Ovaj tekst napisao sam osobno odnosno subjektivno i nadam se da će čitatelji to razumjeti!Primio sam ovih dana mail poruku od prijatelja i daljnjeg rođaka dr.Velimira Kona iz Kanade s kojim sam u dvadesetogodišnjem dopisivanju. Otvorio sam poruku koju je bilo tek nekoliko riječi,(«Da se nikad ne zaboravi! To dugujemo našim roditeljima!»), a ostalo su bile fotografije, najviše fotografije koje su snimili saveznički vojnici nakon što su ušli u ostatke nacističkih logora uništenja: hrpe leševa, grupe izbezumljenih, gladnih logoraša... Odrastao sam uz te fotografije nalazeći ih u knjigama i nikome ne bih poželio takvo odrastanje. Ni najgorem neprijatelju.
Naime, moj je otac nakon oslobođenja iz logora Dachau, 1945. godine, počeo skupljati knjige o logorima, kasnije i povijesne knjige na temu holokausta. Ja sam, kao knjižar u Beču nastavio sakupljati te knjige stvorivši tako biblioteku JUDAICE od oko 800 knjiga, jednu od bogatijih specijaliziranih biblioteka u Hrvatskoj. Ima u njoj i dvadesetak rariteta, ali to je posebna priča. Želim pisati o KRISTALNOJ NOĆI, prisjetiti se 70 godina poslije, što znači Kristalna noć. Povijesni je to događaj koji je bio zapravo nedvosmislen znak pred Drugi svjetski rat da otpočinje nemilosrdno uništavanje Židova u Njemačkoj i Austriji.
Živeći u Austriji odnosno Beču od 1991. pristupio sam bečkoj židovskoj općini i istine radi, ona mi je pomogla da lakše prebrodim prve izbjegličke dane u Beču, a isto tako pomogla mi iskazanom solidarnošću, da s manje trauma preživim zatvaranje moje knjižare koju sam vodio 13 godina. Prisjećajući se tog razdoblja života ne mogu zaboraviti kako me jednog dana pozvala prijateljica. Židovka, rođena u Amsterdamu od roditelja izbjeglica iz Njemačke, također knjižarka, ( znam dobro da je bilo uoči 9. 11) i pitala želim li sudjelovati u obilježavanju «Novemberpogroma» i mogu li dovesti još koga?
«Novemberpogrom»? Tako se u Austriji naziva razdoblje uništavanja svega židovskog kada je počelo ostvarenje plana koji je već netko pripremio odranije, u Berlinu, uz Hitlera. U noći 9.11 1938. sjaj vatre obasjao je nebo nad Njemačkom i Austrijom. Te noći nacisti su sasvim jasno pokazali kako namjeravaju riješiti tzv. židovsko pitanje brutalnim nasiljem. Razulareni nacisti uz pomoć građana koji su do jučer bili mirni židovski susjedi, krenuli su u uništavanje židovskih bogomolja, najviše sinagoga, uništavanje trgovina, dućana i dućančića, knjižara, obrtničkih radnji... kojima su bili vlasnici Židovi. Prije toga su na njima -roloima, staklima izloga, zidovima... ispisane prijeteće parole, a poslije lomljena su stakla, pljačkane robne kuće, trgovine, paljene ili rušene sinagoge. Židovi su odvođeni masovno u logore uništenja - deportirano je oko 30 000 ljudi. Novine, radio i druga sredstava informiranja izvještavali su o «spontanim» protužidovskim izgredima, a radilo se o organiziranom pogromu dotada jedva viđenom u povijesti - razaranja su poprimila potresne razmjere: u toku Kristalne noći bez ikakva razloga uništeno je židovsko vlasništvo od nekoliko milijuna Reichsmaraka, pored ostaloga 200 sinagoga, ukupno 600 bogomolja uključujući kapelice na židovskim grobljima. Napadani su Židovi, premlaćivani, napadane su i židovske kuće i stanovi, a njihovi stanovnici ili vlasnici protjerani su iz njih i zlostavljani na razne načine. Prisilnim nošenjem posebnih znakova (žute trake, žuti Magen David) obilježeno je «strano tijelo» u njemačkom, arijevskom narodu».
Znao sam otprije što je Kristalna noć i uključio sam se u obilježavanje tog događaja. U 8. Bezirku, u Piaristengasse stajala je do 1938.jedna od ljepših bečkih sinagoga, uništena u toj noći. Na njenu mjestu sagrađene su stambene zgrade i samo jedna ploča podsjećala je na to da je na tom mjestu do 1938. stajala sinagoga.Kreativni bečki umjetnici dali su izraditi fasadu sinagoge u prirodnoj veličini, a u podnožju postavljena je manja četvrtasta bina te šator za posjetitelje. Noć u studenom je bila hladna, kišovita i vjetrovita, a naš zadatak je bio da bar pola sata držimo upaljene baklje ispod ceradom natkrivene bine. Uhvatio sam tu baklju s nekim prkosom, stao s njom na «moje» mjesto i zajedno s još troje «bakljaša» razmišljao što se tu događalo prije šezdesetak godina. Uz mene je stajala, s bakljom u ruci, i tadašnja prijateljica Hana, Židovka iz Sarajeva, pristigla u Beč također kao izbjeglica. Ruke promrzle, oči sa suznom koprenom, pred očima slike prošlosti, duboka tuga.
Čak ni sve zlo koje je učinjeno Židovima te noći 1938. nije bilo dovoljno nacističkim vlastodršcima: Kao «pokora» zbog jednog atentata u Parizu, Židovima je u Njemačkoj određena novčana kazna u iznosu od milijarde maraka. Istovremeno je izdana naredba da se svi židovski dućani i poduzeća, koja još kao takva postoje, predaju u «arijevske» ruke.
Židovi Beča šikanirani su tada i na druge načine. Sveučilišni profesori, liječnici i drugi ugledni Židovi morali su, primjerice, četkicama za zube čistiti ulice i trgove Beča!!!
Te noći u studenom, šezdesetak godina poslije, u toj pokrajnjoj ulici u 8. Bezirku, držeći baklju u ruci i poslije slušajući nekoliko starijih Židova koji su bili svjedoci Kristalne noći, shvatio sam kako se mir brzo pretvara u rat, i kako se zlo može valjati ulicama jednog, inače kulturnog grada, kako generacije slabo pamte, kako je samo 20 godina nakon jednog Rata, moguć i Drugi svjetski rat. Razmišljao sam o antisemitizmu, razumio više nego ikada Izraelce i njihovu grčevitu borbu za opstanak u moru Arapa, shvatio da Židovi nakon holokausta nikada neće biti slični Židovima prije holokausta. Kao da je svatko od nas s bakljom u ruci ponavljao zavjet: nikada više kao ovce na klanje, nikada više pognute glave, kao poniženi, gubeći dostojanstvo. I shvatio sam kako će biti malo onih koji će razumjeti patnje Židova i kako je moj otac imao pravo kada sam ga pitao zašto skuplja te knjige tzv. CRNE BIBLIOTEKE! Znao je reći: «Doći će neko čudno vrijeme kada ljudi neće vjerovati da se to dogodilo. Tvrdit će da su to židovske izmišljotine, da je dosta tih priča, te kuknjave..!»
Civilizirani svijet zgrozio nad vandalizmom jurišnika te Kristalne noći, ali nije ništa učinjeno bitno da bi se Židovima pomoglo. U samoj Austriji i Njemačkoj nije se čulo glasove protesta - ravnodušnost ili agresija bili su dominantni u ponašanju većeg dijela naroda «pjesnika i mislilaca». Suosjećali su tek rijetki pojedinci, ali ono što mi ni danas ne da mira je manifestacija sjećanja na Kristalnu noć na kojoj je bilo malo Austrijanaca. Kao što danas ne mogu razumjeti relativnu šutnju hrvatskih medija tim povodom. Sjećam se jedne majke sa sinom, Austrijanke, koja mi je objašnjavala: «Ne, nisam Židovka, ne osjećam se tako, ali pronašli smo neke dokumente na tavanu da bi jedan od djedova mogao biti Židov! Eto, zatajio je to, preživio i moj sin me nagovorio da dođemo večeras ovdje. Suosjećamo s vama, zbog djeda i vas smo ovdje!» Do nas «bakljaša» stiglo je nekoliko austrijskih novinara, našao se tu i koji zalutali prolaznik. Poslije smo čuli kako su se stanari iza drveno-kartonske fasade sinagoge bunili što im je na nekoliko tjedana oduzeto - svjetlo! A to što su oduzeti životi brojnim Židovima Piaristengase i okolnih ulica, čini mi se, nije ih smetalo! Iz topline svojih stanova okolnih zgrada promatrali su nas «bakljaše» zamalo s čuđenjem.
I sada pišući ove retke surfam Internetom i nailazim na neonacističke portale i naznaku -vjerojatno od onih koji ipak kontroliraju sadržaje - «unangemessener Inhalt»(neodgovarajući sadržaj).I danas, 70 godina poslije, nakon što su istražene i opisane povijesne istine, evo tendencioznih tvrdnji, falsifikata povijesti! Zašto generacije poraženih ne mogu sagledati realno povijest, zašto se iskrivljuju povijesne činjenice? Nije lako čitati te neumjesne komentare, tu hrpu gluposti nedozrelih ili onih koji prizivaju nova zla. I opet se moram sjetiti pokojnog oca: «Ova biblioteka neka svjedoči...Doći će neko čudno vrijeme...!»
Prisjećanje ne bi bilo kompletno ako se ne bih prisjetio jedne bakice, rođene Austrijanke, gospođe koja je pod stare dana poželjela naučiti naš jezik da bi mogla, u vrijeme Domovinskog rata, izvorno čitati naše novine. Dolazila je u knjižaru redovito, uzimala udžbenike, rječnike, novine... Nisam vjerovao da umirovljena bibliotekarka, blizu osamdesete godine, može naučiti , pored pet jezika, još jedan. Ona je predložila da mi daje instrukcije iz njemačkog kako bi ga poboljšao, a ja njoj da pomažem u učenju našeg jezika. Sprijateljili smo se, sprijateljila se i s pomoćnicom u knjižari, s mojim nećakom i nećakinjom. Otkrilo se da je ona prva žena doktor prava u Austriji, imala je brata koji je stradao negdje na Istočnom frontu, ona je radila za vrijeme rata kao bibliotekarka u Drezdenu...
Dolazila je ponekad s kolačima, raspitivala se za zdravlje oca. Kupovala je redovito knjige i govorila sve bolje naš jezik, čak toliko dobro da je mogla komunicirati sa mnom i samostalno prevoditi kraće tekstove. Upoznala je i nekoliko izbjeglica koje su dolazile u moju knjižaru, donosila im odjeću i obuću... Jednoj izbjeglici koja je došla u Austriju, a bez čistih papira, i koja je, nakon sudskih peripetija dobila nalog da napusti Austriju, platila je sudske troškove...Mojoj malenkosti pomagala je novčano, posebno se sjećam poklona -dotacije za štampanje moje zbirke pjesama, a svaki Božić u koverti mi je ostavljala poklon, donosila natrag već kupljene i pročitane knjige te mi ih poklanjala. Moji nećak i nećakinja vraćali su se iz Beča, nakon posjete stricu u knjižari, s njenim poklonima. Prevodio sam joj pisma zahvale koje je dobivala od porodice u izbjegličkom logoru blizu Osijeka, izbjeglica Hrvata iz Bosne, prevodio i objašnjavao manje poznate hrvatske, srpske riječi. Koliko je skromna shvatio sam onog dana kada sam joj predao ogledni primjerak moje «Zakašnjele zbirke» i među sponzorima pronašla je svoje ime i prezime. «Niste me pitali za suglasnost! Meni ne treba nikakva reklama, pomažem anonimno!!» Kada je nastavljeno štampanje knjige pjesama, njeno ime i prezime izostavljeno je iz napomene o sponzorima. Posebnim pismom zahvalila se na tome.
Zamolio sam je još ranije da mi ostavi adresu kako bi joj mogao čestitati Božić i Novu godinu i poslati koju knjigu na dar: nerado je to učinila! Napisala je na papirić: Piaristengasse 13, stan joj je bio vrlo blizu mjesta gdje je nekada stajala jedna od većih i ljepših bečkih sinagoga.
Na kraju samo jedno: nemojte reći da su svi Židovi isti, svi Nijemci i Austrijanci isti, svi Srbi i Hrvati isti!
Ovaj tekst posvećen je žrtvama Kristalne noći, žrtvama holokausta, ali i bakici dr. G.V.
