Dajte dite materi – to Dalmatincima znači: ako želiš da posao bude dobro obavljen, povjeri ga onome tko ga voli i zna raditi. Primijenjeno na ovaj naš slučaj to bi značilo – dajte da se o hrani brinu Slavonci!
Moj Mirko filozofski je zaključio da je to odraz vjekovne težnje svih Hrvata za jadranskom obalom. Kad je prvi put, naime, došao u Viroviticu ostao je u čudu pred nazivljem u našem malom podbilogorskom, panonskom gradu. Odmah kad se iz Mihanovićeve skrene u Beč, konoba Medena – a Mirko je donedavno znao samo za hotel Medena pokraj Trogira. Malo dalje, na tržnici ni manje ni više nego - Plavi Jadran. I napokon, u centru, kod robne – Duje. Nije, doduše sveti, ali ipak je Duje. Kao u Splitu na Peristilu, samo što je tamo katredrala! Objasnila sam Dalmatincu da smo mi tom našem Duji hodočastili sigurno više nego on onom svom.
Jeste li kad primijetili tu virovitičku potisnutu čežnju za Jadranom? Iskreno, ja nisam. Iako sam bezbroj puta prolazila pored „Plavog Jadrana” – za koji mi je još otata rekao da se nekad zvao "Tri guza", zbog kratkih suknjica triju konobarica, a nedavno sam od Grge čula da mu je aktualni naziv "Tri pupka", ovaj put zbog kratkih majica. Godinama sam subotom visila kod Duje, svraćala i u Galeb, ali tek mi je Dalmatinac ukazao na tu podsvjesnu virovitičku jadransku orijentaciju.
Zaista, pogledajmo samo koliko je virovitičkih moreplovaca! Prvi je bio Miro Muhek, jedriličar koji je kao član posade "Hrvatske čigre" jedrio od pola do pola. Njegov mlađi brat Davorin jedri i danas i dok ga mi u Virovitici znamo kao virtuoznog gitarista i predavača gitare u glazbenoj školi, na moru ga poznaju kao vrsnog skipera. Igor Jurinjak otišao je iz Virovitice u srednju školu u Rijeku da bi postao pomorac i danas na nekom od prekooceanskih brodova plovi dalekim morima, a u Viroviticu dolazi na godišnji. Znam i za onaj muški kružok koji se zimi redovito sastaje u Boomu i priča o morskim tjesnacima, jedrima i konopima, a ljeta provodi na jedrilicama.
Iako to nikako nije isto, među dokaze virovitičkog jadranskog kompleksa mogu ubrojiti i sebe - a po tome sigurno nisam jedina: splitska nevista postala sam kad sam se u trogirskoj Crkvi sv. Ivana udala za Kaštelanina rođenog u Splitu, a kroz Radovanov portal proveo me, ruku pod ruku, kum Bračanin. Da nije bilo tako, do mora bih sigurno došla nekako drukčije: neke godine Davorin Muhek nagovarao me da se pridružim jednoj od jedriličarskih posada i jedva sam ostala čvrsto na obali. A najbliže sam palubi bila kad mi je počeo nabrajati što oni sve pripremaju u brodskim kuhinjama dok njihove jedrilice sijeku valove.
Tko o čemu, ja opet o hrani, ali ovo vam još nisam ispričala...
Uskoro će se po zagrebačkim izdanjima novina i ženskih magazina početi objavljivati recepti za Badnjak. I bit će to, već se može namirisati, bakalar na sto načina. Kako im već nije dosadio?! Vidjela sam da se i u Virovitici odnedavno za Badnjak počeo pripremati bakalar na bijelo, iako je kod nas nekad tradicionalna bila riječna riba, odnosno dravski šaran i već tko što ulovi u ribarnici. Razumijem, ne možeš odoljeti, jer Zagreb diktira trendove. A u Zagrebu su svi ludi za dalmatinskim specijalitetima - za njihovom ribom, blitvom, rikulom i maslinovim uljem. Ali nikako nisam dokučila je li to zato što su se zbog svoje probitačnosti Dalmatinci infiltrirali među urednike gastronomskih rubrika, vlasnike restorana i glavne kuhare, ili pak zato što zagrebačkim nepcima doista bolje prija bakalar od gulaša i paprikaša. Jer nije valjda da se zaista toliko brinu o zdravlju, pa bježe od kolesterola? Uzalud sam na mnogim kolegijima predlagala da se prisjetimo tradicionalnoga kontinentalnog posnog jelovnika, graha i slanutka, pa možda otkrijemo nešto što se može primijeniti i u obične dane. Ali ne, svake godine isto, opet kao da smo svi Dalmatinci.
Na Badnjak i Veliki petak zagrebačkim se stubištima uglavnom širi miris češnjaka i naručuje se cattering s crnim i bijelim rižotima. A u kulinarske rubrike pozivaju se manekenke i misice, glumičice i pjevačice kako bi skuhale nešto tradicionalno i light , što znači dalmatinski. Tada se ljepotice u tabloidima hvale receptima svoje mame, svojim umijećem, ukusom, iskustvom, razbacuju se savjetima, dodacima, začinima i kuhinjskim pomagalima. Svaka studentica koja u Zagreb stiže iz malog grada kao što je Virovitica, suočena s takvim kulinarskim veličinama pokajat će se što nije češće i marljivije sjeckala peršin dok je mama pored nje spremala ručak. I divit će se tim supercurama koje u svoje rasporede skladno uklapaju teretanu, solarij i ugradnju umjetnih noktiju, i još stignu iskušavati mamine recepte i nakuhavati specijalitete. Ali ne treba se dati zavarati! Jela na fotografijama obično su skuhali profesionalni kuhari i zasjajili ih uljem, možda čak i nečim nejestivim, da bi ljepše izgledala na fotografijama. A ljepotici koja se pored tih delicija zavodnički smješka sigurno od gladi krulji u želucu!
Jer novinskim urednicama često je sasvim svejedno što piše u receptu. Poznato je, naime, da novinarke nisu baš neke kuharice i uvjerila sam se, na svoje golemo razočaranje, kako neke od njih niti razumiju recepte koje tako marljivo prevode i objavljuju, niti bi znale tako nešto napraviti. Malo je onih poput Višnje Ogrizović ili Božice Brkan koje znaju o čemu pišu kad pišu o kuhinji.
A sve one silne upute za kuhanje na sjajnim stranicama kao da su tu samo zbog fotografija. Jeste li kad pokušale smutiti kolač po nekom od njih? Nije uspio? Mislite da ste loše kuharice? Ne, kriv je recept! Za moje početničke kulinarske potrebe, puno upotrebljivijim pokazao se univerzalni mamin recept za biskvit na čaše - koji vadim i kad nedjeljom trebam brzi kolač i kad trebam novogodišnju tortu, pa jednom s orasima, drugi put s kakaom, treći put s marmeladom - nego bilo koji od onih silnih ilustriranih recepata torti i kolača kakvih sam se načitala po novinama.
Kad smo se početkom devedesetih prepucavali u rubrikama "On i One" u sada već zaboravljenoj ženskoj reviji Draga – a dogovor je bio da se u novinama svađamo, a inače zajedno idemo na kavu - Igor Mandić poklonio je mojoj suradnici i meni Bračnu kuharicu koju su zajedno napisali njegova supruga Slavica i on. Bez bračne obaveze, napisao je u posveti jer smo obje tada bile neudate, ali obje smo se brzo nakon toga udale. Nakon svih onih recepata u ženskim novinama, koji su mi godinama nabijali komplekse jer bi od njih odustajala čim bih vidjela egzotične sastojke, Mandićeva kuharica otvorila mi je oči: recepti gospođe Slavice - Glorije Tornado, kako je on od milja zove – jasni su i jednostavno objašnjeni, napisani prijateljski prisno, a ne svisoka i zapovjednički, kao oni u šarenim revijama. Objašnjenje je jednostavno - gospođa Slavica znala je i skuhati ono o čemu je pisala, za razliku od revnih urednica ženskih revija koje su sirov komad mesa vidjele samo na slici.
Volim posezati za poslovicama zato što ja nešto tako pametno ne mogu smisliti. Pa zato evo jedne prigodno dalmatinske koju sam, doduše, čula mnogo prije nego što sam se spetljala s Dalmatincem – Dajte dite materi. To njima znači – ako želiš da posao bude dobro obavljen, povjeri ga onome tko ga voli i zna raditi. Primijenjeno na ovaj naš slučaj to bi značilo – dajte da se o hrani brinu Slavonci! Jer mi s hranom znamo. Treba samo ponuditi – jedan kolega iz Požege svako malo u Zagreb doveze po dvadesetak kulena koji planu u minuti. Iako su po 50 eura svaki. Kod nas u Virovitici ne pravimo kulene, ali svatko od nas poznaje barem jednu domaćicu kao što je moja šogorica Nada koja zna sve najnovije recepte za kolače. Svatko zna i barem jednog domaćina kao što je moj bratić Dalibor koji subotama popodne okuplja društvo oko roštilja i čobanaca. Poanta je da kod nas ima svega. Ne može naučiti kuhati onaj koji nema što staviti u lonac.
Da nam je netko prije nekoliko godina rekao da će na biogradskom nautičkom sajmu 2005. najveličanstvenija premijera biti brod iz Virovitice, svi bismo se nasmijali, zar ne?! Osim Matešića. On je vjerojatno tada već krojio planove. A što bismo rekli kad bi netko bubnuo da će za koju godinu svaki drugi drniški pršut biti od svinje iz (ipak, okolice) Virovitice? Ili da će Virovitica preuzeti opskrbu cijele, recimo, Makarske rivijere?!
Možda nekome od nas to ipak ne zvuči tako smiješno.
