Još jedan veliki nogometni turnir naši Vatreni zgotoviše prije predviđenog vremena. I ovoga puta vratili se kući prije nego Lesi. Zašto? Ovo pitanje samo je retoričko, jer ne postoji hrvatski navijač koji ne zna odgovor i nema svoje viđenje toga. Imati glasan i jasan stav po ovom pitanju, nije samo stvar navijačke strasti nego je stvar opće kulture. Obzirom na neprocjenjivu vrijednost svakog nogometnog uspjeha za našu zemlju, kao i nesagledive posljedice ovog poraza po cijelu prirodu i društvo, niti ja ne mogu prešutjeti vlastitu stručnu analizu neslavno završene brazilske turneje.
Zašto smo se osramotili?
Riječ SRAMOTA je najčešće izgovorena hrvatska riječ u posljednjih petnaest dana, prevedena na japanski. Poslije sudačke sramote u prvoj utakmici, koja ide na dušu Japancima, ona se odnosi i na samu igru hrvatske reprezentacije, koja se pokazala nedostojnom obrane naslova moralnih svjetskih prvaka – titule koju još od 1998. nosimo u trajnom vlasništvu.
Ali dok se cijela nacija crveni od stida, ja ću biti iskren: Mene nije sram – niti pred ogledalom, niti na ulici, jer ja nisam igrao. Sramota neka bude Pletikosu, Srnu, Ćorluku, Lovrena, Vrsaljka, Rakitića, Pranjića, Perišića, Modrića, Olića i Mandžukića, kao i njihove taktičke zamjene. Oni su ti koji se trebaju sramiti što su spustili Hrvatsku na razinu jedne Norveške i Finske, zemalja sa samog dna fifine nogometne ljestvice, čiji se građani već desetljećima crvene na sami spomen nogometne lopte. Ali, budimo realni: danas, biti Hrvat, puno je teže nego biti Norvežanin ili Finac…stoga je i odgovornost cijelog stručnog stožera za svaku utakmicu naše nogometne repke puno veća.
Zato meni i tisućama hrvatskih navijača nikako ne ide u glavu nevjerojatno glup i rizičan potez selektora Nike Kovaća koji je ostavio Rakitića punih osam metara dalje od njegove prirodne pozicije koju igra u Sevilji, odakle više ne zna dodati loptu slobodnom igraču. A kada mu to i uspije, od toga nema nikakve koristi, jer je ovog pak pomaknuo sedam metara u lijevo od mjesta na kojem je rođen za nogomet, gdje više ne zna štopat.
Čemu takvi nerazumni eksperimenti koji zbunjuju sve naše cijenjene nogometne znalce, čije stručno oko u takvim pretumbacijama vidi puni smisao samo kada pobijedimo – ali kada je riječ o porazu, svi su totalno iznenađeni.
Zašto su u prvoj utakmici Brazilci zabili sebi jedan gol, a nama tri, umjesto obratno?
Ovo taktičko pitanje proizlazi iz stručne opservacije našeg tv komentatora Drage Ćosića, kojega je autogol Marcela toliko oduševio da se cijelo prvo poluvrijeme pitao kada će opet (?). Meni ono nema neke logike, ali Ćosa je poslije našeg vodstva silno navijao za to da Marcel bude bliže svojim vratima pa mi se čini da ono ipak ima nekog smisla. Da je bilo više igrat na same Brazilce nego na Olića i Jelavića, možda bi se čak isplatilo.
Zašto su malešni Meksikanci nadskakali naše visoke igrače?
Obzirom na izrazitu razliku u visini, koja je išla u našu korist, bilo je teško za očekivati da će amigosi igrati glavom pa je taktička koncentracija naše momčadi bila usmjerena na njihove noge. To se međutim pokazalo fatalnim.
Koliko je Zoran Milanović doprinio fijasku Vatrenih svojim savjetima u svlačionici?
Uza sve slabovidnosti koje je Niko Kovač pokazao u viđenju prve utakmice s klupe, meni se čini da je Milanovićevo viđenje s tribine za igrače bilo presudno.
Prenio je Vatrenima svoje utiske viđenja utakmice, koju je iz predsjedničke lože pratio u društvu brazilske premijerke. Fatalna rečenica koja je na samom početku turnira unijela pretjeranu dozu sigurnosti i totalno opustila sve naše taktičke linije, ključni je trenutak koji je poremetio psihološku pripremu cijele momčadi:
"Bilo mi je najbolje kad sam osjetio da su se Brazilci prepali Hrvatske" – rekao je premijer igračima, sa kojih se još uvijek pušilo od znoja i vodene pare. Taman toliko dovoljno da im slava udre u glavu.
