Kad imaš puno posla, ali dosta vremena i novca, najteže se odlučiti odakle početi. U takvim prilikama treba imati dar za dobru organizaciju rada. No, kad imaš previše posla, a malo vremena i novca, treba izabrati prioritete. U takvim prilikama treba posjedovati moć razlučivanja – raspoznati bitno od manje bitnog, važno od nevažnog. No, statistički je moguće pogriješiti. Slijedi primjer standardne pogreške – brazilski i hrvatski (tek toliko da budemo aktualni).
Brazil, zemlja s trideset milijuna registriranih gladnih navijača
Dana 3. lipnja 2003., južnoamerička nogometna konfederacija (CONMEBOL) objavljuje popis država članica u kojima tinja želja da se kandidiraju za domaćina Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. Na popisu se nalaze: Brazil, Argentina i Kolumbija. Konačna odluka pada na Brazil, jer poslije godinu i nešto dana Argentinu i Kolumbiju prošla je želja.
Nakon toga FIFA nema težak zadatak. Obzirom da je po službenom ključu organizacija ovog dvadesetog fudbalskog turnira pripala Južnoj Americi, 30. listopada 2007. vlada predsjednika Luiza da Silve otvara šampanjac vrijedan 15. milijardi dolara.
Prevedeno u okvir REALNE matematike, to je cifra koju treba podijeliti na dnevne obroke za 30 milijuna siromašnih Brazilaca koji žive od 1,25 dolara na dan.
Hrvatska, zemlja sa pola milijuna registriranih gladnih navijača
U to vrijeme još nitko nije slutio da će nešto malo troška ove organizacije pasti i na teret hrvatskih građana. U pitanju je nekih 100 000 kuna koliko košta pozivnica aktualne brazilske predsjednice premijeru Zoranu Milanoviću, da uživo, iz predsjedničke lože, prati naše Vatrene na samom otvaranju nogometnog cirkusa.
Premijer se najprije nećkao, a onda između zidarskih poslova u Gunji – na barem nekoliko poplavom uništenih kuća (koliko se moglo obnoviti za taj novac) – i odlaska na nogometnu utakmicu, izabire utakmicu.
"To uvijek netko morao platiti. Dobro je dok to plaća proračun, netko je primijetio da će to platiti hrvatski porezni obveznici. Alternativa je da plati nekakav mutni poslovni interes, ili neka organizacija. To ne može biti alternativa. Oni koji vide vijest u tome da će to platiti porezni obveznici, a tko drugi? Nekakva tajna organizacija? To je dio mog posla, idem tamo i držim palčeve za Hrvatsku. Sa mnom ili bez mene, bit će im isto, ali to mi je dužnost.” – zaključio je predsjednik vlade.
Nesvjestan da je pobrkao svoje dužnosti i rasporedio krive prioritete, pozdravio se s novinarima i umjesto za Slavoniju, odletio za Brazil.
Statistički, kako rekosmo, pogreške u takvoj procjeni su moguće, pogotovo u stresnim uvjetima rada kakvi vladaju u vrijeme nogometne groznice. Poplave se događaju svake godine, ali utakmica sa Brazilom kakva je ova igra se jednom u sto godina, stoga je moć razlučivanja većine Hrvata, od zadnje kvalifikacijske utakmice, izrazito sužena.
Prvi je to na svojoj koži osjetio Joe Šimunić, koji je od silnog uzbuđenja zamijenio povijesne čitanke.
Ali, evo, da budem iskren, i meni se nešto manta. Nisam siguran da na mjestu premijera ne bih napravio istu grešku. Samo ne daj bože da dođemo u finale. Skupo će nas stajati... Ne usudim se ni pomisliti.
