U ZKM-u Ksenija Marinković nosi dvadesetak trenutno najgledanijih predstava. Radi s najtraženijim režiserima i heroina je u dramama Čehova, Krleže, Dostojevskog, Mate Matišića, Ivora Martinića, dok je za glavnu ulogu u kultnoj predstavi ZKM-a S druge strane, autorskog dvojca Rajković-Jelčić, višestruko nagrađivana. Tko god je vidi na sceni, nezaboravlja je jer glumi bez ostatka, zarazno se smije, svira i pjeva, jednom riječju - uživa.
Na kraju predstave Galeb, u režiji Bobe Jelčića, Krešimir Mikić proglasio vas je najboljom glumicom koja je hodala pozornicom ZKM-a. Izgleda da ta rečenica nije samo kazališni manevar, već i istinsko priznanje kolega. Jeste li svjesni svoje današnje glumačke snage i mogućnosti koje se otvaraju?
- Mogu reći da imam tu sreću ili možda tu manu da nikada ne mislim da sam na vrhuncu i da mi se uvijek čini da se može bolje. Naravno da cijenim priznanje kolega, mada u ovoj predstavi je to mišljeno ironično u odnosu na nas glumce iz ZKM-a. Naime, htjeli smo se zafrkavati na svoj račun, a ne na tuđi! Čini mi se da svaki novi posao otvara nove mogućnosti. U tom smislu sam vrlo sretna da sam članica ovoga ansambla koji svaki novi posao doživljava kao izazov i mogućnost za osobni napredak, a ne kao dosadni posao.
U ZKM-u su vaše kolegice, među ostalima, Doris Šarić Kukuljica, Katarina Bistrović-Darvaš, Nina Violić, Jadranka Đokić. Ta velika glumačka imena, svjedoče da se u kazalište vraćaju jake ženske uloge, a ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč kaže da su žene hrabrije u suočavanju sa stvarnošću od svojih partnera. Koju novu kvalitetu donosi ta oslobođena ženska snaga?
- Jako volim i cijenim sve svoje kolegice, rado s njima radim i svaka je od nas našla svoje mjesto u ZKM-u, mada nas je puno. To samo dokazuje da je svaki glumac ili glumica svijet za sebe. Možda se slučajno dogodilo da su žene sada isplivale kao čvršće i upornije, no budući da sam jako dugo u kazalištu, znam da je to jedna od faza. Mahom se događa da čim se nešto ustanovi kao pravilo (npr. žene su trenutno jače) u isti tren počne neka nova priča. Mislim da je to logično zato što malo tko može izdržati 20 godina biti u apsolutnom naponu snage. Koliko sam ja shvatila, sve u kazalištu ide u valovima, pa pretpostavljam da će sad opet krenuti "muški" val. Kvaliteta koju donosi ženska snaga je sposobnost da se podlože koliko god je to potrebno za dobro teatra, ansambla i konkretnog projekta.
Vrlo ste rano počeli glumiti majku svojim vršnjacima i pokazalo se da niste pogriješili što ste prihvatili izazov zrelosti. Je li bilo pokušaja da vam namijene ulogu plavokose ljepotice? Kako ste se uspjeli oduprijeti tom klišeju?
- Dok sam bila mlada glumica, stalno su mi nudili ulogu plavušice, ali ja sam već tada znala da ne želim da me se "strpa" ni u kakvu "ladicu". Uvijek sam htjela glumiti razne uloge i htjela biti u raznim žanrovima. Zbog toga sam katkad odbijala uloge kada bi se dogodilo da mi nude dvije ili tri iste za redom.
Režiseri odreda hvale ZKM i tvrde da je na kreativnom vrhuncu, a o uspjesima svjedoče i nagrade i inozemne koprodukcije. Koliko je ZKM danas društveno odgovorno kazalište koje se bavi zbiljom? S kojim se kazalištima u regiji može usporediti?
- Trenutno ZKM ima dva važna smjera kojima se bavi. Prvi je suprotstaviti drugačijeg pojedinca većini, a drugi reagirati na našu stvarnost. Radimo puno aktualnih domaćih tekstova, a klasike nastojimo prilagoditi današnjem vremenu. Svaki od naših tekstova posvećen je nekoj minoriziranoj skupini našeg današnjeg društva. Ne mogu reći s kojima se može usporediti, nažalost, jer toliko radim da gotovo ništa ne gledam.
Glumite predano i sa strašću, preko granice profesionalnog. Redatelj Jean-Claude Berutti rekao je da ste pri radu na predstavi Bergmanove žene, s Lucijom Šerbedžijom i Franom Maškovićem, sve troje glumaca patili od noćnih mora. Što se zapravo dogodilo između te predstave i vas? „Isplati" li se podnijeti takav psihološki pritisak za predstavu?
- Postoje neki tekstovi koji zahtijevaju da se dublje zaroni u sebe samoga i da si priznamo da imamo i mračnu stranu koja katkad treba biti oslobođena. Pogotovo za komplicirane uloge. Taj proces je prirodan - dogodi se sam od sebe. Nikad mi se nije dogodilo da sam otišla predaleko u poistovjećivanju sa likom koji igram, ali u ovom tekstu je ta metoda bila potrebna da bi se što istinitije prikazala rubna emotivna stanja lica koja igramo. Kad sam shvatila da imam noćne more zbog predstave koju radim, to me čak na neki način razveselilo jer sam znala da smo na dobrom putu.
Koliko vam je bilo važno rano kazališno iskustvo u Virovitici? Koje su virovitičke lekcije bile važne za vaš kasniji razvoj?
- Za mene je iskustvo u Virovitici bilo najvažnije kazališno iskustvo! Tamo sam naučila se što sam kasnije na Akademiji i u ZKM-u nastavila razvijati, a to je: predanost poslu, dobar ljudski odnos i najvažnije - ljubav prema teatru. Zauvijek ću ostati emotivno vezana uz taj dio svog života.
