Dvanaesti virovitički kazališni susreti, već famozni VIRKAS , počeli su ove godine malo kasnije (12.2 2016.) od uobičajenog datuma vezanog uz Dan virovitičkog kazališta (3. veljače) , ali kao i uvijek, premijerom matičnog kazališta. „Kralj Ubu“ francuskog simbolista, ali i istomišljenika brojnih „otkačenih“ umjetničkih pokreta s kraja 19. stoljeća, Alfreda Jarryija (1873.-1907.) u režiji slovenskog redatelja Sama M. Streleca doista je smjeli izbor svakog kazališta.
Premijera „Kralj Ubu“ o Ubuju koji spletkama, ubojstvima, pljačkama , ishitrenim i neutemeljenim zakonima (citat „Kao da neutemeljeno pravo ništa ne znači“) i srodnim akcijama postaje kraljem , bila je u Parizu 1896. godine. Iako se publika naoko zgražala nad prostačkim jezikom i šašavim akcijam djetinjastog, vulgarnog i ružnog „kralja“, popularnost ovog djela neupitno je rasla. Dvdesetrogodišnji autor lik je satirički osmislio prema svojem profesoru Hebertu, ujedno parodirajući velike Shakespeareove tragedije („Macbetha“ prepoznajemo od prve!). U svojoj ludosti i okrutnosti, Ubu odlučuje opljačkati i pobiti sve svoje podanike , što dakako, ne bi mogao bez podrške svojih najbližih podređenih i vlastite supruge. Prijevod Vladimira Gerića vrlo suvislo stvara jezični svemir ove čudne i zastrašujuće družbe predvođene Ubujem Draška Zidara u kojoj se redom pojavljuju Blanka Bart (mama Ubu), Goran Koši (satnik Gouznyak), Mladen Kovačić ( kralj Ventzeslas ), Igor Golub (Mylosas), Mijo Pavelko (kraljica Rosamundo i još ponetko), Sara Lustig (Boleslas) i Antun Vrbenski (pripovjedač), ali i svi zajedno kao skupine vojnika, seljaka, urotnika i slično. Prema do sada rečenom, očekivano bi bilo imati grotesknu i potpuno ludu predstavu, tim više što su nam svakodnevne standardne vijesti takve kakve su (dakle, grozne).
U zemlji u kojoj se ne uspijeva mjesecima složiti vlada, jer se neprestano otkriva po neka zataškana činjenica iz biografije ministara, u zemlji gdje čelnik stranke javno izjavljue „Shit happens“ kao da smo u Tarantinovom filmu, u zemlji gdje se zatiru oni najnemoćniji a veličaju bahatost i nasilje, kazališni kralj Ubu bi morao biti zastrašujući, pun buke i šokova. Ovakav, relativno pristojan, ne previše smiješan i umjereno opak, zaostaje za vijestima iz crne kronike. I takav me se, zapravo, ne tiče.
