Baš sam neki dan sjedio u svom dvorištu i ispod drvene terase izviri mladi divlji zec, pogleda me na trenutak te ode svojim putem. Naravno, u Kanadi mi se sviđa i životni standard koji omogućava „puno za malo“, no to se polagano mijenja s porastom cijene energije
Kad smo, s obzirom na mjesto stanovanja i odano poštivanje virovitičke tradicije prijateljevanja bez obzira na prostorne udaljenosti, Krunoslava Šegotu proglasili Mikešom sa Ontarija, Kruno je skromno doveo u pitanje takvu počast i titulu: ` Iako su svi moji iz Virovitice, ne znam točno mogu li se ubrojiti u Mikeše zato jer su moji pradjedovi doselili u Viroviticu, iz Njemačke (Šleska), Mađarske i Like, a u to vrijeme sve je to bila ista država. Drugim riječima, nikad nisam bio siguran koliko generacija treba biti u Virovitici da bi te ubrojili među Mikeše.` Nadajmo se da ćemo, zahvaljujući virovitica.netu, od mjerodavnih uskoro dobiti odgovor na to pitanje, koje već stoljećima proganja mnoge Virovitičane. U međuvremenu, da vidimo kako nam živi i što radi Mikeš s Ontarija, koji se rodio u Virovitici na dan kad je 1961. godina prelazila u 1962. Kruno je 1989. odselio u Kanadu i smjestio se u blizini jezera Ontario. Radi kao tehnički konzultant u kompaniji sa 5000 zaposlenih koja obrađuje bankovne transakcije i šef je odjela sa 15 programera. Kaže da mu se od svih znanja koja je stekao u Hrvatskoj - u Virovitici i na Geodetskom fakultetu u Zagrebu – dosad najpotrebnijom pokazala matematika i analitički pristup problemima te znanje kako pronaći i naučiti ono što ne zna.
NET: Što vam se u Kanadi najviše sviđa, a što vam najteže pada?
KRUNO: Najviše mi se sviđaju beskrajna prostranstva, šume, jezera, slapovi, i to vrlo blizu grada, što stvara idealne uvjete za skijanje, brdski biciklizam, planinarenje i slično. Sviđa mi se i što je sasvim normalno vidjeti divlje životinje oko kuće ili u dvorištu - divlje patke, guske, vjeverice, zečeve, lisice, rakune. Baš sam neki dan sjedio u svom dvorištu i ispod drvene terase izviri mladi divlji zec, pogleda me na trenutak te ode svojim putem. Naravno, sviđa mi se i životni standard koji omogućava „puno za malo“ no to se polagano mijenja s porastom cijene energije. Najteže nam pada: duga zima i izostanak proljeća jer zima naglo prelazi u ljeto - koliko god volim snijeg, ne volim voziti po kaši snijega i soli; sparna ljeta, tako da bez klime ne možeš noću spavati; hrana koja se masovno proizvodi je bez okusa i mirisa - jaja, primjerice, kupujem na crno od farmera; dalek put do svojih najbližih i da ne nabrajam dalje. Ukratko, nigdje nije savršeno.
NET: U kojem dijelu Kanade živite? Ima li nedaleko vas još iseljenika iz ovih krajeva?
KRUNO: Posljednjih osam godina živimo na jezeru Ontario u gradu Oakville (Hrastovac) - oko 150.000 duša i 40 km od Toronta. Cijela sjeverna obala jezera Ontarija još se zove «Golden Horse shoe» (Zlatna potkova) i najgušće je naseljen dio Kanade. Sastoji se od petnaestak gradova, jedan do drugoga, s Torontom kao metropolom. U ovom dijelu Kanade živi oko 500.000 Hrvata i sigurno toliko, ako ne i više, iseljenika iz ostalih dijelova stare Jugoslavije. Na primjer, u našoj maloj ulici (duga je 500 m) preko puta naše kuće živi gospođa iz Zagreba. Sada je već u osamdesetim godinama, ali još radi u svom krojačkom salonu. Na šetalištima, u parkovima ili trgovinama ovdje se često može čuti naš jezik. U zgradi u kojoj radim je oko 100 zaposlenih, a od toga je barem petnaestak Hrvata, koji su doseljenici kao ja, ili pak potomci roditelja koji su doselili u šezdesetima.
NET: Što je presudilo u vašoj odluci da odete živjeti u Kanadu?
KRUNO: Poslije završenog Geodetskog fakulteta i beznadnog traženja posla u struci, krenuo sam, po onoj našoj staroj, «trbuhom za kruhom» i tako završio u Kanadi. Prije nego što smo odlučili odseliti u Kanadu, razmišljali smo o nekoliko opcija. Na kraju je prevagnula Kanada, kao mjesto gdje te prihvate kao ravnopravnog građanina, a ne vječnog stranca, njezino veliko prirodno prostranstvo, te mnogo snijega i planina za skijanje koje volim.
NET: Kakav je raspored vašeg radnog tjedna?
KRUNO: Ustajemo oko 7 ujutro. Imam sat vremena za kavu i doručak s djecom i u 8 krećem na posao, do kojeg imam 36 km vožnje. Ove godine oba sina idu u školu, stariji Oliver (6) u prvi razred, a mlađi Denis (4) u `junior kindergarden`. Ovdje djeca, naime, prije početka prvog razreda idu dvije godine u školu na dva i pol sata, gdje uz igru i pjesmu, uče abecedu, brojeve i, što je najvažnije, socijalne vještine. U 9 sati Ines djecu odveze u školu, gdje Oliver ostane do 4 popodne, a Denis je za ručak doma. Ja se vraćam s posla oko 6, te zajedno večeramo. Kad je lijepo vrijeme, poslije večere djeca i ja biciklima odemo u jedan od parkova na jezeru, gde se oni istrče i izigraju, a ja nadišem svježeg zraka. S prvim sumrakom vraćamo se doma, djeca se otuširaju i obuku u pidžamu, pa u krevet, gdje pročitamo priču-dvije prije spavanja. Za dugih zima više smo u kući ili se pak sanjkamo na obližnjem brdu ili kližemo na jezeru. Dnevne obaveze završavamo oko devet navečer i ostaje nam dva sata opuštanja prije nego što i mi prijeđemo u horizontalu.
NET: Vaša supruga Ines ne radi. Je li to bila vaša svjesna odluka ili bi ona radije željela raditi? Jesu li supruge vaših kolega i poznanika također domaćice? Je li tako lakše organizirati obiteljski život?
KRUNO: Moja supruga Ines radi puno radno vrijeme jer dva aktivna dečka, kao što su naša dva sina, trebaju stalno nekoga oko sebe. Kako nemamo priliku upotrijebiti nama znan i besplatan „baka servis“, preostaje nam platiti nekoga da čuva i razvozi djecu preko dana ili da to činimo sami. Kad smo sve uzeli u obzir, odlučili smo da Ines prestane raditi prije prvog djeteta i da se posveti djeci dok im je roditeljska pažnja najpotrebnija, radije nego da plaćamo nekoga da to radi umjesto nas i odgaja našu djecu po svom. Još dvije godine i oba će sina biti cijeli dan u školi, pa će Ines tražiti posao. Što se tiče drugih, imam poznanika koji žive isto kao mi, ali i onih koji rano ujutro prije posla ostave djecu u vrtiću ili kod nekoga tko ih čuva, pa ih pokupe navečer kad se vraćaju s posla. Mi smo zadovoljni našim izborom i kada bismo opet morali odlučiti, mislim da bismo opet isto učinili.
NET: Kako provodite slobodno vrijeme? Omogućuju li vam prihodi da raspolažete svojim slobodnim vremenom kako želite?
KRUNO: Razlika između onoga što bismo htjeli i što si možemo priuštiti uvijek postoji i, ljudi smo, uvjeren sam da će uvijek postojati. Mislim da je to u ljudskoj naravi da, što god imamo, želimo više. Na ovom kontinentu čini mi se da je to još više izraženo, jer su standard i primanja viša, a kreditne mogućnosti beskrajne. Koliko god je to pozitivno, toliko je i negativno, jer si svatko može kupiti više nego što može platiti, a naravno na kraju banke najviše u tome profitiraju. Mi za sada uspijevamo održavati balans, tako da moja supruga, na primjer, nema 15 pari cipela, nemamo kuću s pet soba ili novi auto, dok četiri godine stari radi izvrsno itd. Nas četvero živimo u kući od 185 kvadratnih metara, koja za ove prilike nije baš velika. Ukratko, vrlo je jednostavno doći u situaciju da sva zarada ode na malu otplatu posuđene glavnice i puno na kamate. No da se vratim vaše na pitanje - kako imamo relativno malu djecu, sve se aktivnosti vrte oko njih. Tako ljeti idemo na kupanje na obližnja jezera, u zabavne parkove, zoološki vrt, nogomet u lokalnom klubu, kampiranje, ribolov, na farme po svježe plodove jeseni, a zimi smo na snijegu. Ovu sezonu klince počinjem učiti skijati na pravom skijalištu.
NET: Imate li prijatelje za zajednička druženja?
KRUNO: Imamo dosta prijatelja, većinom iz naših krajeva ili mješanih obitelji, čak i neke s kojima sam proveo godine zajedno na fakultetu. Družimo se, naravno, opet s obiteljima s djecom sličnog uzrasta, tako da se svi zabavljamo. U prosjeku, rekao bih da dvaput mjesečno idemo nekome u posjet ili nama netko dolazi. Zvuči jako rijetko, ali treba uzeti u obzir da nam je većina prijatelja udaljena po sati vožnje, što je blizu za kanadske prilike. S obzirom tu udaljenost, dječje bolesti, sniježne oluje, godišnje odmore i ostale okolnosti, mislim da je to relativno dobro.
NET: U Kanadi su se rodila oba vaša sina. Učite li ih govoriti hrvatski?
KRUNO: Oliver i Denis čisto govore oba jezika. Stariji, Oliver, više ne miješa engleske i hrvatske rječi u istoj rečenici, dok Denis to još čini, iako za svaku riječ zna kojem jeziku pripada. Obojici padeži baš ne idu, no polako ih učimo. Najbolje uče kad odemo na godišnji u Hrvatsku i kad se igraju sa svojim vršnjacima. Prošle godine, na primjer, kad smo došli u Hrvatsku jedan s drugim su pričali engleski, no nakon mjesec dana samo je Oliver upotrebljavao engleski, i to onda kad je htio impresionirati drugu djecu i pokazati kako je on iz Kanade. Mi doma pričamo hrvatski, ali kako je sve ostalo, mediji, igre, škola vrtić, na engleskom, djeca automatski govore ono što im je lakše i što češće čuju.
NET: Primanja vam omogućuju da svakih nekoliko godina posjetite Hrvatsku. Je li vam po dolasku bilo teško izboriti se za posao i takve prihode, s kojima ste, pretpostavljam, zadovoljni?
KRUNO: U svakom slučaju, kao svugdje, početak nije lagan, pogotovo kad počneš ni od čega i nemaš nikoga blizu da ti priskoči upomoć. No kako stara uzrečica kaže, „kad si mlad i nadobudan ništa nije teško“, tako je i nama tih prvih nekoliko godina brzo prošlo. A jesam li zadovoljan primanjima? Naravno da ne, uvijek može bolje. Nakon nedavnih prirodnih nepogoda u Americi i naglog porasta cjene nafte, troškovi života znatno su porasli.
NET: Kako zamišljate svoju budućnost u Kanadi? Namjeravate li se, možda u mirovini, vratiti u Hrvatsku?
KRUNO: Veoma dobro pitanje na koje bih i ja htio znati odgovor! No, kako sam još „mlad“, nisam napravio završne planove. U svakom slučaju, životna knjiga je otvorena i nikad ne odbacujem mogućnosti. Kuću u kojoj živimo za nekoliko godina ćemo otplatiti, a istodobno otplaćujemo stan u Zagrebu, tako da kad dođemo u „zrele“ godine možemo donijeti odluku koja će najbolje odgovarati tom vremenu.
