Dok pedagozi marljivo brišu ploču, učenike na internetu vrebaju pedofili! Klinci bez pratnje i kontrole surfaju, a oni koji bi ih trebali poučavati ne znaju ni uključiti računalo, niti znaju zašto bi ga uopće trebali uključivati
Hvala, nemam više pitanja! U filmovima iz sudnice, tu se odvjetnik nadmoćno okrene prisutnima, te sjedne i zatvori aktovku očekujući da porota donese oslobađajuću presudu*. Takav je moj zaključak nakon rasprave o virovitičkim školama. Nemam više pitanja - jer ako učitelji, a osobito nastavnici i profesori i dalje stružu kredom po ploči, dok klinci ispod klupe razmjenjuju compact discove, tu nema ni razumijevanja niti autoriteta!
Uzalud nam sva priča o školama, o uzrocima i posljedicama nasilja među školarcima, preziranju znanja i srozavanju ukusa masovne publike, kad kompjutore nemaju oni koji bi trebali poučavati! To znači da oni kojima je u opisu radnog mjesta da pišu, istražuju, vode i upoznavaju, nemaju pred sobom stroj pomoću kojeg se to čini. Ne mogu se načuditi! Iako postoje veliki planovi o informatizaciji i umreženju škola, dosad većini, znači, nije osigurano ni osnovno informatičko sredstvo - računalo! Uzalud ministar Primorac, znači, čeka primjedbe na forum ministarstva, kad mu ne mogu pisati oni koji bi imali najviše za reći!
U novinama smo 1990. godine počeli pisati na računalima; o internetu se tad nije ni razmišljalo, bilo nam je dovoljno da ne moramo kucati po pisaćim strojevima - danas je u redakcijama na svakom stolu već treća generacija računala i sva su umrežena. Izvještaji sa sjednica Vlade prikazuju kako su ozbiljnim ministrima pogledi prikovani uz zaslone, tanke kao slika u okviru. Pred Tarikom u «Milijunašu» uvijek je vrlo elegantan, najnoviji model zaslona. U svojoj vrtićkoj grupi moja Marina ima računalo na kojem predškolci rješavaju bojanke i labirinte, pa smo i za kod kuće nabavili «Sunčicu među slovima». Studenti na internetu čitaju obavijesti o rezultatima ispita. A između, u školama - računalo je za nastavnike nepoznanica.
Posumnjala sam već ranije da tu nešto nije u redu – htjela sam s virovitičkim frendom prosvjetarom razmijeniti e-mail adrese, a on mi kaže - nemam mail. Ja si mislim, nema on, nazadnjak, ali ostali sigurno imaju, pa sam ga dodatno još upozorila da ne može profesor biti bez maila. Ali unazad dva tjedna u raspravu o virovitičkim školama na forumu Virovitica.neta uključio se jedan jedini prosvjetar, Davor. Jedan jedini, a i taj s virovitičkim školama ima tek malo više veze nego ja – pohađao je, naime, jednu od njih, a sada više ne živi u Virovitici, nego je profesor tjelesnog negdje na moru. Zaključuje da vjerojatno nema velike razlike između škola u Virovitici i u gradu u kojem sada živi, kaže da ga djeca vole, iako tvrdi da njemu ponekad nedostaje onaj repertoar odgojnih metoda kakav su nekada primjenjivali na nama. Ali od svega najviše smeta mu nastavnička bespomoćnost, jer smatra da su nastavnici sami krivi za ono što se događa u školama, pa «kad nastavnici traže upute od ministarstva za suzbijanje nasilja u školama, to je kao kad stomatolog traži upute od ministarstva za vađenje zuba». I tako mi, riječ po riječ (vidi forum pod Virovitičke škole), dođemo do toga da se nastavnici baš nisu javljali u našoj raspravi. A kako se ni inače ne javljaju, sjetim se pitati jesu li njima uopće kompjutori pri ruci. Kompjutore imaju samo direktor, tajnica i možda informatičari, ali nastavnici ih većinom ne koriste – odgovori meni umreženi prosvjetar. I tu sam ostala bez riječi.
Naša rasprava bila je inače vrlo plodna. Sjetio se Davor i da su rukometašice Ribara uvijek pobjeđivale Nazore - o čemu ja nisam imala pojma. Da jesam, pošteno bih priznala, iako su mi dečki bili zanimljiviji zbog moje teze (dobro, ne samo zbog teze). Prisjetili smo se i mnogih stvari koje smo mi nekada u školama imali, a danas oni nemaju – od šišanja (Bela) do plesanja (Koden). Prve od njih bolje da nemaju, a za druge je šteta što su izumrle. Spomenuli smo i da su nekada u Virovitici bile tri škole, te kako je nastala Škola braća Ribar i u kojoj je zgradi sada Škola Vladimir Nazor (Nina). Ima i roditelja koji ne žele priznati svoje nestašluke jer su im klinci u osjetljivim godinama (Gonzo). Drago mi je što su se forumaši osjetili ponukanima reagirati, popraviti, ispraviti – pa makar rekli da mi je šuplja memorija (Koden) - jer uvjerena sam da odrasli koji se živo sjećaju svojih đačkih dana lakše mogu razumjeti i današnje đake.
A onaj tko, poput mene, želi znati kako razmišljaju današnji đaci, a ne može ih pitati, najlakše će to saznati otvori li novine ili koji od blogova što ga marljivo ispunjavaju vrlo pismeni i vrlo inteligentni 12-godišnjaci. «Starci su ti otkrili blog? I meni su. Nemoj odustati» - savjetuju se međusobno djeca informatičkog doba. Prije mjesec i pol izbila je novinska afera kada je jedna osnovna škola zaprijetila da će izbaciti učenika koji je na svojoj web-stranici ocjenjivao učiteljice. Osobito se valjda zamjerio jednoj za koju je napisao da njezin sat traje beskrajno dugo jer je dosadna. Ne znam kakav je epilog, ali učinilo mi se to sličnim slučaju «zadaćnica bjelovarskog maturanta», koja se danas, nakon tri godine, čita kao humoreska – maturant je napisao da je po njegovu mišljenju Haris Džinović barem jednako dobar pjesnik kao i Jesenjin i naveo vrlo čvrste argumente. Pokazao je rijedak dar zapažanja, duhovitost i domišljatost, ali za profesoricu hrvatskog jezika bila je to zadaća za - jedinicu.
Znam, ako je tako, tu ne može pomoći ni internet. I baš sam pripremila niz dobronamjernih savjeta iz najnovijih istraživanja, prema kojima djecu treba pohvaliti i za dobro ponašanje, dok upozorenja i prijekori mogu proizvesti suprotan učinak. Ali što ako školama nedostaje nešto više od toga?! Novi jaz nastaje između djece koja poznaju računala i one koja ih nisu upoznala u roditeljskom domu - navode se iskustva iz inozemstva, gdje su kompjutori u mnogo široj upotrebi nego kod nas. Uloga škole tu je nezamjenjiva, budući da bi ona trebala taj jaz ublažiti demokratično nudeći računala svima. Jer tko zna kakvi bi se tada talenti mogli tako otkriti.
Trinaestogodišnji osnovnoškolac iz Petruševca dobio je prije desetak dana ponudu za prvi ozbiljan posao informatičkog programera u tvrtki Omega Software. Ponuđena mu je plaća od pet tisuća kuna. Čitatelji koji su reagirali (pošto je vijest objavljena na portalu) većinom su nagovarali dečka da bude neozbiljan dok još može i da se ne da zaposliti, osobito ne za takvu plaću, kad bi mu u inozemstvu ponudili deseterostruku. Osnovnoškolac pobjeđuje na natjecanjima iz matematike i voli fiziku, a želi upisati V. matematičku gimnaziju u Zagrebu i studirati na FER-u. Momak ima mentora s kojim radi i pod paskom je Zagrebačkog računalnog saveza, tako da neće donijeti krivu odluku. Ali koliko je možda još takvih u klupama?! A za njih se ne zna samo zato što ih nastavnici ne mogu pratiti, pa ni procijeniti njihovu nadarenost.
Jesam li katastrofična? Vjerojatno zato što čitam novine! A u novinama piše i da je sve više mladih žrtava pedofila, koji ih vrbuju preko interneta. Dok nastavnici u učionicama marljivo brišu ploču. A možda bi - sigurno bi! - trebali trčati ispred svojih đaka, pa preporučivati web adrese koje treba posjetiti, upozoravati na one koje treba izbjegavati i na opasnosti interneta te uvijek, uvijek znati više od onih kojima predaju. Ali izgleda da klinci surfaju bez pratnje i kontrole, a oni koji bi ih trebali poučavati ne znaju ni uključiti računalo, niti im je jasno zašto bi ga uopće trebali uključivati. A ako su, kao znatiželjni intelektualci, poželjeli kupiti kompjutor, sigurno su se odricali godinama, a zbog sitne prosvjetarske plaće moraju štedjeti impulse. Zato im i nema druge nego da se drže knjiga, kojima su se klinci, navikli na grafiku web stranica, možda već počeli podsmjehivati.
Ali možda zapravo uopće ne treba dizati paniku – pa za koju godinu na nastavnička mjesta stići će generacije koje su informatiku učile u višim razredima osnovne škole! Treba samo vidjeti u kojem je sad razredu generacija koja je prva učila informatiku. Eto, strpljen-spašen, brzo će oni do fakulteta, pa na posao – a za ovih sedam-osam generacija koje stasaju u međuvremenu, vrlo važno, zar ne?!
A ne bi li bilo više pedagoški da nastavnici pokažu kako poznaju i prednosti interneta i prednosti tiskane riječi, pa da svoje učenike znaju voditi i kroz jedan i kroz drugi medij?! Tada bi možda nastavnik postao uzor, lik s kojim se klinci žele identificirati, a ne bi to bili sumnjivi tipovi s naslovnica. Ili oni što misle kako je fora dojaviti da je u zgradi škole bomba. Pedagozi vole onaj citat Halila Gibrana gdje se kaže «njihova kuća je sutra» i «oni su strijele, a mi smo luk». A ne moramo provjeravati - ako ih luk pravilno ne usmjeri, strijele lete bez veze.
* Ovakav početak nije moja dosjetka, već sam ga posudila od književnika Borisa Dežulovića, kolumnista u tiražnom političkom tjedniku. Dežulovićev ratni roman «Jebo sad hiljadu dinara» dosad mi je najdojmljivija posveta mladosti «iz šezdeset i neke» na koju se, ispostavilo se, itekako «računalo».
