, na odlazak kući potaknuo bi ga netko od starijih žitelja ulice, neljubazno viknuvši kroz prozor: ''Razlaz, Crta..Dosta je bilo..'' i nije im se moralo dva puta reći, jer nije jednom, nakon toga, ne posluša li se, osvanula kanta vode preko plota, i ohladila uzavrele, i najnoćobdijuće mlade mozgove....

Dok baka, (koju sam nakon smrti oca ipak uzela k sebi, unatoč kukanju dok je budna, kako nema slađeg i mekšeg kreveta od onog virovitičkog, iz njene spavaće sobe) ipak spava snom pravednice, daleko dubljim i mirnijim od onih dana kad smo moja sestra, ja kao i mladi poput nas, bez taksija i telefona, najčešće pješice, solo ili u grupi, ponekad na biciklu, a ponekad čak i na koturaljkama odlazili u grad na večernje izlaske, uživamo moj sin i ja, svatko u svom svijetu gledajući filmiće, igrajući igrice, čitajući omiljeno štivo, gotovo da se i ne sudarimo. Reklo bi se jezikom 80-tih: čista miroljubiva i aktivna koegzistencija, a kako i ne bi, kad je na godišnjem odmoru sve dozvoljeno! Frka nastane kad lomeći se tko će prije do frižidera maznuti puding ili sladoled, zaglavimo oboje na vratima kuhinje.

I jedemo odjednom naglo gladni, gotovo jednako kao kad sam dojurivši kući na crvenom poniju, nakon noćnog izlaska, po praznoj cesti na kome ni 'A' od auta gotovo da nije bilo, izmorena od straha od mraka na putu iz Centra grada do kuće zbog brze vožnje, tamanila hranu i s punim apetitom, bez opranih ruku, uz svjetlo lampice ili svijeće, što mi tata da je znao, ne bi baš oprostio jer je uvijek govorio ''ruke treba uvijek prati'', ko da je bio ''sin'' Andrije Štampara.

Ma ima li ljepšeg osjećaja nego poslije izlaska doći kući, smirit glad i žeđ, zasladiti se finom, neprskanom, i ne-GMO voćkom iz vlastitog vrta, ili zaostalim komadom slasnog nedjeljnog kolača i zatim, ponekad zgriješiti i ne oprati zube, čuvajući okus i miris nečijih usana na svojima, i uvući se u mirisne plahte, sanjariti o proživljenom, sve dok mr Sandman ne posipa kapke sanjivim prahom koji svaku mladost prevari i odveze u duboke snove...Ali dug je put još do tog smiraja ...prethode mu trenuci prepuni ponoćne napetosti otključavanja vrata dvorišne ograde koja cvile prokleto glasno, kao da ih otac namjerno nije htio podmazati, da bi sve ulične duhove, da ih je stvarno bilo, digla visoko među jablanove s druge strane ceste, u doba kada bi istom možda tek svakih 20 minuta prošao neki automobil, javila se svraka ili vrana, atu i tamo preletila lisica, nadajući se da će u gluho doba noći dok Virovitičke Udarne brigade spavaju, ubrati neku tustu uspavanu kokoš i ostaviti rastuženim domaćinima samo perje ujutro u kokošinjcu.

Kući smo se vraćale u grupama, s prijateljima, ili ako je bilo sreće, ruku pod ruku s voljenom osobom, a tad bi se put jako odužio te ponekad umjesto u 23 ili ako su starci bili baš jako jako dobre volje u 0.30 iza ponoći izlazak bi produžili pa i u sitnije jutarnje sate, uz dernjavu prvih pijetlova i probadajuće zrake sunca za umorne oči. Još mi se činio dužim put od uličnih do otvaranja kućnih vrata... dug deset puta više nego obično, kao svaka sekunda proživljena kod zubara. Kamene kocke između kojih su rasli buseni mlade trave na koje bi se podjednako neoprostivo spoticale noge u štiklama ili tenisicama, preumorne od plesanja usput se ponekad saplele i stale na domaću al' budnu mačku koja je sirotica jedva čekala da je se pomiluje i u gluho doba praskozorja psovale tiho u nadi da tata čvrsto spava i da nije ništa čuo, jer samo 5 minuta kašnjenja, značilo je zabranu barem jednog slijedećeg izlaska, što si nitko od našeg društva u sličnim situacijama nije volio priuštiti.

Vrata roditeljske sobe obično su bila otvorena, kako bi lakše i bolje osluškivali povratak, uglavnom se pretvarajući da spavaju, a tek kod svakog otprilike petog dolaska crni bi hodnik proparao majčin prijekorni glas: ''Djeco, djeco, zar opet tako kasno ...jutro će, tko zna gdje ste bile...osjeti se miris cigareta ... ma da niste možda pušile?'  Kako nitko od mojih nije pušio, mama je imala nos opakiji od hotelskog detektora za dim, a naše predvečer brižljivo oprane kose, imale su po povratku opor i jak miris mješavine cigaretnog dima iz Omladinca.

Povijest se ponavljala, samo se, zbog godišnjih doba mijenjala količina odjeće koja se u mraku skidala, zbog ostakljenih vrata, kako ne bismo sasvim razbudile ukućane. Ritual se ponavljao godinama, pa i onda kad je moja 6 godina starija sestra otišla studirati u Zagreb, a izlasci se zahvaljujući dobrim ocjenama i vladanju a ponešto vlastitoj diplomaciji i sve dubljoj starosti roditelja, koji su postali popustljiviji, produljili do 2-3 h iza ponoći, dok je pjesma ostajala ista, vrteći se na kraju svake disko večeri neposredno prije odjavnog instrumentala, Uspavanke za Radmilu M i jednako snažna kao nemirne i strasne duše o kojima je pjevala. . . .

U tren se pretvorilo
hiljadu noći i dana
odgovora nije bilo
jer za ljubav treba imat' dušu . . .

Dok plahutam sajber spejsom, a Marko sjedi na debelom tepihu, poput trave koji mu je od Božićnih blagdana kad sam ga svečano unijela u naš dnevni boravak jedno od najomiljenijih lokacija za igru i razbibrigu, u pozi Poglavice Slomljenog Pera i po tko zna koji put gleda Scooby Doo-a, čekajući dozvolu da ostane budan još malo, miluje me povjetarac 80-tih, donoseći miris žitnih polja, mladog kukuruza, i svježinu noćnog neba osutog zvijezdama. Nema ničeg ljepšeg nego gledati ih ležeći u hladnoj travi vrelih noći kolovoza, u nadi da ćeš, ako si sretnik, ugledat i pokoju padalicu...zaželjeti želju koja će ti se ostvariti....

Tek danas, nakon tolikih godina znam, da su te Suze sv. Lowrenca, kako ih zovu, samo meteorski kamenčići i čestice prašine što padajući ostavljaju svjetlosne tragove jer se neka usamljena kometa suviše približila Suncu...

Na fotografiji: DJ Mandy (Krešimir Mandić) i Vlado Kamber (lijevo), Omladinac, 2.siječnja 1982. godine.